Što mogu pametno napisati uoči polufinala SP-a Hrvatska – Engleska što nije vezano uz utakmicu, a čitat ćete ujutro kada već budete znali hoće li Hrvatska igrati finale ili će se boriti za još jednu broncu.

Dan je za mene počeo rano, juriš po Moskvi u potrazi za mjestima gdje se okupljaju navijači. Hrvatskih je bilo i kod mene u hotelu, i to 50-ak, ali ni jedan od njih nije baš govorio – hrvatski. Riječ je bila o našim ljudima iz Australije i Novog Zelanda. Mnogi su se kretali i oko stanice metroa Tehnopark koja je od Lužnjikija udaljena 35 minuta vožnje ili nešto kraće ako ćete koristiti željeznički centralni prsten oko grada. Tako sam jučerašnji dan uglavnom proveo pod zemljom vozajući se u metrou. Stoput sam se uznojio i osušio, a spoznao sam kako vrijeme u Moskvi može biti ćudljivo poput onog u Londonu. Naime, u metro sam ušao po sunčanom vremenu, a iz njega izišao desetak minuta kasnije po pljusku! Pomislio sam, nije ni čudno što se nebo otvorilo baš kada sam odlučio bar malo obići Moskvu. Obilazak kulturnih znamenitosti gradova u kojima budem nije mi običaj jer jednostavno se nema vremena. Srećom, ta je nepogoda bila kratkog daha. U Moskvi je sve veliko i sve je daleko. Kažu kako je čovjekova anatomija složena za ležanje i hodanje. Onda sam "na konju" jer otkako sam u Rusiji uglavnom to i radim. Hodam i ležim, s tim da je hodanje daleko zastupljenije. Kad smo već kod veličine, mogu dati još jedan primjer. Površina koju zauzima stadion Lužnjiki također je golema. Nekoliko je puta preuređivan, bio je i olimpijski za Igre 1980. Činjenica kako od ulaza za medije ukrug stadiona do medijskog centra na stadionu vozi poseban minibus dovoljno govori koliko je to sve udaljeno. To još nigdje i nikada nisam doživio, a vjerojatno i neću. Međutim, ima i jedan protuprimjer. Recimo, iz hotela u kojemu boravim do najbliže stanice metroa također vozi besplatan minibus. Vožnja traje pune dvije i pol minute. Tu ekshibiciju nije mi lako razumjeti jer ta se udaljenost hladno i bez gubitaka može prijeći i pješice. No, dobro. Natrag u Moskvi. Crvenim trgom na kojemu su se na paradama kotrljali posljednji tehnološki izumi nekad Crvene armije, a danas Ruske vojske ovih se tjedana kotrlja lopta. FIFA je sa svojim sadržajima zauzela polovicu trga. Nije imala dovoljno ideja i materijala kako bi zaposjela cijeli.

Inače, ritam kojim ovdje žive novinari očito je prilično naporan jer nikada dosad, a ovo mi je šesto veliko natjecanje, nisam vidio toliko ljudi koji doslovno spavaju u medijskom centru. Ne znam jesu li se "ubili" radeći ili su iza njih bile teške noći neke druge prirode, ali uzorak je prevelik da su baš svi oni bančili. Mene još nije "uzelo", valjda me drži adrenalin zbog progresa naše reprezentacije. Naime, ovi koji "gledaju u kapke" svi su iz zemalja koje su odavno napustile SP ili se na njega uopće nisu plasirale. I posljednji doživljaj s Lužnjikija. Oko četiri sata uoči utakmice gotovo je bilo nemoguće pronaći radno mjesto u press-centru koji se proteže na dva kata! To dovoljno govori koliko je veliki rezultat ostvarila Hrvatska u Rusiji.