Euro u 11 europskih gradova klasični je autogol koji si je zabila UEFA, a pandemija koronavirusa samo je dodatno pojačala dojam. "Morska" ideja na koju je davno došao Michel Platini, a život joj je dala njegova tadašnja glasačka mašinerija, doživjela je potpuni krah. Današnji predsjednik UEFA-e Aleksandar Čeferin mogao se samo znojiti oko mukotrpne organizacije jednog nepotrebno golemog projekta i "skupljati mrtve". Glavna UEFA-ina načela su "respect" i "equal game" - poštovanje i jednakost. Ništa od toga ovaj Euro nije ponudio. Ni reprezentacijama, a kamoli onima u koje se UEFA počela zaklinjati nakon što su se pobunili protiv Lige bogatih klubova - navijačima. Epidemiološke mjere koje se razlikuju od zemlje do zemlje umnogome su otežale život navijačima, a kako su putovanja i pružanje podrške svojim reprezentacijama u nekim zemljama i gradovima bile prava avantura, mnogi su jednostavno odustali. I da nema pandemije, ovaj način organizacije završnog turnira mnogim je navijačima prava financijska i organizacijska noćna mora, jer danas si u Bakuu, sutra u Rimu, pa si opet u Bakuu, pa onda malo skokneš do Londona, pa do St. Petersburga, i tako istok-zapad, sjever-jug, vize, testovi..., i svakakvi drugi klipovi bačeni su pod navijačke noge. Euro bez navijača nema dušu ni ikakav smisao. Ovo mi je ukupno šesto Europsko prvenstvo kojemu nazočim uživo i ujedno najtužnije. Teško je bilo gledati poluprazan Wembley i još mnoge druge stadione, gotovo prazan Hampden Park u susretu protiv Češke. Nigdje zanosa i stare dobre pjesme "Bježite ljudi, bježite iz grada...". Igrala je Hrvatska, ali bez navijača. I ne samo Hrvatska. Oštećene su za pravu podršku s tribina bile mnoge reprezentacije. Oštećen je zapravo bio veliki događaj i doživljaj, što je Euro uvijek bio. Najlakše bi za to bilo prst krivnje usmjeriti prema pandemiji, ali to ne bi bila cijela istina. Ona jest u najvećem dijelu osakatila ovaj turnir, ali osakatio ga je i bahati Francuz koji je u međuvremenu zbog korupcije odležao u zatvoru. UEFA je ispala pomalo licemjerna, jer se svim silama bori protiv Lige bogatih klubova gdje staje uz rame s navijačima, a s druge strane organizira ovakav Euro koji je u to vrijeme kada je smišljan bio isključivo vođen razlozima financijske prirode. I nije to bio samo udar na navijače, nego i na reprezentacije. Gdje je tu jednakost ako 11 od 24 reprezentacije igraju na domaćem terenu? Gdje je jednakost ako neke reprezentacije moraju više putovati negoli se pripremati za utakmice? I opet, gdje je jednakost ako neki igraju pred punim tribinama, a drugi su uskraćeni za dragocjeni huk s tribina? Gdje je jednakost ako se Dance natjera igrati nakon onih zastrašujućih scena nakon Erikssenovog kolapsa? I zato nije samo koronavirus uzročnik svih problema koji prate ovaj turnir. Daleko bi svima bilo lakše da se on igrao u jednoj zemlji. Tada bi igrali i živjeli prema istim pravilima, ma kakva ona bila, a i UEFA bi lakše mogla pregovarati s političkom vlašću u toj zemlji kada su konkretne mjere oko pandemije u pitanju. Ovako, jednostavno nije bila u mogućnosti svima ponuditi ravnopravne uvjete. Najbolji primjer je baš pozitivan test na koronavirus Billyja Gilmoura. Hrvatska i Češka bile su primorane otkazati kampove u Škotskoj zbog pravila "ako je jedan igrač zaražen u karantenu moraju svi". No, u slučaju Gilmoura to nije vrijedilo, a čak se u škotskoj javnosti raspirila žestoka rasprava zbog čega sad cijela reprezentacija ne ide u karantenu. To je jednakost i respekt.

Na kraju, ovaj će Euro proći, ali UEFA bi iz njega morala izvući pouke što više nikada ne smije učiniti. Bez obzira na to bilo vrijeme normalno ili opterećeno pandemijom. Ne voditi se samo financijskim stavkama, nego u izbor domaćina turnira i njegovu organizaciju treba uključiti malo više ljudskosti i razumijevanja prema svim sudionicima Europskih prvenstava. Je li to doista tako teško?