Zbilja tako misliš? Često se susretnem s tim pitanjem kada izgovorim rečenicu kako smatram utrku na 100 metara na Olimpijskim igrama najvećim sportskim događajem, uz bok finalu Svjetskog nogometnog prvenstva!

Sprinterske discipline zavolio sam još osamdesetih pojavom Carla Lewisa. Bilo je to u LA-u prije legendarnih njegovih obračuna s Benom Johnsonom. Premda sam bio Lewisov fan, bio sam ushićen kao kakva engleska tinejdžerica šezdesetih godina na koncertu Beatlesa, kada sam se, u ovim već sredovječnim godinama, prije nekoliko godina na Europskom dvoranskom prvenstvu u Beogradu slikao i izmijenio nekoliko rečenica s Benom Johnsonom. "Recku" na događaju kojeg želim doživjeti u životu, finale utrke na 100 metara, postavio sam 2012., na Olimpijskom stadionu u Londonu. Bile su to godine "jamajčanske munje" Usaina Bolta. Najvećeg svih vremena. Bolt je podigao apsolutno sve granice. Atletika je s njim imala i lovca na rekorde, ali i glamur, spektakl, show. Bio je "kompletni proizvod". Netko tko je u svakoj utrci bio prvi favorit, a poslije utrke netko tko je znao i zaružiti. Bez obzira na to što mu je danas glavna preokupacija briga za svoja dva blizanca Thundera i St. Lea, ali na njegovom Instagramu zna iskočiti slika kako partija negdje na Jamajci. Jučer smo dobili novog "kralja sprinta". Najbrži čovjek ne stanuje u SAD-u, ni na Karibima, a ni u Kanadi, ili Velikoj Britaniji. Istina, Lamont Macell Jacobs rođen je u SAD-u, ali je već s mjesec dana zajedno s majkom Talijankom došao živjeti u Italiju. Atletska karta se mijenja. Možda je nova zemlja na vrhu znak nečega novoga u svjetskoj stotki. Jer, ni Jacobs, kao ni ostali finalisti stotke, nisu velike marke. Još nisu. Ne uspoređujemo ih s Boltom, Lewisom, ili Johnsonom, nego sa svim najboljim sprinterima između vladavina Lewis-Johnson ere i "kralja" Bolta. Primjerice, Kanađanin Andre de Grasse, koji je jučer osvojio brončanu medalju, nije ni približno zvijezda kakav je bio njegov sunarodnjak Donovan Bailey, olimpijski prvak na 100 metara, zbog kojeg su organizirali "utrku najbržih ljudi stoljeća", između njega i Michaela Johnsona, tada svjetskog rekordera na 200 metara. Bailey je dobio Johnsona u utrci na 150 metara, i za to je 1997. nagrađen s čak 1,5 milijuna dolara. Utrku i danas smatraju zapravo utrkom između Adidasa i Nikea. Nemaju današnji sprinteri još uvijek ni blizu karizmu jednog Linforda Christiea, Mauricea Greenea, čak i onih koji nikada nisu bili olimpijski prvaci poput Leroya Burrella, Dennisa Mitchella, Namibijca Frankiea Fredericksa, "playboya" s Trinidada i Tobaga Ate Boltona, ili "jamajkanske mačke" Yohan Blakea i Amerikanca Tysona Gaya, koji su jednostavno imali nesreću što su trčali u vrijeme Bolta. U to društvo nećemo svrstati Justina Gatlina. Olimpijskog prvaka u Ateni 2004., čovjeka koji je 2017. na Svjetskom prvenstvu poslao Bolta u mirovinu, ali i koji je bacio mrlju na muški sprint. Na sceni su neka druga, manje prepoznatljiva lica. Ne znam je li to samo moj dojam, ali takva je danas cijela atletika. Kraljica nema kralja. Današnja atletika nema zvijezdu koja će uz bok Messiju, Ronaldu, LeBronu Jamesu, ili teniskim kraljevima Đokoviću, Nadalu i Federeru, potpisivati milijunske ugovore sa sponzorima. Možda je razlog što danas zbog vrhunske atletike moram tražiti neke kablovske programe. Nekada smo na HRT-u, osim Olimpijskih igara i svjetskih i europskih prvenstava, gledali i Zurich, Oslo, ili Berlin. Jesu li se i današnji čelnici svjetske atletike uljuljali poput gimnastičkih koji "spavaju stoljetni san", pa ne prepoznaju zvijezdu ni u Simone Biles. A ima "kraljica sportova" što ponuditi. Jeste li gledali jučerašnji obračun u skoku u vis gdje Katarac Barshim, koji je došao na dva centimetara do Sotomayora dijeli zlato s još jednim Talijanom Tamberijem. Ili kako djevojka iz Venezuele s kratkom izblajhanom kosom ruši svjetski rekord u troskoku. U ovom trenutku imamo sigurno najkvalitetnije bacače kugle u povijesti. Svjetska atletska karta pomalo se mijenja. Talijan je novi "kralj sprinta", Norvežanin Karsten Warholm svjetski je rekorder na 400 prepone, a njegov susjed Šveđanin Armand Duplantis vladar skoka s motkom. Njegova zvijezda ne sjaji ni blizu kao ona nekad Sergeja Bubke. A jedna Hrvatica danas ima priliku postati prva bacačica diska s tri uzastopna naslova olimpijskih prvaka. Uspije li to, Sandra Perković doći će na korak do legendarnog Ala Oertera, kralja diska pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća.