Mijajlo Marsenić jedan je od iskusnijih reprezentativaca Srbije. Pivot Fuchse Berlina, koji se s Vardarom popeo na europski tron, prvi poziv u reprezentaciju dobio je još 2012. Odmah nakon europskog prvenstva, a za OI u Londonu. No od toga EP-a, gdje je Srbija u Beogradu svladala Hrvatsku u polufinalu, razlika između našeg i njihova rukometa samo je rasla u korist Hrvatske.


- Ne znam zašto je tako, to su stvari o kojima neki drugi ljudi mogu dati kvalitetniji odgovor. Ne znam o čemu se radi i u čemu je problem. Moje je igrati, dolaziti, odazivati se reprezentaciji kao što sam dosad igrao, čak i kada sam bio ozlijeđen.


Pivot Srbije otkrio je kako mu je teško pao poraz od Crne Gore. Najviše je ljutit na samog sebe.


- Bilo je teško zaspati, očekivao sam prije svega mnogo više od sebe. U odlučujućim trenutcima promašio sam šut i zbog toga mi je jako žao. Mislim da će me to proganjati, ali bit će mi motiv da radim više.


U Vardaru je igrao zajedno s Cindrićem, Karačićem i Čupićem. Potom je otišao u Fuchse Berlin, gdje su ga dočekali Gojun, Kopljar i Mandalinić. Dobro poznaje hrvatske igrače.


- Često pričam s mojim suigračima Hrvatima o tome. Koliko sam mogao "kapirati", u Hrvatskoj postoji kult reprezentacije, koji god izbornik vodi reprezentaciju, nitko ne bira kome će se odazvati. Nema onoga "ja ću sada igrati kod Lina, a kod onoga drugoga neću". To je kod nas, izgleda, malo drukčije. Sigurno imamo mi i boljih igrača, ali ovdje je nas 18 koji smo spremni boriti se za reprezentaciju.


Je li moguće da kod hrvatskih igrača vladaju drukčije emocije prema reprezentaciji negoli kod vas u Srbiji?


- Ne mogu pričati za druge, samo za sebe i, što se mene tiče, dolazim uvijek pun emocija i naboja na pripreme reprezentacije. To je za mene nešto veće od svega. I da, definitivno je kod hrvatskih igrača vidljiv taj način razmišljanja. Vesele se svakom okupljanju reprezentacije i rado igraju za svoju zemlju. Razlika je što vaši igrači uvijek napadaju polufinala, a tako je i sada.


Danas će s druge strane biti tvoji bivši suigrači Karačić i Cindrić.
- Meni je ljudskost iznad svega, a to su sve veliki ljudi, kao što su odlični momci i ovi s kojima sada igram u klubu. Karačić mi je kao stariji brat. Puno mi je pomogao i u rukometu i u životu. I nema šanse da između nas bude bilo kakvih tenzija. Sretna je reprezentacija i momčad koja ima Karačića i Cindrića. Njih dvojica prilično se razlikuju, Cindra je totalno povučen, miran, ali kada iziđe na teren, postaje zmaj. Karačić je osoba jakog karaktera, ali onaj tko može utjecati na momčad i tko čini svoje suigrače boljima. Hrvatska može biti stvarno sretna s njima dvojicom - zaključio je Marsenić. K.L.