U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim facama, u kojima ovaj put Tomislav Levak pokušava iz sugovornice izvući stvari koje su o njoj do sada bile manje poznate javnosti.

Ovih dana natječe se na svjetskim padobranskim kupovima u talijanskom Bellunu i ruskom Čeboksariju pa je red došao na Helenu Janson, poznatu i uspješnu osječku padobranku. Prvo nas je na 2.000 metara visine iznad Športsko-zrakoplovne luke Osijek-Čepin pokušala nagovoriti da prvi put u životu skočimo s padobranom, no bez uspjeha. Zatim nam je pokazala kako se pravilno drži i svira violina, nakon toga nas je uputila u osnovne elemente ritmičke i sportske gimnastike, a na kraju demonstrirala vještinu izrade predmeta od fimo mase. Prije putovanja u daleku Rusiju, u opuštenom i ležernom razgovoru otkrila nam je “drugu stranu Helene”.

Da te odmah pitam, a nadam se da ću korektno izgovoriti: Vad är det? Är nu den perfekta tiden för fallskärmshoppning? (smijeh)

- Ha-ha-ha... To bi, mislim, trebalo biti nešto na švedskom, no ne znam što to znači.

Pitao sam te otprilike: Što ima? Je l' vrijeme danas pogodno za skakanje padobranom?

- Ništa posebno. Danas bi bilo dobro vrijeme, ali je i jako toplo pa bi i gore bilo tako. Nema neke razlike.

Dobro, onda nećemo skakati. Znaš li zašto sam ti pitanje postavio na švedskom?

- Naravno! Zato što imam švedsko prezime. Čak su mi na natjecanjima znali prilaziti Šveđani i nešto me pitati, ali na žalost ne znam taj jezik i ništa ih nisam razumjela. Samo moji davni predci potječu od tamo, a nisam čak nikada ni bila u Švedskoj. Voljela bih, ali najviše na par dana. Ja ipak volim toplije krajeve.

Jesi li ikada pokušala pronaći neke daleke, možda bogate rođake iz Švedske?

- Ne. Moj stric se nešto bavio time, no nije daleko dogurao. Tako da mislim da nemamo nekih rođaka u Švedskoj, bar ne živih. Možda ih ima dalje po svijetu. Bio je neki Janson u Americi, a moji preci su se iz Švedske 'spuštali' prema dolje pa imam nekih korijena, i njemačkih i poljskih i čeških i mađarskih... Prezime se zadržalo, no sad će se, na žalost, u Osijeku ugasiti sa sestrom Rahelom i sa mnom. Ako moje dvije kćerke, koje nose i ovo i prezime bivšeg muža Dumenčić, ne odluče produžiti lozu Janson.

S obzirom na uvriježeni pogled na pojam Šveđanke u hrvatskom društvu, posebice među mlađima muškima, priznaj koliko su te u životu zezali zbog prezimena?

- Nisam to doživjela. Znam za to uvriježeno shvaćanje, ali je moje iskustvo s natjecanja da su Šveđanke, osim što su izraziro plave, ipak često krupnije žene. Nešto kao Helga od Hogara Strašnog... A ja ipak ne spadam u krupnije žene. (smijeh)

Ima i slavnih Jansona. Primjerice, još od početka 1960-ih i prvog izdanja njegove slavne knjige, prezime Janson gotovo da je sinonim za opći pregled zapadne povijesti umjetnosti. Imaš li ikakve veze s njim?

- Koliko ja znam – ne. Ne znam ni da postoji povezanost s nekim drugim Jansonima u svijetu, nije dokazano. To bi trebalo detaljno istražiti.

Pronašao sam podatak kako je prezime Janson rijetko u Hrvatskoj, a vjerojatno potječe iz Zaboka. Imaš li tamo neke rodbine?

- Ne. Iako ja zapravo potječem iz toga kraja. Moji roditelji su Zagrepčani i ja sam rođena u Zagrebu, ali smo se preselili u Osijek kada sam imala samo tri mjeseca jer su dobili posao u Glazbenoj školi Franje Kuhača. Mama Beatrica je profesorica klavira, a pokojni tata Lovel profesor flaute i pikola... Ipak, smatram se Osječankom, čije je mjesto rođenja slučajno Zagreb.

