Idemo u Moskvu na polufinale! Idemo, idemo do kraja, bili su taktovi jedne navijačke pjesme skladane u vrijeme kada su, 1998. u Francuskoj, pisane najljepše stranice hrvatskog nogometa. Sada, 20 godina poslije, pružila nam se nova prilika za takav pothvat.

Hrvatska je ponovno među četiri reprezentacije svijeta. Dobili smo težak, žestok boj, ali iznimno korektan boj s domaćinom Svjetskog prvenstva i po tome je ova generacija dijelom već i nadmašila onu "vatrenu" iz 1998., jer ona je tada pokleknula od domaćina. Ovo je bila treća utakmica da smo igrali protiv domaćina svjetskog prvenstva. U polufinalu u Francuskoj 1998. i 2014. protiv Brazila. Recept za uspjeh? U prve dvije utakmice Hrvatska je povela, sada smo od 31. minute imali rezultatski manjak.


U zanimljivo smo društvo stigli. U njemu su uglavnom oni koji su već dugo u čekaonici kada je u pitanju veliki rezultat na SP-u. Belgija čeka 32, a Engleska 28 godina na polufinale World Cupa. Francuzi čekaju najmanje od 2006. I Hrvatska je tu. Kada su Engleska i Belgija posljednji put igrale u polufinalu SP-a, Hrvatska nije bila samostalna, a otkako se pojavila na europskoj karti, već je dvaput došla među četiri najbolje svjetske reprezentacije. I to najbolje svjedoči o uspjehu koji je naša reprezentacija ovdje postigla. Pravimo naizgled male, dramatične korake, provlačimo se, kao, zahvaljujući jedanaestercima, ali to su zapravo ogromni koraci naprijed. Proći dvaput zaredom nakon jedanaesteraca svjedoči o mentalnoj snazi naše reprezentacije. Utakmica s Rusijom bila je prepuna stresova. Bili smo dolje, pa gore, pa opet dolje, ali sve te dramatične promjene zbivanja na terenu ovaj put nas nisu slomile kao u Beču 2008. Izbornik Zlatko Dalić pokušao je iznenaditi Ruse, jer je krenuo s ofenzivnijom varijantom igre s Kramarićem na poziciji srednjeg ofenzivnog veznog. Nismo izgledali dobro u tom prvom dijelu, jer smo imali čovjeka manje na sredini. Rakitić se mučio na širokom prostoru pohvatati sve te ruske brzance koji su nadirali iz drugog plana na lopte koje je spuštao Dzjuba. Uvrštavanje Kramarića bio je rizik koji se isplatio jer baš on je donio izjednačenje. Međutim, Dalić je još jednom pokazao odličan osjećaj za utakmicu. U nastavku je gurnuo Brozovića iza leđa Rakitiću i Modriću, što je donijelo apsolutnu dominaciju naše reprezentacije. Modrić je tada uzeo dirigentsku palicu i Rusi su dobar dio ostatka utakmice proveli zbijeni ispred svojih vrata. Kaže se kako sreća prati hrabre, ali na toj je utakmici definitivno imala dvojbu koga popratiti, jer je udario junak na junaka. Oba su suparnika bila hrabra, pa je na kraju odlučila – riješite vi to sami jedanaestercima. Da nam je bila naklonjenija, ona Perišićeva vratnica završila bi u mreži i priča bi možda bila gotova nakon 90 minuta. Ovako smo se morali dodatno potrošiti.



Mnogi su kao igrača utakmice ponovno vidjeli Luku Modrića. Izabrala ga je ponovno i FIFA. Treći put na ovom svjetskom prvenstvu. Kada se uzme u obzir da se Luka uoči Svjetskog prvenstva okrunio i naslovom klupskog prvaka Europe, onda je on već sada legitimni kandidat za "Zlatnu loptu", najboljeg igrača u svijetu. Plasmanom u polufinale ostvario je konačno i veliki rezultat u dresu reprezentacije i sada su argumenti da ga nazovemo najvećim hrvatskim nogometašem u povijesti potpuni. No susret s Rusijom imao je jednog drugog junaka. Za nas je nedvojbeno igrač utakmice bio Domagoj Vida. Ne zabija često, ali kada zabija, onda je to za pamćenje. Osim što je u tandemu s Dejanom Lovrenom odlično odradio svoj defenzivni dio posla, stigao je zabiti pogodak u produžetku za preokret u vodstvo, a prkosan, kakav je uvijek bio, uzeo je pucati i jedanaesterac te ga hladno zabio. Vida je jedan od zaslužnih što se Hrvatska uopće plasirala u Rusiju. Odigrao je sve minute u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Sjetite se onog kasnog pogotka za pobjedu protiv Kosova u Maksimiru u utakmici koja se igrala dva dana. Da tada nije bilo njegove glave, teško da bismo danas uživali u svemu ovom. Slavonski doprinos toj velikoj pobjedi dao je i neumorni ratnik Mario Mandžukić. Opet ga je bilo svuda, borio se kao lav, asistirao Kramariću za izjednačenje. Samo kao dokaz kako u uspjesima Hrvatske mora biti bar malo „bećarca“: Šuker je ‘98. bio prvi strijelac SP-a, u listu strijelaca u četvrtfinalu tada se upisao i Goran Vlaović. Danas osovina Donji Miholjac-Slavonski Brod daje svoj obol uspjesima Hrvatske. Naravno, ne samo njih dvojica. U drugom dijelu susreta, kada je dobio više slobode, Luka Modrić je pokazao svu raskoš svog talenta, ali opet je najdojmjivija bila ta naglašena kolektivna crta. Bez toga se ovdje ne može napraviti rezultat. Hrvatska se mukotrpno probila kroz osminu i četvrtfinale, ali ova generacija očito mora tako. Nikada ništa nije dobila na poklon, sve je morala teško zaraditi, a pri tome je nerijetko trpjela udarce ispod pojasa koje joj je zadavala sreća. Izgleda da je u Rusiji stiglo njihovih pet minuta, ali oprez sa srećom. Ona je ćudljiva i na nju se nije pametno oslanjati. Tek je iskoristiti ako je naklonjena. I sad nas čekaju Englezi. Neka samo čekaju. Bit će vremena pozabaviti se i njima. Prvo još malo uživajmo u velikoj pobjedi nad Rusima i plasmanu u polufinale. Drugi put u povijesti!