U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim "facama", u kojoj ovaj put grafički dizajner Tomislav Levak pokušava iz svojeg sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.

Dizajn studio Mit iz Osijeka postao je ekskluzivni partner za proizvodnju suvenira za izložbu godine u Hrvatskoj, nedavno otvoren postav radova Pabla Picassa u zagrebačkim Klovićevim dvorima, a ovih je dana predstavio i novu kolekciju sve popularnijeg "lega-lega" brenda. Stoga je red došao na kreativca Borisa Matešića, direktora i suvlasnika Mita, ali i IBL tiskare. Prvo smo popravljali centralno grijanje u kotlovnici ispod njegove firme, zatim smo raspravljali o njegovanju brkova i brade, provozali se unikatnim biciklima, koje je on "složio", a na kraju nas je pobijedio u polumaratonu na osječkoj promenadi. Prije nego što se vratio crtanju stripova, u opuštenom nam je razgovoru otkrio "drugu stranu Borisa".

Jedva si pristao na ovaj intervju jer sam se – obrijao?

- Da, kada smo se dogovarali, imao si sasvim solidne brkove i bradu. I onda mi na fotkanje dođeš gotovo obrijan, samo s nekom bradicom! Zamalo sam odustao, ali i moj je djed, kad se doselio u Osijek, pjevao u HPD-u "Lipa", kao i ti. Pa reko', ipak, 'ajde. (smijeh)

Posljednjih godina njeguješ sadašnji imidž – ćelav, naočale, brkovi i brada. Postoji li neki poseban razlog?

- Brkove i bradu počeo sam puštati nakon što sam počeo jako gubiti kosu. Vozim bicikl i želio sam osjetiti vjetar kako mi prolazi kroz neke dlake na glavi. Ako već ne može kroz kosu, bar kroz bradu... Englezi ovakve ljude zove "uppside-down head" (glava naopačke, nap.a.). Dobra fora.

Dobra, da. Bi li se ikada okladio u brijanje?

- Ne, jer je to prejednostavno. Opet narastu kvalitetno za točno 24 dana. Računao sam. Dvaput godišnje nešto više skratim bradu i brkove, čisto da ih malo obnovim jer mi popucaju vrhovi. Podštucam ih škaricama i mašinicom, nema žileta. Htio sam nekoliko puta ostaviti samo brkove, ali jedino Miši Kovaču i pokojnom Tomislavu Ivčiću dobro stoje samo brkovi. Mišo je prvi brk Hrvatske, sigurno. (smijeh)

Bi li ikada obrijao “bradu, brkove da ličiš na Pankrte”?

- Eh, kad sam bio mlađi, volio sam to pjevati. I češće sam se brijao, ali sam prije, kao punker ili hipik, imao dugu kosu. Danas vjerojatno i Pankrti izgledaju slično kao ja.

Teško te mogu zamisliti kao dugokosog punkera ili hipika.

- Znam, he-he... Punker sam bio još u osnovnoj školi. Na plavu sam kutu stavljao bedževe Sex Pistols, Punk Is Not Dead i slično. Kad sam takav došao kući, dobio sam batine od tate. Nakon toga sam bedževe stavljao samo pod odmorom, a skidao sam ih pod satom i kad bih išao kući.

Snalažljiv buntovnik. Kako si se onda transformirao u “dijete cvijeća”?

- To ti je bio logičan nastavak u srednjoj školi. Polumasna kosa, golubinjaci, sakrivanje od šminkera... Oni su uvijek stajali na korzu, a mi alternativci – hipici, punkeri, padusi – pred tadašnjom Romom. Osječka je rock-scena tada bila jaka, a pamtim i neka legendarna gostovanja, kao onaj Azrin koncert u Zrinjevcu kada im se srušila bina pa su nastavili svirati na parketu, u ravnini publike. U toj sam se nekoj ludoj mladosti navukao na urbaniju, alternativniju glazbu. Zato i danas često idem na hrvatske i inozemne glazbene festivale sa suprugom Mirtom. Kao mlad živio sam rock'n'roll pa onda moram tako i nastaviti.

A vaši klinci?

- Oni uopće ne žele ići. Imamo troje djece, 18,5-godišnjeg Matka, 17,5-godišnju Doru i Ivu od 13 godina, no očito su druga generacija i mentalitet. Ne mogu im objasniti kako na glazbenim festivalima bude dobar muving, super atmosfera. Nudili smo im da idu i s nama, ali neće. Dobro, to mogu razumjeti. (smijeh)

Dakle, djeca i vas dvoje nemate isti glazbeni ukus?

