DR. MED. DRAGAN MALOŠEVAC
Objavljeno 25. siječnja, 2016.
Dr. Maloševac dao je otkaz na dobro plaćenom poslu u farmaceutskoj tvrtki jer je želio raditi s pacijentima
Odradiš 11-satno noćno dežurstvo na bolničkom Hitnom prijmu, i to turbulentno (a može li uopće biti drukčije?), preodjeneš se, obuješ tenisice i odeš kući spavati? Pa... ne baš!
Dr. med. Dragan Maloševac, specijalizant hitne medicine na Hitnom prijmu Kliničkog bolničkog centra Osijek, preskočio je – spavanje. Što je učinio umjesto toga, ne biste, ako ga ne poznajte, pogodili ni iz stotog puta. Otrčao je ultramaraton!
Kolegica mu je, kaže, uskočila u zadnji sat dežurstva jer inače ne bi stigao na vrijeme na start. Dakle, ravno s udarničkog dežurstva krenuo je istrčavati dionicu Osijek – Tovarnik, dugu 62,430 kilometra. Za to mu je bilo potrebno šest sati i 43 minute!
Već je navedeno vrijedno divljenja, no postignuće dr. Maloševca to je veće jer je trčao u humanitarne svrhe, za pomoć Renati Dragičević iz Tovarnika, teško oboljeloj majci troje male djece. Osijek – Klisa – Trpinja – Vukovar – Sotin – Tovarnik.... Nedjeljno je jutro bilo vrlo hladno, pa trkač na duge staze troši puno energije samo na zagrijavanje tijela. Dr. Maloševcu bio je to tek drugi ultramaraton u životu, prvi je, u dužini od 52 kilometra, istrčao nedavno na dionici Osijek – Apatin, također se pridruživši humanitarnoj akciji u kojoj se pomoglo mladoj ženi koja u teškim socijalnim uvjetima odgaja dijete.
- Rekao sam kolegama u bolnici kako namjeravam istrčati prvi ultramaraton, na što mi je jedna kolegica dobacila kako će me častiti pizzom ako uspijem. Na putu kući počeo sam razmišljati kako bi to bilo oko kunu po kilometru i domislilo sam si da bih mogao pozvati prijatelje da se pridruže humanitarnoj akciji tako da za svaki moj istrčani kilometar uplate po kunu. I tako je to krenulo, neki su ponudili dvije, neki tri kune, javila se i jedna tvrtka koja je ponudila deset – priča nam dr. Maloševac.
Na taj način i njegovi prijatelji koji nisu trkači pridonose humanitarnim akcijama, a i on sam dobiva dodatnu motivaciju. Cijeli se život bavio sportom, ponajviše nogometom, a trčati je rekreativno počeo s najstarijim sinom, prije otprilike šest godina. Otad je istrčao na stotine utrka. Trenira gotovo svaki dan, pazi na prehranu, član je Atletskog kluba Sljeme, priključio se i osječkoj udruzi Zdravo trčanje... Hrvatska liječnička komora također je prepoznala vrijednost angažmana dr. Maloševca te mu je ponudila da bude promotor zdravog načina života.
- Teško je biti primjer nekom ako sam nisi uzor. Trkač se mora mnogo čega odricati, jer nije lako dovesti svoje tijelo u spremu za ultramaraton. Ja sam, recimo, do Tovarnika trčao gotovo sedam sati nakon noćnog dežurstva, u jako lošim vremenskim uvjetima. No, dobra sprema i savjeti mog trenera doista su mi pomogli da nađem optimalnu brzinu trčanja. Imao sam veliku krizu na 52. kilometru, ali ipak sam se izvukao. Kad trčiš na tako dugim dionicama, najvažnije je posložiti se u glavi, zaokupirati misli, pobijediti pomisli o odustajanju. Kad sam ušao u Tovarnik, pomislio sam da više neću trčati, no već nakon nekoliko sati počeo sam maštati o 100 kilometera. Valjda sam, jednostavno, čovjek koji mora pomicati vlastite granice – zaključuje dr. Maloševac.
Ivana RAB GULJAŠ
Hitna medicina u nas je nepravedno podcijenjena
Dragan Maloševac pravi je Purger, dečko iz zagrebačkog centra. Rano je počeo živjeti sam, radio je tijekom studija, pomagao braći, završio studij. Isprva je radio kao obiteljski liječnik, slijedila je Hitna pomoć u Županji iz koje je planirao na specijalizaciju iz hitne medicine, no te se najave još dugo nisu obistinile iako je Hrvatska bila među rijetkim zemljama koje ju nisu imale. Stoga se vratio u Zagreb i sljedećih deset godina radio u dvjema farmaceutskim tvrtkama, gdje se popeo visoko u hijerarhiji, što je podrazumijevalo izvrsnu plaću i razne povlastice. No, želio je raditi s pacijentima, zbog toga je, uostalom, i izabrao studij medicine.
- Čim mi je supruga završila specijalizaciju iz interne medicine, dao sam otkaz. Pomislio sam: 'Sad ili nikad!' Dva sam mjeseca čak bio na burzi rada, a kad je Klinički bolnički centar Osijek početkom 2014. godine raspisao natječaj za specijalizaciju iz urgentne medicine, javio sam se i dobio posao – kaže dr. Maloševac.
U dobi od 46 godina krenuo je ispočetka, kao da je netom izišao s fakulteta. Poslije su raspisana još četiri natječaja za specijalizaciju iz hitne medicine, na koje se, zamislite, nitko nije javio. Dok je vani ta specijalizacija jedna od pet najpoželjnijih i najbolje plaćenih, u nas je vrlo nepopularna.
- Dok se na natječaje za druge specijalizacije zna javiti i po desetero kandidata za jedno mjesto, na natječaje za specijalizaciju iz hitne ne javi se nitko. Ne čudi me, raditi u hitnoj znači biti 12 sati u pogonu, noću ili danju svejedno, kao da ste u rudniku, stalno ste pod pritiskom i stresom, a plaće su male. Nažalost, pitanje je hoće li se ovakav koncept hitne medicine uopće održati, odnosno, u sljedećih nekoliko mjeseci nešto se mora promijeniti. Vrijednost hitne medicine u nas nije prepoznata ni od struke, ni od pacijenata, za razliku od inozemstva, gdje su specijalisti hitne medicine uz bok, recimo, kardiokirurzima i anesteziolozima – ističe dr. Maloševac.
Osijek mi je grad po mjeri
- Sutra bih obitelj preselio u Osijek, no zasad to nije moguće jer je supruga poslom vezana uz sisačku bolnicu, a s trojicom naših sinova živi u Zagrebu. Djeca i supruga jedino je što mi nedostaje u Osijeku jer je to doista grad po mojoj mjeri. Sve što ima Zagreb, a važno je za život, ima i Osijek. Sviđa mi se i mentalitet ljudi, mislim da sam se dobro uklopio, stekao sam i dobre prijatelje. A kako mi je uvijek važno da privatno i profesionalno što više pridnosim zajednici, veseli me što u ovom gradu to i uspijevam – ističe dr. Maloševac.
I VI MOŽETE POMOĆI
Ako želite dati svoj doprinos i priložiti donaciju za teško oboljelu majku iz Tovarnika, to možete učiniti na broj računa: Renata Dragičević (Krizmanić), Privredna banka Zagreb - HR1623400093210270619