Prije nekoliko dana bilo je okruglih 20 godina otkako je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon. I prije, a posebice kada je toga 9. srpnja 2001. u finalu najuglednijeg teniskog turnira na svijetu pobijedio Patricka Raftera, za mnoge od nas je "ludi Splićanin" postao besmrtan. Bilo je i prije i poslije njega Hrvata na tronu Grand Slama, ali ničije finale i naslov nisu se toliko proživljavali i slavili kao Goranov. Kroz godine je njegov san postao i san navijača, a kada je iz četvrtog pokušaja u All England Clubu podigao pobjednički pokal, emocije su eksplodirale. Njegove, njegovih najbližih, ali i navijačke.

Najbolji hrvatski tenisač svih vremena u teniskom svijetu sad je definitivno besmrtan. U noći sa subote na nedjelju prema hrvatskom vremenu 49-godišnji Splićanin je u Newportu kao prvi Hrvat primljen u Međunarodnu tenisku kuću slavnih.

Prvi put je nominiran 2018. godine, ali tada nije dobio dovoljan broj glasova, makar je bio među vodećima u glasovanju navijača. Prednost su dobile Na Li i Mary Pierce i Jevgenij Kafeljnikov. U drugom pokušaju ga se nije moglo zaobići, Ivanišević je "ušao unutra", ali na pravi ulazak u Kuću slavnih je morao čekati. Tako je to kod Gorana, uvijek je išao nekim težim putem. Zbog koronavirusa svečanost primanja je odgođena za godinu dana, ali sad se napokon dogodila.

Goran je u Kuću slavnih primljen zajedno s Conchitom Martinez, wimbledonskom pobjednicom iz 1994. Iz Class 2021 tu čast dobile su "Original 9" - devet tenisačica i promotorica Gladys Heldman, koje su 1971. godine formirale WTA Tour i koje su bile pionirke borbe za izjednačavanje statusa i prava između tenisačica i tenisača. Posthumno je u Kuću slavnih uvršten teniski trener i pedagog Dennis Van der Meer ili jednostavno "Učitelj učitelja".

Gorana je u društvo teniskih besmrtnika uveo njegov idol John McEnroe.

- Volim Gorana Ivaniševića i neizmjerno sam uzbuđen što mogu u Kuću slavnih uvesti nekoga za koga se može reći da je na terenu bio luđi nego ja. Puno puta sam igrao protiv Gorana, puno puta sam gledao i komentirao njegove mečeve i moram reći da me uvijek držao na rubu stolca, jer nikada nisam znao što će se sljedeće dogoditi, a nisam siguran ni da je on znao. Njegova nepredvidljivost je jedan od razloga zašto smo ga voljeli i zašto je bilo toliko teško igrati protiv njega. Ono što je činio na terenu, Goran je radio na svoj način i svakako bi bilo dobro imati takve igrače na turnirima... Ponosan sam što vam predstavljam svog prijatelja i novog člana Međunarodne kuće slavnih - kazao je John McEnroe uvodeći Gorana u Kuću slavnih, a ni Ivanišević mu nije ostao dužan.

- Ne mislim da sam luđi od tebe, ali sam jako blizu. Ti si razlog zašto sam počeo igrati tenis i - da, puno puta sam te pobijedio - odmah je Goran nasmijao uzvanike u Newportu.

Zahvalio je predstavnicama skupine "Originalnih 9" za iniciranje promjena u tenisu i za njihovu hrabrost, a Conchiti Martinez je poručio da nema "bolje i ugodnije osobe" kao partnerice pri uvrštenju u Kuću slavnih.



- Prije 42 godine sam započeo ovo putovanje iz malog grada Splita u Hrvatskoj i danas će ono završiti u Newportu. Na tom putu moram zahvaliti nekim ljudima, s kojima sam prošao kroz dobre i loše trenutke. Moji treneri su pomogli da postanem igrač kakav sam bio, Laci Kačer, Mek Ercegović, Zoran Ilić, Niki Pilić, Boško Čavka, Balasz Taroczy, Mario Tudor, Vedran Martić i, za mene najvažniji, Bob Brett, koji više nije s nama, ali ponosan je na mene tamo gore - kazao je Goran te spomenuo svoje suigrače i članove Davis Cup reprezentacije.

- Imao sam čast igrati za dvije države, prvo za Jugoslaviju, a nakon toga za Hrvatsku. Iz jugoslavenske momčadi ću spomenuti Bobu Živojinovića i Radmila Armenulića koji su mi puno pomogli. Iz moje hrvatske ekipe to su izbornici Željko Franulović i Niki Pilić, Goran Prpić, Bruno Orešar, Ivan Ljubičić, Mario Ančić, Saša Hiršzon, Igor Šarić i Ivo Karlović. Zajedno smo igrali, smijali se i osvojili Davis Cup 2005.

Nije zaboravio ni igrače s Toura protiv kojih je igrao.

- Neki od njih su mi uništili život. Umalo. Svi su me učinili boljim igračem i zbog njih sam danas ovdje.

Nastavio je u emotivnom tonu, pa su svoj dio zahvale dobili i novinari. Posebice jedan koji ga je pratio još kao desetogodišnjaka - Neven Bertičević.

- Nevene, hvala ti za svaku predivnu riječ koju si o meni napisao.

Naravno, nije zaboravio ni one najvažnije, koji su se najviše žrtvovali za njega.

- Dvije najvažnije osobe u mojoj karijeri - mama i tata. Dvoje ljudi koji su žrtvovali svoje zdravlje, svoje karijere, svoje vrijeme i davali mi bezuvjetnu ljubav kako bih uspio. Mama i tata, nema tih riječi kojima bih vam mogao zahvaliti, niti mogu učiniti nešto čime bih vam mogao zahvaliti za sve što ste učinili za mene. Kad bih opet morao proći ovo putovanje, opet bih vas izabrao za mamu i tatu i opet bismo pošli zajedno. Volim vas i hvala vam na svemu. Spomenuo je suprugu i djecu, ali i organizatore Wimbledona koji su mu 2001. udijelili pozivnicu.

- Zahvaljujem wimbledonskom odboru što mi je dodijelio pozivnicu. Ne znam jesu li obavili dobar posao i žale li zbog toga, ali hvala vam, dečki - da nije bilo vas, sada ne bih stajao ovdje. Bila je to dobra odluka. A ovo je kraj. Ovo je ostvarenje sna - završio je Goran uz gromoglasan pljesak. Sad je tamo gdje mu je i mjesto, u teniskoj besmrtnosti.