Godinu dana nakon što su županjsku Posavinu zadesile velike poplave, čije posljedice stanovnici osjećaju i danas, dogodila se prava poplava pozitivnih emocija. Izazvao ih je Hrvoje Sep.

„Bombarder iz Vrbanje“, kako su ga prozvali, u svoj je kraj, koji nazivaju Cvelferija (po njemačkom zwolf, što znači dvanaest, nap.a) jer je nekad to područje činilo 12. domobransku satniju, donio nedavno brončanu medalju u poluteškoj kategoriji s Europskog prvenstva u bugarskom Samokovu.

Vrbanjci su imali prigodu među prvima čestitati svome Hrvoju, ali i njegovom klupskom kolegi iz BK Leonardo Filipu Hrgoviću, koji je na istom natjecanju u superteškoj kategoriji postao europski prvak. Na povratku iz Bugarske boksači su s medaljama oko vrata zastali u Vrbanji.

- Prelazili smo granicu kod Bajakova pa je tata rekao da navratimo na ručak. Kada smo došli, to su već bili mali slavonski svatovi s tamburašma. A tako je to kod nas... Svaku priliku koristimo da nešto slavimo - pričao je Sep.

Osvajanje bronce na EP-u ipak nije bilokakav razlog. A u Vrbanji Hrvoja nije dočekala bliža rodbina, već bi to prije bili mali svatovi. Osim oca Ivice, inače načelnika općine, dočekali su ga majka, brat i dvije sestre, koje već imaju svoje obitelji.

Posebno ponosna bila je baka Zorka, koja je svom unuku priredila omiljeni kruh s masti posipan paprikom, kakav je užinao dok je živio u Vrbanji.

- Volim doći u moju Vrbanju. To mi je najbolji način odmoriti dušu i tijelo. Biti u društvu s mojim mještanima. Planiram doći bar jednom mjesečno, ali to u posljednje vrijeme ne uspijevam. Evo, u prvih šest mjeseci, zbog brojnih putovanja, nisam ni jednom stigao doći.

Kada dođeš kući, pomogneš li roditeljima? Sigurno ima posla oko kuće i na zemlji.

- Moram pohvaliti mamu, koja me je malo oslobodila poslova. Prevalim tisuće kilometara da dođem kući i onda mi mama kaže: Ajde, idi nasijeci drva. Nije meni teško, čak i volim pomoći roditeljima, ali sada s mojim klubom imam ugovor da se moram kloniti teških fizičkih poslova, jer bi moglo doći do ozljeđivanja.

Koja Hrvoju nisu strana. Nakon završetka srednje škole prvi mu je posao bio na gradilištu.

- Dok sam radio na gradilištima, vjerovao sam da ću jednoga dana biti prvak. Cilj mi je bio, kada zaradim neki novac, otići nekamo gdje ću se moći baviti borilačkim sportovima.

Rođen je prije 29 godina u Vinkovcima, gdje je prvi put zaplakao i Mirko Filipović. Grad koji očito rađa sjajne borce. No odrastao je u Vrbanji, u malom slavonskom mjestu, gdje si, ako se želiš baviti sportom, u pravilu osuđen na nogomet.

- Da, gotovo svako selo u Slavoniji ima nogometni klub. Mladi dečki, ako se žele baviti ostalim sportovma, za to nemaju uvjete. Mene su uvijek privlačili borilački sportovi, a tada smo „trenirali“ jedino igrajući se kao djeca klasičnog „tko je jači“.

Prva prilika za ulazak u ring pružila mu se tek s 18 godina. Pozvan je na odsluženje vojnog roka u Osijek.

- Veći grad ponudio mi je prvi put mogućnost bavljenja borilačkim sportom. Došao sam u klub Champion gym kod Damira Hubera. Pitali su me što bih trenirao, a ja sam odgovorio: Daj mi bilo što! Klub, inače, njeguje kontaktne sportove, kick-boxing, ultimate fight, jiu-jitsu. Ali od prvoga dana ponašao sam se kao profesionalac, premda se, naravno, od toga nije moglo živjeti.

Radio je tada kao redar u noćnim klubovima.

- Ne, nisam bio u poznatijim osječkim klubovima u Tvrđi. Uglavnom je to bilo u okolnim mjestima, gdje je, vjerujte, puno kompliciranije raditi taj posao.

Osijek mu je ostao u lijepoj uspomeni.

- Uvijek ga se sjetim kada netko, kao ti sad, progovori specifičnim osječkim naglaskom. „Lega sleng“ će mi zauvijek ostati u ušima i u sjećanju.

Radio je tada sa zaštitrskom tvrtkom Bilić-Erić Security, Kao njihov uposlenik došao je u Zagreb i u Boksački klub Leonardo.

- Moj tadašnji trener Damir Huber dao je veliku podršku odlasku jer je shvaćao da mi se nude velike mogućnosti. S 21 godinom zapravo sam počeo trenirati boks u Leonardu.

