Priželjkivali smo da se to dogodi još koji put. Svih ovih godina nakon ‘98. Da osjetimo atmosferu kada Hrvatska zbog nečega diše kao jedno. Da, danas od 20 sati cijela Hrvatska disat će kao jedno. Volio bih vidjeti tog lika imenom i prezimenom koji će reći kako večeras ne želi pobjedu Hrvatske. Zbog čega? Mamića, zato što igramo u crnom dresu. Nekima se već pričinjaju utvare!

Ne neću se naslađivati nad onima koji su okrenuli leđa našoj reprezentaciji. Jer ona je uvijek bila naša, a ne pojedinaca (negdje sam pročitao sada „Kolindina reprezentacija“, nap. a.). Kad si mlad, i buntovan si, ali naučit će. I meni je trebalo za neke stvari da prođe vrijeme. Punih 20 godina. Prije 20 godina imao sam dvadeset i koju. Student s honorarnim poslom. I nakon pobjeda Hrvatske visio sam iz prozora ili sjedio na "šajbi" jurećeg automobila. Danas gledam te neke klince od dvadeset i koju. Tek su se rodili kad sam ja sjedio na „šajbi“. Gledam ih iz Glasove redakcije gdje svaku večer radimo dok po Ulici Republike odjekuju sirene. Gledam ih i razmišljam hoće li tko završiti kod Bugija na stranicama Crne kronike. Pomislim - a vidi ove budale. Netko od dvadeset i kusur. Student. Da, sada 20 godina poslije pomislim kako visjeti iz automobila i nije pametno. Stariji sam 20 godina, ali neke su stvari ipak ostale u meni. I dalje se živciram zbog sporta. Kada je Rakitić zabijao iz penala, završio sam na stolu. Uz vrisak. I spustio se. Odmah „kliknuo“ jer tako je to u sportskom novinarstvu. Završi svoj posao, a onda eventualno proslavi. Nemam više dvadeset. Tako je bilo Dragi Keržeu prije 20 godina. Tako je danas i Dadi Keleru, kojeg ovih dana najčešće pitaju: ‘Je l‘ slaviš?‘ Ma gdje da slavi kada čovjek mora odraditi posao. Priča mi, igrači iz svlačionice izlaze i sat i pol nakon završetka utakmice. Znači nakon produžetaka i penala, još se radi debelo nakon ponoći. Posvuda se slavi, ali ne u novinarskim ložama. Jer i sutra je novi dan. Treba „nahraniti naciju“ novim informacijama.

Shvaćam da postoje ljudi koje nogomet ne zanima, koje nije zahvatilo ludilo. Ali ne shvaćam ove koji nama ostalima imaju potrebu dijeliti lekcije. Pa su pametni: ovo će sigurno oporaviti Hrvatsku, spasiti mirovinsku reformu... Ovih dana u Splitu je trajala Ultra. By the way, rekli bi naši suparnici Englezi, nakon slavonskih gradova uživam vidjeti slike Splita u kockicama i Trg bana Jelačića kako gori kao na „Prljavcima“ krajem osamdesetih. I gledam na Poljudu, na Ultri u Splitu bila je ludnica. Pa nitko neće reći: Eto, vi ste ludi, ponašate se euforično, ali to sigurno neće donijeti mir u svijetu. Broji se novac koliko se zaradilo. Toliko o nogometu i učincima na hrvatsko gospodarstvo. Jer mi ovo ljeto po Hrvatskoj imamo sedam „ultri“. Sedam utakmica reprezentacije, a daj Bože da ljetnu nogometnu groznicu nastave i nogometaši Osijeka, koji će sutra započeti svoj europski put. Koliko je to samo popijenih Osječkih piva, pojedenih Bobi grickalica, kupljenih dresova u Feriviju ili onih „lažnih“ na osječkoj tržnici. I ti ljudi moraju od nečega živjeti. Koliko je to i kupljenih Glasova više ili više klikova. Jedan se portal koji je pozivao na bojkot „repke“ pohvalio kako je na dan utakmice s Rusijom imao milijun i 200 tisuća ulaza. Uspjeh, a ne „da Bog da sve izgubili“ prodaje. Shvatio sam i ja. Poželio još koji put ovo doživjeti. I siguran sam da će toga još biti. Neće mi biti lako, jer na jednoj od „šajbi“ visjet će danas moja 8,5-godišnjakinja ili 5,5-godišnjak (puno vjerojatnije, nap. a.). Nakon ‘98. rekli smo - nikad više. A dogodilo se. I bit će ponovno. Jer smo takvi. Mi smo luđaci! Hoćemo li i biti prvaci? Parafrazirajući rečenicu najgenijalnije humoristične serije stigle iz zemlje naših suparnika. U ovo vrijeme... bit ćemo prvaci. Možda već u nedjelju. A možda, u ovo vrijeme, neke druge godine.