Na 15. Paraolimpijskim igrama, koje će se od 7. do 18. rujna, održati u Riju de Janeiru, među 17 predstavnika iz Hrvatske bit će i Vinkovčanin Mladen Tomić. Bit će to Tomiću treće Paraolimpijske igre, na prethodnima je ostvario vrlo zapažene rezultate.

U Pekingu je osvojio šesto mjesto, a u Londonu je završio na petom mjestu. Slijedom toga plasman u Riju bi mogao biti još bolji. Medalja je vjerojatno ono što Mladen sanja uoči odlaska u Brazil.

- Naravno da sanjam medalju. Zbog nje se toliko trudim, trenirajući ponekad i dva puta dnevno. Odlaskom na Olimpijske igre ostvario se moj prvi san. Prethodna dva puta uvijek sam prebacio osobni rekord, ako u tome uspijem i u Riju, tko sretniji, a ako to bude dovoljno za medalju, sreći neće biti kraja. Prva mi je želja ponovo ostvariti osobni rekord, a poslije, vidjet ćemo - pričao je vinkovački olimpijac.

Odlazak na Olimpijske igre san je svakog sportaša, a tamošnju atmosferu među sportašima teško je opisati. Posebice ih je teško uspoređivati s nekim drugim natjecanjem ili događajem.

- Usporedba je apsolutno nemoguća, jer je Olimpijada na nekom drugom, višem, nivou od svih ostalih natjecanja. Dok su na ostalim natjecanjima tribine gotovo prazne, na Olimpijadi su pune i gledatelji sudjeluju u bodrenju svakog sportaša. Neću ni spominjati medije. Osim Paraolimpijskih igara, ostala natjecanja rijetko uopće i prate.

Tomić je rođen u Vinkovcima 1976., a s dvije godine u prometnoj nesreći ostao je bez lijeve noge. O svojim sportskim počecima priča:

- Sasvim sam se slučajno počeo baviti sportom, tek s 23 godine upoznao sam se sa sportom za osobe s invaliditetom. Uz atletiku, bavio sam se i plivanjem te s uspjehom nastupao na državnim prvenstvima. Profesionalnije sam se počeo baviti 2006., kada sam prešao u zagrebački Agram i upoznao legendarnog Ivana Ivančića. Od tada sam počeo jako brzo napredovati - priča taj zaposlenik Vinkovačke televizije, gdje je i upoznao suprugu Anu, kojom se oženio 2006., a tri godine poslije dobili su kćer Doru.

Uz posao i obitelj, bavljenje sportom iziskuje veliko odricanje i zaista fanatizam da bi se sve to uskladilo. Kako to uspijevate?

- U prvom redu velikim razumijevanjem kolega s kojima radim, a potom i obitelji. Sada ću u Riju biti tri tjedna, a svake godine prosječno sam mjesec dana odsutan s posla. Već godinama nisam bio sa svojom obitelji na odmoru, nego kombiniramo kada su pripreme da i ona ide pa se nađemo zajedno između dva treninga. Zaista, bez potpore svih ne bih mogao nastupati na natjecanjima.

Uz odricanja i treninge, najveći problem su financije. Mnoga putovanja, a potom i natjecanja iziskuju nemali novac. Tko vam u tome pomaže?

- Dok god imaš vrhunske rezultate, imaš i potporu. Zakažeš li na nekom natjecanju, otpada i potpora. Kada sam prešao u Zagreb, tamo sam se i prijavio, tako da sam od Grada dobio stipendiju, koja mi pomaže da lakše ostvarim zacrtane planove. Uskače i Paraolimpijski odbor, ali samo ako si stalno u vrhu. Uz to, ne moram spominjati da trošim i osobna financijska sredstva. Tako je to kada voliš sport i kada se baviš njime - rekao je vinkovački paraolimpijac uoči puta u Rio.

Iz kojeg će se, nadamo se, vratiti s medaljom. Kojoj će se supruga Ana i kći Dora najviše razveseliti.