Ne mogu ne zamijetiti da gotovo svi u užoj obitelji imate malo neuobičajena imena. Razlozi?

- Iskreno, ne znam. Da, imamo malo čudna imena, valjda da se slažu s prezimenom... Lovel je staro hrvatsko ime, a mamini su valjda voljeli ime Beatrica. Tako se i izgovara, a mamu zovu svakako – i Beatriče, i Bea.. Zanimljivo, ja sam se trebala zvati Rahela, no ispalo je ipak Helena, a mlađa sestra je dobila to ime.

Dakle, vi ste glazbeno orijentirana obitelj?

- Apsolutno! Čak je i sestra svirala violončelo pa smo prije, kad smo imali više vremena, znali svi četvero zasvirati zajedno. Moja je želja zapravo bila svirati klavir, međutim utvrđeno je da imam apsolutni sluh i ritam pa je ispalo da trebam svirati violinu, što se meni prvotno nije sviđalo. Usporedno sam naučila svirati i klavir, i to sama, slušajući ploče, a neispunjena želja mi je naučiti svirati flautu. Inače, završila sam Osnovnu školu 'Braća Ribar' i CUO 'Braća Ribar' te nižu i srednju glazbenu školu.

Apsolutni sluh i ritam, kažeš. Da provjerimo: bi li mogla, na primjer, odrediti ton kojim brekće gradski autobus? (smijeh)

- Hm, ne znam, morao bi sada proći autobus pa da ga čujem i odredim... Vjerojatno bih. Kad mi je violina totalno raštimana, naštimam je sama, po sluhu, onda provjerim po tonovima klavira i sve uvijek bude točno.

Svaka čast. Znači li to da si u životu uvijek "prva violina"?

- Ne! 'Prva violina' nisam čak ni u orkestru osječkog HNK, gdje sam zaposlena. Dapače, nisam nikada htjela biti 'prva violina' ni svirati solo jer se, kad sam bila dijete, na violinskim natjecanjima pokazalo da imam preveliku tremu. Sada sam na radnom mjestu 'tutti druge violine' i to mi odgovara.

Zašto nisi završila i muzičku akademiju?

- Htjela sam. Kad sam završila srednju školu, bilo je – ili ću raditi ili ću studirati. Prvo sam htjela studirati DIF za nastavnika tjelesne kulture, ali nije bilo mogućnosti da odem u Zagreb. Otac je, uz posao u Glazbenoj školi, svirao u orkestru osječkog HNK. Zato sam došla 1989., položila audiciju u HNK-u, radila dvije godine i planirala upisati akademiju, no tada je počeo Domovinski rat, otišla sam u HV i sve je prekinuto.

Zbilja? Bila si aktivno u Domovinskom ratu?

- Aha. Pola godine bila sam dragovoljno u Sportskoj četi HV-a. Između ostaloga, držali smo razrušeni bivši objekt Poljoprivrednog fakulteta na Tenjskoj cesti. Dobitnica sam i spomenice Domovinskog rata. Srećom, nikoga nisam morala ustrijeliti, a nisam ni ranjavana, iako skoro.

Bravo. Svojedobno sam hodao s jednom danas poznatom violinisticom i malo je bio problem što je morala jako paziti na ruke. (smijeh) Na koje načine ti to činiš?

- Kao majka i zaposlena žena nemam baš mogućnost paziti na to. Eto izbjegavam igrati sportove s loptom zbog opasnosti od ozljeda, a ne bih trebala imati ni duge nokte. S druge strane, moram prati posuđe i čistiti, a i kuhati pa često imam posjekline na prstima. Ne koristim nikakve posebne kreme ni preparate za ruke.

Koliko se puta dogodilo da zbog ozlijeđene ruke nisi mogla svirati?