- Ma kakvi! Totalno različit. Iako smo im, otkad su bili mali, u autu puštali te urbane vrste glazbe, poput jazza i bluesa... Znali su pitati: "Tata, kad će riječi u pjesmi?" Nekidan je, recimo, supruga, kao pratnja, s mlađom kćerkom išla na koncert Justina Biebera. Iskreno, ja ne bih ni kao pratnja. Jedino da čekam ispred dvorane dok koncert ne završi... Isprika kćerki! Općenito, današnji klinci, na žalost, prihvaćaju sve vrste glazbe koje im se nude pa tako i one koje su zabranjene u našoj kući. To su, naravno, “cajke”.

U autu? Zar se tebe uopće može vidjeti u autu?!

- Samo zimi. Auto je nužno zlo. Samo sredstvo za prijevoz bicikala prema nekim daljim destinacijama. Auto mora moći primiti bar tri bicikla a da ih ne stavljaš na krov. Zato mi imamo veliki Peugeot 5008. Ali i dosta bicikala u familiji. Time smo uspjeli zaraziti klince.

Kada si naučio voziti bicikl?

- Uh, sad se treba sjetiti... Mislim da sam narančastog "poniku" naučio voziti s nekih šest godina. Sjećam se prvih okretaja pedala, zaustavljanja u zidu i udaraca glavom. (smijeh) Otprije 15-ak godina bicikl sam počeo voziti redovito - ići s njim na posao, na izlete i vožnje po brdima... Najbolje dizajnerske ideje smislio sam baš na biciklu. Tada sam uglavnom vozio gradske bicikle i mountain bikeove, a prije pet godina počeo sam baš intenzivno. Tada sam prešao na trkalicu. To mi je malo dalo brzine.

Koliko brzine?

- Pa, najbrže sam bicikl vozio 79 km/h. Ozbiljno. Ali to je bilo nizbrdo, ha-ha... Osjećaj je bio fenomenalan. Vjetar u bradi... A najduža i najnapornija ruta bio je svakako maraton "Ich habe einen Traum" (Imam san), na kojemu sam bio prošle godine u Njemačkoj. Za desetak sati moraš prijeći 238 kilometara kroz Alpe, od čega je više od pola, 144 kilometra, samo uspona. Uspio sam.

Svaka čast. Na biciklu si izložen vremenskim promjenama. Bi li volio da bicikli, recimo, imaju - kabine?

- Uh, ne. Moraš osjetiti i mušicu u oku i kišu i špricanje blata u lice... Sve je to draž biciklizma, koji nas grupica entuzijasta otprije dvije godine pokušavamo popularizirati na biciklističkom blogu odnosno portalu Bike My Day.

I, kako vam ide?

- Mi smo zadovoljni. Prvo nas je bilo desetak, sada duplo više, a portal prati i javlja nam se sve više biciklističke populacije, ne samo iz Osijeka. Neki nam je cilj pokrenuti pravi sajam bicikala i biciklističke opreme u Osijeku.

Na fotkanju si bio u profi biciklističkoj opremi. Opiši ju.

- Kada sam počeo voziti bicikl, mislio sam da nikada neću obući tajice. Kao, nije to za mene... (smijeh) No, svaki dio opreme ima smisao, posebno za cestovni bicikl. I ova čudna kaciga, osim što čuva glavu, dizajnirana je da ne stvara otpor pri vožnji, kao i aerodinamična odjeća, pripijena uz tijelo. Tu su i posebno dizajnirane sprinterice koje se zakače na pedale i manje trošiš snagu. Zimi imaš i navlake za obuću za vožnju, da ti nije hladno na noge. Sve to trebaš kupovati postupno, prilagođeno sebi. Nije jeftino, no možeš se od glave do pete obući za prosječno 350-400 eura.

Za trčanje je ipak jeftinije?

- Naravno. Iako i za trčanje, recimo, trebaš posebne sprinterice... Zato je dobro imati sponzora, nekog proizvođača sportske opreme, kada trčiš polumaratone i maratone. To mi je zimski trening, kada se u pravilu ne vozi bicikl. Istrčao sam više polumaratona i dva maratona. Trčanje i biciklizam unijeli su veliku promjenu, jer inače ne živim baš zdravo.

Znaš li što je bicikl u – nogometu?

- Nemam pojma. Ne pratim baš nogomet. Što?

Vrsta driblinga, nakon varke jednom pa drugom nogom, kao da pedaliraš. A što u slengu znači nekome dati pedalu?

- E, to znam. Kad nekome daš nogu ili nogom u guzicu. (smijeh) To je logičan izraz. To smo govorili jednom prijatelju u vrijeme Domovinskog rata jer je uvijek bježao, he-he... Ili kad si "na pedali", što znači – u pokretu.

Zašto si uopće počeo sam sklapati bicikle?

- Tražio sam svoj savršeni bicikl. Počeo sam skupljati te stare bicikle, uglavnom trkalice, restaurirati ih, nadograđivati, sklapati... