Nesreća spaja i ujedinjuje ljude. To svojom dobronamjernom gestom potvrđuju i volonteri Udruge Brod koji već treći dan odlaze na poplavom najugroženija područja u Bosni i Hercegovini, dijeleći dio pomoći koja je stigla Slavonskom Brodu.

Leo Komarica, Marko Rašić, Ljubica Senjić, Bojan... S njima smo se probili do Maglaja, grada od dvadesetak tisuća stanovnika, nekada poznatog po tvornici celuloze, Natronki, ali još više po lijepom zelenilu i parkovima. Danas slika potpuno drugačija. Premda se voda povukla prije četiri dana, na cijelom potezu od Doboja do Maglaja prizori iz futurističkih filmova, kao nakon apokalipse. Srušene kuće, odnesena cesta, ispred kuća hrpe izbačenog pokućstva, školske torbe, sitnice. Mulj na ulicama ponegdje i tridesetak centimetara, smeće visi na srušenim stablima koja leže u još uvijek brzoj žutoj rijeci. Ljudi hodaju s maskama na licu. Vrtovi potpuno uništeni, preplavljeni blatom, tek pojedinci provjeravaju hoće li išta biti iskoristivo. Na dvorištima se suši dio oprane odjeće i obuće, skinuti prozori i vrata, da se lakše suše zidovi. Usporeno se krećemo okolnim mjestima zbog provaljene glavne ceste za Maglaj. U tišini vozimo, steglo se srce. Je li moguće ovim ljudima krenuti ispočetka, jedina je misao, a pred oči odmah dolazi slika naših ugroženih Slavonaca sa županjskog područja.

U predgrađu Maglaja volonteri ostavljaju dio pomoći.

Josip Slišković okupio je susjede koji su umaknuli pomahnitaloj rijeci Bosni u zadnji čas. “Pomislio sam, to je kraj. U roku od tri sata narasla je za tri i pol metra, nosila je sve pred sobom. Psihički ne bih izdržao idućih 20 minuta. Razmišljao sam da si oduzmem život”, kroz suze govori Ivica Patković, kojega su u zadnji čas čamcem spasili brat i prijatelj.

“Tako je brzo naišla da nema te brane koja nas je mogla zaštititi. No ni prema najpesimističnijim predviđanjima nismo mogli očekivati potpuno potopljen grad. Maglaj je doživio katastrofu kakva nije zabilježena u pisanim dokumentima od 1814. godine. Za sat vremena voda je zarobila grad. Znate kako je to izgledalo kad se zavidovićki drveni most popeo na benzinsku pumpu”, opisuje katastrofično prvotno stanje Adnan Gračić, od početka uključen u obranu grada. Dodaje kako je među prvima u pomoć stigao hrvatski helikopter, koji je spašavao ljude s krovova, na čemu su svi posebno zahvalni. Nama koji smo došli sa strane prizori su jezivi, no stanovnici Maglaja primjećuju da se fizionomija pomalo popravlja. Kažu, zahvaljujući brojnim volonteriuma, studentima i ostalima iz Sarajeva, Tuzle, Bihaća, Zenice, Mostara, Konjica.

Park ljiljana u središtu grada, koji je potpuno bio pod muljem, zahvaljujući njima dobiva stare obrise. U gradu još ne rade trgovine, škole, banke, ljekarne. Automobili, koji su dva dana bili potpuno potopljeni vodom, izvan su funkcije pa je bicikl traženo prijevozno sredstvo. Nedaleko od središta Maglaja stiže šleper pomoći iz Hrvatske, jedan od brojnih koji stižu sa svih strana. Stotine ljudi dolaze po humanitarnu pomoć.

Načelnik maglajske općine Mehmed Mustabašić zahvaljuje svima na pomoći: “Dobro je da smo prije najgorega uspjeli izmjestiti vozni park tako da smo odmah nakon povlačenja vode mogli djelovati. Pojavila su se klizišta, zbog čega smo morali evakuirati 403 čovjeka, kuće su potpuno srušene ili pred urušavanjem. Više od 50 posto općine zahvaćeno je katastrofom. Ovo je nešto što ne pamti Europa i što se nije moglo spriječiti. No najvažnije je da nismo imali puno ljudskih žrtava, utopila se samo jedna starija žena.”

“Sada od mulja pokušavamo očistiti podrume i zgrade do prvog kata. Pribojavamo se zaraze, u stanovima su se pojavile zmije”, navodi načelnik, procjenjujući da će sanacija trajati mjesecima, vjerojatno do kraja godine. No, kao i brojni sumještani, ne gubi nadu. Uklanja se blato, slovenski vatrogasci pristigli u pomoć peru ulice koje se vraćaju svojoj funkciji. Četiri dana su telekomunikacijski bili odsječeni od svijeta, bez struje, vode. Pojavilo se sunce i vraća se optimizam...