Stjepan Vranješ u povijesti bijelo-plavih trenutačno je upisan kao jedini kapetan Nogometnog kluba Osijek koji je podigao jedan pravi trofej.

Vranješ je bio predvodnik generacije koja je 1999. godine pobjedom nad slavonskim rivalom Cibalijom (2:1) “zlatnim golom” Davora Lasića osvojila hrvatski Kup.

- Bila je to kruna te naše generacije. Nakon Kupa, zabljesnuli smo i sljedeće godine u prvenstvu i na europskoj sceni. Tada sam već bio otišao u Izrael, ali momčad je dopunjena jedinim profilom igrača koji joj je nedostajao - Nenadom Bjelicom. Moram podsjetiti kako je ta moja generacija iz devedesetih godina prošlog stoljeća dugo i pametno selektirana. Od 1995. do 2000. godine Osijek je uvijek bio među pet u HNL-u. Bile su to najuspješnije godine kluba otkako se igra hrvatsko prvenstvo - kaže Stjepan Vranješ, a onda je dodao jednu zanimljivu stvar:

- Da smo mi u nedjelju protiv Rijeke imali 2:1, završilo bi 6:1 za Osijek - uz smijeh će Stipe.

I nije prazna priča. Te 1999. godine, kada je Osijek uzeo Kup, Rijeka se borila za naslov prvaka i u Gradskom vrtu dobila pet lakih komada. Ta je generacija imala “ono nešto” što nedostaje danas. Bili su pravi mangupi. U tih osam godina prodefiliralo je puno dobrih igrača kroz bijelo-plavi klub.

- Slažem se. I zato mi je nezahvalno i teško složiti momčad iz tog razdoblja. Složio sam svoju momčad, a mogao bih bez problema sastaviti još tri jednako dobre ekipe.

No, kada je krenuo, nije imao previše problema. Na vratima je Miroslav Žitnjak.

- On je najbolji vratar kojeg je Osijek imao u HNL-u. I to sve govori o njemu. Bio je tu i Ilica Perić. Dva odlična vratara.

Posljednji red Beljan, Ergović, Vuica, Beširević. Tu bi spadao i on sam, ali se očekivano izostavio.

- Najveća snaga uže obrane je bila uigranost. Bili smo zajedno sedam-osam godina, znali smo se u dušu. Agresivni, beskompromisni. Iz toga je kretala sva naša snaga u to vrijeme.

Vezni red da čovjeku “pamet stane”. Rupnik, Bičanić i Bjelica.

- Rupnik i Bičanić dva su najbolja zadnja vezna koje je Osijek imao od Domovinskog rata pa do danas, a što tek reći za Bjelicu. Mislim kako je on jedan od najboljih izdanaka osječke škole nogometa. Igrač koji uvijek može stvoriti prevagu na terenu. To se najbolje vidjelo kada se vratio iz Španjolske u Osijek. Upravo te 2000. godine doista je vukao momčad do odličnih rezultata.

Napad je još žešći, Špehar, Vukoja i Labak.

- Labak je bio razarač i neumorni trkač koji je uz to znao i zabiti. Imao je i bundesligašku karijeru. No, Špehar i Vukoja doista su bili posebni igrači. Istančana tehnika, nevjerojatan osjećaj za pogotke. Špehar je bio i najbolji strijelac HNL-a u dresu Osijeka. Zabijao je s nevjerojatnom lakoćom. Vukoja je bio sličan tip igrača, ali kod njega me uvijek oduševljavalo nešto drugo. Vječno ga je nešto boljelo kroz tjedan, zato smo ga i zvali Jeremija. No, kad bi došla nedjelja i utakmica, uvijek je bio tu. I često strijelac - prisjeća se Vranješ.

I sve to bi bilo malo prazno da kapetanska vrpca nije krasila baš njegovu desnu ruku. Kod Vranješa nije postojao korak unatrag, a cijenili su ga i puno stariji suigrači. Bio je kapetan u doba najjačeg Osijeka u Hrvatskoj, a to dovoljno govori o tome kakav je igrač i karakter bio.