Kako je bilo iz tihog slavonskog mjesta prilagoditi se zagrebačkom asfaltu?

- Trebalo mi je nekoliko mjeseci da pohvatam sve tramvajske linije. Pa onda da se prilagodim užurbanijem načinu života. Dođeš iz sredine gdje je sve lagano u sredinu gdje se doslovce boriš za život.

Istovremeno je radio kao zaštitar.

- Radio sam samo noćne smjene. Znate kakav mi je bio život? Radio sam do pet ujutro, odspavam, probudim se, nešto pojedem, odem na trening, otuširam se i odem raditi. I tako danima.

Ključni detalj dogodio se 2008. godine. Do tada su treneri vidjeli kako Sep brzo napreduje.

- Današnji trener Leonard Pijetraj napravio je lavovski dio posla, ali ne smijem zaboraviti čovjeka iz sjene, Dalibora Čibarića, koji je odradio i najviše mojih mečeva u kutu. Nastupao sam tada samo na nekim revijama. Na jednoj od njih Pijetraj je pozvao direktora Bilić-Erića. Nakon meča pozvao me direktor, rekao mi je da od sutra ne moram više raditi, a da će tvrtka kao dosad pokrivati sve moje troškove stanovanja i hrane. Znate kako sam se osjećao? Mislio sam da takvo što postoji samo u filmovima. To mi je olakšalo bavljenje boksom. Sve dotad bilo je životarenje.

Iste godine postao je prvak Hrvatske, a kada se malo financijski osamostalio, Hrvoje je sam došao u tvrtku Bilić-Erić i zahvalio se na pomoći.

- Bilo bi mi neugodno da sam i dalje primao od njih bilo kakvu pomoć. Vrata su mi se otvorila 2010. godine, kada sam prvi put nastupio na Europskom prvenstvu. Boksao sam prvi meč protiv sjajnog Rusa Artura Beterbijeva. Izgubio sam, ali mi je poslije sam priznao kako je nakon meča od umora jedva došao do svlačionice. Sve ostale mečeve tada je riješio knock-outom. Zahvaljujući tom meču došao je poziv iz kluba Paris United, pa sam za njega nastupao prve sezone Svjetske lige, koju sam s Parisom osvojio 2011. godine. Potom je došao poziv iz Astane, s kojom sam bio prvak 2013. i 2015. godine zajedno s Filipom Hrgovićem.

Svjetska liga pridonijela je porasti popularnosti boksa u nekim zemljama. Međutim, stječe se dojam kako boksu brojni kontaktni sportovi uzimaju publiku.

- Boks je uvijek imao svoju publiku. Razlika je što danas imaš i po 200 televizijskih programa, od kojih je bar 30 sportskih pa tako postoje fight chaneli. Nekada si u bivšoj Jugoslaviji imao dva programa, koja su rijetko prenosili sport. I kada su prenosili sport, prenosili su mečeve Mate Parlova, pa je logično da je cijela država znala.

Zanimanje za boks manje je i zbog toga što su elitne profesionalne kategorije prilično predvidljive?

- Kada se boks i prenosi, prenose se mečevi Klička, koji je neatraktivan boksač. Svaki tjedan ima sjajnih mečeva koji bi privukli ljude i koji nude pravu borbu, kakvu ljudi žele. Da se razumijemo, treba prikazivati i Klička, ali i mečeve u drugim kategorijama. Pa znate li da je u SAD-u uvedeno pravilo da boksač, ako nije dovoljno atraktivan, plaća kaznu televizijskoj kući koja je platila TV prava za taj meč.

Popularnost amaterskom boksu trebala bi se vratiti skidanjem zaštitnih kaciga. Sep je medalju osvojio bez kacige.

- Davno je još Mate Parlov rekao da žele feminizirati boks. Boksači su izgubili identitet. Svi smo bili crveni i plavi.

U Bugarskoj je osvojio drugu europsku broncu, ponovio je rezultat iz Ankare 2011. Dojma smo kako je ovaj uspjeh mnogo bolje medijski popraćen.

- Istina je. Tada su u našem boksačkom savezu vladale svađe, trzavice, podmetanja i premda je to također bila prva hrvatska medalja nakon četiri-pet godina, ostala je u sjeni tih sukoba. Zato sada doživljavam satisfakciju, jer svi kažu kako sam jedini nakon Mate Parlova koji je osvojio dvije medalje na dva različita europska prvenstva.

Nakon ovoga europskog prvenstva izjavio si kako si nezadovoljan. Na postolju smo ipak vidjeli smiješak. Iskren ili je bio samo privid?

- Ne, nije bila gluma. Medalju mi je dodjeljivao predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza Bono Bošnjak. Nešto mi je dobacio, šalio se, pa sam se i smijao. Naravno, bio sam sretan, ali zadovoljan nisam. Pa dolazi mi Svjetsko prvenstvo, nadam se, i Olimpijske igre. Što ću tamo ako se budem zadovoljio samo broncom na Europskom prvenstvu - zaključio je 29-godišnji boksač.