- Joj, kad sam bila klinka, pala mi je ona teška lopta, 'medicinka', na prst i dobila sam longetu pa mjesec dana nisam mogla svirati. Tada mi je otac zabranio igre s loptom, što mi je kao djetetu bilo prestrašno... Prestrašno! Imala sam i nedavno jednu veću posjeklinu pa sam morala izostati jednu probu. To je sve.

A koliko sati dnevno si violinu vježbala kao klinka, a koliko sada?

- Kao klinka malo više, a sada sve ovisi o programu koji pripremamo. Kada imamo neke simfonijske koncerte, to zahtijeva malo više vježbanja jer je i program zahtjevniji. Inače, u pravilu, sat-dva dnevno, mimo proba. Iskreno, nisam nikada nešto specijalno puno vježbala. Imam dosta talenta pa mi nije ni trebalo desetosatno vježbanje. Niti bih ja to mogla jer nisam taj tip. Ja sam ipak tip od pokreta, gibanja, sporta. Puno više moraju vježbati solisti jer oni koncert moraju naučiti napamet. Ja ne moram, nego sviram iz nota, koje su velika pomoć.

Imaju li violinisti ograničeni vijek trajanja?

- Ne. Međutim, bilo bi dobro uvesti nam beneficirani radni staž, kao pjevačima, jer nas nakon određene dobi ruke i prsti više ne slušaju tako dobro pa da možemo ranije otići u mirovinu.

A ima li violina neki prosječni rok trajanja?

- Mislim da nema. Znaš i sam da su neke Stradivarijeve violine stare o-ho-ho... Evo, violinu na kojoj i danas sviram, kupili su mi roditelji kad sam bila mlađa, i još je odlična. Proizvela ju je poznata njemačka firma Klotz, ona je ručni rad i danas se procjenjuje na 10.000 eura.

Lijepo. Objasni nam kako održavaš violinu i gudalo?

- Prvo, treba ih redovito čistiti. Na njima se nakupi prašine i tog tekućeg sredstva kalafonija kojim podmazujemo gudalo, odnosno strune od konjske dlake s repa, da bismo uopće mogli proizvoditi zvuk. Povremeno violinu treba dati i serviserima instrumenata da je malo srede.

Ako bi slučajno dobila, otkrij nam koju bi skladbu ili melodiju voljela izvesti pred brojnom publikom?

- Jednom sam čak sanjala da sviram solo, a to je bilo nešto kao Vanessa Mae. Dakle, ne nužno ozbiljna glazba, već nešto više modernog žanra. Naravno, ne bih sad išla u neku crossover karijeru. Budimo realni, malo sam već i prestara za to. (smijeh) Meni su odlični takvi crossover projekti, poput nje ili naših 2Cellos ili Maksima Mrvice, osobito jer to pridonosi popularizaciji klasične glazbe i jer su današnji mladi više u tom žešćem ritmu. I ja više volim izvoditi te brže ritmove, kao mjuzikle i operete, kada te ta glazba malo podigne.

Kako ti se sviđaju glazba i stil sviranja poznatog talijanskog violinista kojemu i ova serija intervjua djelomice duguje ime?

- Ne mogu reći da mi se Paganini nešto jako sviđa. Pogotovo stil sviranja. Tu sam više za neke sporije, romantičnije skladbe, nego neke brze u kojima se grebe po violini.

Za "druge violine" često tvrde kako su samo "ispomoć" prvim violinama. Kako to komentiraš?

- Nas druge violine su nekako svi ti skladatelji malo zaboravljali. Jedino nas je Mozart, čini se, jako volio pa je htio da puno vježbamo i radimo. Njegova finala traju po 25 minuta, nakon toga ti se ruka baš trese... Dok kod Straussa, ne znam zašto, uglavnom nemamo ništa svirati, eventualno samo pratnju. To mi se ne sviđa jer jako volim svirati. Druga violina je instrument koji treba svirati i melodije, a ne samo pratnje tipa "n-ca-ca, rn-ca-ca..." Zato mi je puno draži simfonijski od, recimo, novogodišnjeg koncerta.

