Moram priču početi s vremenskim izvješćem. Toliko sam se veselio suncu u Deauvillu nakon povratka iz Bordeauxa, ali kratko je to trajalo. Već sljedeće jutro opet je padala kiša. Klasika. Malo sunca pa mnogo oblaka i padalina. Eto tako izgleda "ljetovanje" na obali Normandije u lipnju. Pa, ako netko to voli neka izvoli. Ovdje sam već 13 dana, ali još nisam uspio pohvatati navike francuskih ugostiteljskih objekata. Naime, već mi se nekoliko puta dogodilo da potraga za ručkom završi – neuspješno. Naime, restorani rade, ali ako sam dobro shvatio između 15 i 17 sati ne nude mogućnost objedovanja?!

Najčudnije je što sam u istom restoranu dvaput popio "košaricu" i to u različito vrijeme. Sjednem, zatražim jelovnik, konobar mi ga uredno donese i ja sav ponosan naručim što želim jesti, a on mi mrtvo-hladno kaže kako to nije moguće u ovo vrijeme, jer kao kuhinja radi samo do 19 sati. Drugi put sam probao u 16 sati, ali opet je sve završilo isto s tim da mi ovaj put nije priopćio radno vrijeme kuhinje. Nije mi jasno kog mi je vraga uopće donosio jelovnik ako je znao da mu kuhinja ne radi. S obzirom na navike, kada je ugostiteljstvo u pitanju, posebice s naše Jadranske obale, ovo ovdje je sve dosta čudno. Kao da ih nije briga za goste, tako to ispadne, iako je osoblje u svakom od tih restorana vrlo ljubazno. No, k vragu i ljubaznost kada želudac ostane prazan. Dakle, neki resotrani rade i u poslijepodnevnim satima, a ne služe jelo, drugi, pak, u to vrijeme (od 15 do 18 sati) jednostavno zatvore svoja vrata i ponovno ih otvaraju oko 19 sati, kada dođe vrijeme večere. I to se ovdje radi kao po zapovjedi. Naime, kako se počne približavati 19 sati tako počnu sveobuhvatne pripreme za priljev gostiju. Zato sam ostao duže u jednom pubu baš da vidim što će se dogoditi u tih 19 sati. I eto meni iznenađenja. U tren oka terasa je bila posve puna onih koji su izišli na večeru. Valjda ogladnjeli ljudi od poslijepodnevnog posta. Čudno je i radno vrijeme nekih trgovina ili pekara. Nedjeljom i ponedjeljkom neke od njih su zatvorene. Pekarski proizvodi su, inače, savršeni ako uspijete pronaći otvorenu pekaru. Ja sam mislio kako sam pronašao jednu i silno sam se radovao tome jer mi je smještaj pomalo izvan svih tijekova. I kad sam ugledao tu pekaru koja je otprilike 10 minuta hoda od mog hotela mislio sam kako sam riješio problem. Šipak. Prošetao se do nje gdje me dočekala razočaravajuća obavijest – zatvoreno do 28. lipnja. I tako se ispostavilo kako iznimno skupo pivo postaje najmanji problem. Kako čovjek može uopće piti ako očajnički mora tražiti hranu?