Nedjeljni susret Osijeka i Istre 1961 sa sobom nosi jednu vrlo zanimljivu pozadinsku priču. Ona je vezana uz trenere bijelo-plavih i žuto-zelenih Zorana Zekića i Krunoslava Rendulića, koji su svoje igračke karijere počeli u Gradskom vrtu, ali obojica su na koncu pravu afirmaciju stekli igrajući za druge klubove u HNL-u.

Njihov igrački put nakon Gradskog vrta bio je sličan, a još su u četiri navrata dijelili svlačionice istih klubova, pa su kroz sve te igračke avanture postali veliki prijatelji. Upravo zbog toga ovaj njihov prvi trenerski sraz bit će za obojicu nabijen posebnim emocijama. Miješat će se želja za pobjedom njihove momčadi i poštovanje prema onom drugom, pa nema dvojbe kako ni za jednog od njih to nedjeljno poslijepodne neće biti "običan dan u uredu".


Igrački put bio im je gotovo identičan. Oba su nosila dresove osam različitih hrvatskih prvoligaša, a putevi su im se sretali u Osijeku, Belišću, Kamen Ingradu i Rijeci te u tadašnjem drugoligašu Lučkom. Osim tih klubova Zekić je još igrao za Cibaliju, Dinamo, Inter Zaprešić i Zadar, a Rendulić je branio boje Šibenika, Zagreba, Hajduka i Lučkog u Prvoj ligi. Dakle, postali su pravi igrački nomadi. Inače, prvi put sudbina ih je spojila još 1989. godine, kada su kao golobradi klinci stigli u mlađe kategorije osječkog prvoligaša. Prijelaz u seniore bio je sve samo ne lak. Tamo sredinom 90-ih godina prošloga stoljeća Osijek je imao vrlo jaku momčad, bila je to prva era Antuna Novalića na čelu kluba i zlatne godine njegove poslovne karijere. Bilo je novca, a u takvim uvjetima mladi igrači teško su se probijali u središte pozornosti. No, obojica su pokazali odlučnost i pravi sportski karakter, jer nisu sjedili u Osijeku skrštenih ruku i kmečali kako nisu dobili pravu priliku. Napustili su Gradski vrt i krenuli u dokazivanje u drugim sredinama te na koncu izgradili vrlo respektabilne igračke karijere. Rendulić je u igračku mirovinu otišao nakon 480 utakmica odigranih za osam hrvatskih klubova, a Zekić je u istom broju momčadi skupio ukupno 206 nastupa. Rendulić u svojoj kolekciji ima titulu prvaka s Hajdukom i osvojen Kup s Rijekom te dva osvojena slovenska Kupa s Interblockom. Zekić, pak, u svojoj riznici ima Kup osvojen s Rijekom. Ipak im priča, dok su bili u Osijeku, nije bila baš ista. Naime, Zekić je skupio samo 14 nastupa.


- U to vriijeme na mojoj su poziciji igrali Špehar i Vukoja, a kasnije i Pamić. Teško je tu bilo dobiti prostor za igru, pa sam odlučio sreću potražiti dalje - prisjetio se Zekić.


Rendulić je, pak, odigrao 50 utakmica, iako je na njegovoj poziciji lijevog beka tada egzistirao neuništivi Bakir Beširević. No, jedan je događaj prelomio njegovu karijeru u Osijeku.


- Igrao sam ja sasvim dovoljno za Osijek sve dok za trenera nije došao Milan Đuričić. On me baš nije doživljavao i zato sam krenuo dalje, iako sam na stolu već imao ponuđen novi ugovor. Iz današnje perspektive možda bi za mene bilo bolje da se Đuričić pojavio dvije godine ranije u Osijeku. Otišao sam tada u Šibenik i kada je Osijek došao na Šubićevac odigrao sam utakmicu života. Pobijedili smo 4:3, a zabio sam pogodak i asistirao kod preostala tri - kroz smijeh je komentirao Krunoslav Rendulić.

U igračkim danima život ih nije mazio, ali ih je valjda ojačao, a u nedjelju će krenuti nova faza njihovog sportskog prijateljstva koje će se povremeno pretvarati u suparništvo.


- Čudan će biti osjećaj, za to nema dvojbe. Tijekom igračke karijere bili smo "cimeri" na putovanjima, jako se dobro poznamo i ni jedan od nas ne voli gubiti. Kada bismo igrali jedan protiv drugoga na male golove na treningu nismo voljeli gubiti. Želim Renduliću neka na klupi Istre 1961 bude uspješan i dugovječan, ali sve što mogu željeti u nedjelju jest da ga pobijedim - kaže Zekić.


Neće ni Rendulić baš biti hladan na sve te okolnosti, a ponudio je zanimljivu misao i poveznicu u odnosu na njihove trenerske i igračke karijere.


- Mene je u igračkoj karijeri sreća više mazila nego Zorana. Iako smo obojica sve sami zaslužili, njegov je put bio teži od moga. No, vraća mu se na početku naših trenerskih karijera. On je već dugo uspješan na klupi uređenog i ambicioznog kluba, a mi smo u Puli tek na početku tog puta. No, u nedjelju nas čeka jednak rezultatski pritisak, ali iz različitih razloga. Zoranu su bodovi potrebni u borbi za drugo mjesto, a meni za spašavanje golog života. Tih 90 minuta nećemo se poznavati, a kasnije će sve biti po starom - zaključio je Rendulić.
U našem nogometu vrlo ćete teško naći sličnu priču od koje bi se definitivno dao napraviti vrlo zanimljiv film s jasnom porukom kako je u sportu uvijek najvažniji - karakter. Time će njihov nedjeljni sraz samo dobiti još više na težini, jer možda će jedan od njih morati pokleknuti u toj utakmici, a tko god to bude to mu neće baš dobro sjesti. Koliko god veliki prijatelji bili, u tih 90 minuta na površinu će izići sportski motiv.