U pjevačkom zboru najčešće se šali na račun tenora kao visokih muških glasova. Iznesi, tko su glavne mete u orkestru?

- Ha, tube, viole i kontrabasi. No već su naviknuli, šale se i oni.

Što misliš o romskim sviračima violine? Ima li tu školovanosti?

- Slušala sam ih, naravno, posebno onaj orkestar "Sto romskih violina", koji svira sve napamet. Mislim da je to čisti talent i improvizacija, da su to sami naučili. Dobri su, iako ne bih sad, ne znam, satima sjedila i slušala to.

Procijeni koliko bi ti vremena trebalo da mene, koji nikada u životu nisam svirao violinu, naučiš bar solidno svirati? (smijeh)

- Gledaj, violina je iznimno težak instrument i ja svojim kćerkama, 18-godišnjoj Ivoni i 8-godišnjoj Tei, ne bih dala da sviraju. Znam kroz što sam ja prolazila i još uvijek prolazim. Sviranje violine, bar prve dvije godine, to ti je kao da vučeš mačka za rep. Bar prve dvije godine, dok ne naučiš pravilno vući gudalo i proizvoditi suvisli zvuk... Ozbiljno. K tome, imaš previše godina. Nema teorije... Pogotovo još ako nemaš smisla za to.

Nije li nepravedno da se ti u orkestru naradiš, a oni koji sviraju bubnjeve, gong i triangl puno manje? (smijeh)

- Ma, meni je puno gore sjediti i ne svirati! Doslovce muliti. Dok se izvodi neka predstava s puno teksta, a malo glazbe, mi nemamo što raditi. Ne smijemo ni čitati novine, ništa. Piljimo u pjevače i čekamo svoj red. Zanimljivo je da oni imaju veće plaće od nas jer ti instrumenti pripadaju u solističke. Ta podjela postoji od prije i nije mi krivo. U posljednje vrijeme dodatno zarađujem kao organizator orkestra, odnosno arhivar nota.

Jesi li ikada svirala violinu dok si se spuštala padobranom? (smijeh)

- Ne, ali sam si na slušalice puštala glazbu dok sam se spuštala padobranom. I to instrumentale – Vangelisa, Jean Michel Jarrea, Mike Oldfielda... Smirujuća, opuštajuća glazba koja u kombinaciji s tim nebom daje fantastičan osjećaj. I inače slušam takvu glazbu, uz hitove 1980-ih – Duran Duran, A-Ha i slično, ponekad i ono što moja djeca slušaju. No veliki sam fan 1980-ih. Odlično doba.

Otkud to da si se, uz violinu, odlučila baš za padobranstvo?

- I tu su pomalo 'krivi' roditelji. Kao malu su me onda, u zlatno doba, kad se to moglo, slali da putujem avionom na more. Stric mi ima kuću u Biogradu n/m pa smo iz Osijeka ili Beograda letjeli u Zadar. Tada sam zavoljela zrakoplove i visine, čak sam željela biti stjuardesa. Bile su mi jako simpatične i lijepe i puno su putovale.

Kojim si se sve sportovima bavila u životu?

- Joj, ja sam probala trenirati dosta sportova: ritmičku i sportsku gimastiku, plivanje, skijanje, tenis... Zbog gimnastike sam čak eskivirala neke sate, bila mi je draža. Sport me uvijek vukao, ali se ni u čemu nisam posebno isticala. Onda sam 1987. sa 17 godina upala u društvo padobranaca, pričali su mi kako je to super i odlučila sam pokušati. I odmah mi se jako svidjelo i vidjela sam kako imam smisla za to. Već nakon dvije godine položila sam za dozvolu i krenula na natjecanja te odmah počela postizati odlične rezultate u disciplini skoka na cilj i figurama. Do danas sam ostvarila čak 3.430 skokova i niz nagrada i priznanja na državnim i međunarodnim natjecanjima. Ti rezultati konačno su bili moja sportska satisfakcija koju sam stalno tražila.

Te rezultate, kojih je mnogo, čitatelji mogu naći u tvom životopisu, a ti nam reci - kako uspijevaš uskladiti dvije tako različite djelatnosti?

- Padobranski skokovi većinom se održavaju ljeti, kada je u HNK-u kolektivni godišnji odmor, pa ne moram izostajati s posla zbog treninga i natjecanja. Ako se poklopi nešto zimi, recimo nastup za hrvatsku reprezentaciju, puste me bez problema i hvala HNK-u. Osobito jer se padobranstvom bavim amaterski.

To zvuči gotovo nevjerojatno. Kako ti je odmjeravati snage s profesionalcima?

- Iskreno, meni je to nekoć bilo velik problem jer sam mislila da su oni nedostižni, da ih nikada ne mogu pobijediti. Kada sam počela osvajati državna prvenstva i svjetske kupove, shvatila sam da nije tako i da je moje mjesto među njima. Razlika je što su oni plaćeni za skakanje, to je njihov posao, i skaču k'o blesavi. Za usporedbu, ja imam tri tisuće i nešto skokova, 26 godina bavljenja padobranstvom, a moja kolegica Slovenka, profesionalka, ima više od 10.000 skokova. A i nju sam uspjela pobijediti. Zato je zadovoljstvo još jače. No ona skače i izvan ljeta.

Skačeš li ti nekada i – zimi?

- Zimi postoji disciplina koja se zove paraskiing, gdje se iz aviona skače na snjegoviti brijeg, a cilj je postavljen pod kutom od 45 stupnjeva na padini. To je teže, posebno jer često budu snježni uvjeti i jako hladno. Gore zna biti -15 Celzijevih stupnjeva. Uz to se voze još dvije vožnje veleslaloma i onda se ti rezultati zbrajaju. Mene to ne privlači, kao ni srodni sportovi tipa paragliding, parasailing, bungee jumping, base jumping... Smatram da tu ne bih doživjela ništa novo i suludo mi je plaćati da to isprobam.

Priznaj, jesi li ikada, onako amaterski, išla preko reda na nekom šalteru? (smijeh)

- Misliš, kao bila 'padobranka'? Ne, samo kad su me pustili jer mi je dijete bilo malo. Inače se nikada ne guram, dapače čak i puštam starije od sebe.

Čestitam. Među tih 3.430 skokova, pamtiš li onaj prvi?

- Kako ne! Moj prvi skok dogodio se 13. lipnja 1987. U tadašnjoj Jugoslaviji prva sam skočila zajedno s dva nastavnika, koji su me pridržavali, s 2.500 metara, što nitko do tada nije napravio. Recimo, nemam ni jedan skok iz aviona na onu 'gurtnu', koja otvara padobran čim iskočiš iz aviona, što svi početnici rade. Mi smo napravili nešto što je čak bilo izvan zakona, makar je u svijetu normalno da se tako skače.

Stanuješ na trećem katu zgrade, bez lifta, što je dobro i za trening. Dovoljna visina da skočiš sa svog balkona i stigneš otvoriti padobran? (smijeh)

- Ma kakvi! Najmanja visina s koje možeš skočiti, a da stigneš aktivirati glavni i, ako je potrebno, pomoćni padobran, iznosi 500 metara. Iako sam ja najniže skočila sa 450 metara, u nuždi, kada se pokvario avion. Obično skačem s 1.000 metara, to je moja disciplina. Skačem ja i s 2.500 metara, ali onda vrtimo figurativne skokove u slobodnom padu. Najviše sam skočila sa 4.500 metara. Tu se pada nekih 80-ak sekundi, dugo traje, sjajno je.

Koliko ti se puta dogodilo da ti se glavni padobran ne otvori?

- Pet puta sam morala otvarati rezervni padobran, a prvi put već u 24. skoku, što je vrlo rano. Tek dolje sam shvatila što se dogodilo... Svaki put sve je prošlo dobro samo zato što nisam puno razmišljala, nego radila onako kako sam naučila na zemlji. Tko puno razmišlja – pogine.

Naravno, nikada ti se nije dogodilo da se ne otvore – oba?

- Ha-ha... Naravno. Da je bilo tako, ne bi sada razgovarali. Inače, svaki padobranac ima glavni i rezervni padobran i, kao dodatnu sigurnost, automat. Ako ti određene visine od 200-300 metara ili kad postigneš određenu brzinu pada, još nisi otvorio padobran, to ti automat sam napravi.

Za padobrance kažu da griješe samo jednom. Bojiš li se da bi se to tebi moglo dogoditi, po zakonu velikih brojeva?

- Ne. Ja sam ipak majka dvoje djece. Da smatram da je padobranstvo nešto toliko opasno, ne bi se više bavila time, najviše zbog njih. Nema tu više straha, ni u slobodnom padu. To je jedan potpuni osjećaj slobode, a toliko sam puta skočila da mi je to kao kročiti kroz bilo koja vrata. Više zazirem od nekih dubina te uskih i skučenih prostora.

Bi li mogla skočiti s, recimo, 2.000 metara visine i u doskoku nogom na zemlji pogoditi, primjerice, čajnu paštetu od 50 grama? (smijeh)

- Naravno! To je puno veće od onog što inače gađamo. Promjer cilja na natjecanjima iznosi samo dva centimetra i to ti je jedna žuta točkica. Skačemo s visine od 1.000 metara, a cilj se nalazi na velikoj spužvi promjera pet metara koju vidimo s te visine. Kada se približimo na stotinjak metara, počinjemo ciljati. Moj rekord je da sam od sedam takvih skokova čak šest puta nogom pogodila u strogi centar, u 'nulu', a samo jednom u 1 cm.

Negdje sam pročitao da si sami morate plaćati kotizaciju i put na natjecanja.

- To je bilo nekada. I danas se to ponekad događa, ako klub slučajno nema novca. Olakotno je to što nam nacionalni savez ili Hrvatski olimpijski odbor plati odlaske na europska i svjetska prvenstva. Od šest svjetskih kupova godišnje, klub plati sudjelovanje na tri, a ako mi želimo još, moramo sami platiti kotizaciju od 160 eura. I to samo za skakanje. Tada spavam u šatoru, hranim se obično u nekoj samoposluzi i tako. Pomalo nomadski život, ali na 4-5 dana se može.

Krasno. U čemu se sastoje treninzi, gdje i koliko često se održavaju?

- Prije smo trenirali i zimi, imali tzv. suhe treninge u dvorani, kada smo svi imali više vremena, bili mladi, bez obitelji... Sada zimi treniram isključivo sa svojom djecom, kada ih vodim ovdje i ondje, i uz stepenice... Pred nekakvo natjecanje odem na trenažer, odnosno simulator gdje sam obješena o gume i vježbam doskok na taj strogi centar. Tu su i pravi skokovi iz aviona.

Zbog padobranstva si dosta putovala. Gdje si stigla najdalje?

- Obišla sam dosta zemalja Europe, a najdalje sam bila u Japanu. Možda me najviše fascinirao Dubai, gdje smo na natjecanju skakali iznad one poznate 'palme'. I inače volim skakati iznad mora jer mi ljetni uvjeti odgovaraju više nego zimski. Na žalost, malo imamo prilike nešto razgledati. Mi smo obično na aerodromu i čekamo kad ćemo skakati. Jedini je privilegij da sve lokacije vidimo iz zraka. Bude prekrasnih pogleda.

Postoji li još nešto što nisi napravila u padobranstvu, a voljela bi?

- Voljela bih osvojiti svjetsku medalju baš na svjetskom prvenstvu, no ne vjerujem da ću uspjeti. Imam već dosta godina, ali nema dobnog ograničenja i zato ćemo vidjeti. Skakat ću dok god me zdravlje posluži.

Za svoje dvije preokupacije moraš se odijevati s jedne strane elegantno, a s druge – sportski. Koji je tvoj privatni stil odijevanja?

- Sportsko-elegantni! Kombiniram ono u čemu se osjećam ugodno. Ne pratim modu i ne težim nikakvim markama. Rifle, majica, košuljica, vestica, čizme. To bi bilo to, ukratko.

Otkada te znam, imaš svijetlu kovrčavu kosu. Prirodna ili...?

- Na žalost, prirodna je... (smijeh) Najviše zbog te kose u osnovnoj školi zvali su me Kaktus. I jer su za jedan 8. mart, Međunarodni dan žena, htjeli učiteljicama kupiti cvijeće, a ja sam sugerirala da se kupe kaktusi. Nekoć sam malo bila i kaktus po karakteru, ali otkad imam djecu, malo sam se smirila.

Pohvalno. Kako održavaš tu kovrčavu kosu?

- Ništa posebno. Operem je, počešljam ako mogu, osušim i na suho je ne češljam. Minival nikada nisam imala potrebu raditi. Svi kažu kako mi je takva kosa super, a meni već malo ide na živce pa je zimi isfeniram na ravno, i tako.

Kako održavaš ovako vitku liniju?

- Dosta sam u pokretu, malo jedem, nisam osobit gurman. Kćerkama uglavnom pripravljam tjestenine i kojekakve umake i salate. Slabo jedem meso, ne zato što sam vegetarijanac, nego jer ga nikada nisam specijalno voljela. Inače, moja kilaža je 48-50 kila, a ranac s padobranima, koji nosim na leđima tijekom skoka, težak je 14-15 kila. Dakle, trećina moje težine. To pokazuje i znak na mojoj kacigi.

A to je...?

- Leptirić! Sama sam ga stavila jer mi svi govore kako sam kao lagani leptirić koji nikako da se spusti. Moj let u prosjeku traje nekih 12 minuta, a drugi se spuste za pet. Sporo padam, pogotovo kada me pokupi stup toplog zraka... Nikada se spustiti! (smijeh)

Bi li možda za tebe u padobranstvu bilo bolje da si malo teža?

- Nema to veze. Naši padobrani prilagođeni su našoj težini. Oni također imaju svoje veličine, a ja nosim onaj za težinu 45-55 kila. Netko od 100 kila ima duplo veći. Ja se s takvim ne bih mogla natjecati jer ne bih mogla precizno pogoditi cilj.

Lako se može vidjeti da si kreativan tip s umjetničkom crtom. Iskazuješ to još negdje, osim s violinom?

- Točno, ja sam ovako kreativan tip i uvijek volim nešto raditi i čačkati. Kao mala sam se godinu dana bavila i baletom... Prije nekog vremena otkrila sam fimo masu koju lijepim na staklo i pravim kao neke ornamente, vazice. Ako mi se nešto svidi, to ću pokušati napraviti. Na primjer, vidjela sam na moru kako rade slike pomoću sprejeva pa sam nekoliko napravila i ja. Čak su prodane jednom kafiću u Valpovu. Uz to, štrikam, šivam, radila sam goblene, volim raditi s cvijećem... Uglavnom mi uspije. Osjećam da nosim još neku aktivnost u sebi, samo još tražim koja je. Fora mi je i što sam 1995. bila zagonetna osoba u popularnom kvizu Kviskoteka.

Imaš li nasljednicu među svojim kćerkama?

- U kojoj grani? (smijeh) Starija Ivona završila je nižu glazbenu školu i pleše suvremeni ples u Glazbenoj školi. Mlađa Tea trenira gimnastiku i također se bavi suvremenim plesom i ide u glazbenu školu. Ivona je skakala s padobranom dva puta i oduševljena je. Obje su skakale sa mnom u trudnoći, u trbuhu, tako da Ivona ima nekih 80 skokova, a Tea nekih 40. No sve do tri mjeseca trudnoće, kada je sigurno. Nisam ih ugrožavala, naravno. Gdje god mogu, vodim ih na natjecanja.

Za kraj, imaš ti priliku mene nešto pitati, bilo što, a ja ti moram odgovoriti. Izvoli.

- Ima li nešto što ti još nisi napravio u životu, a htio bi?

Skočio s padobranom!

- Pa, hajde onda, možeš računati na mene. Samo nabavi avion. (smijeh)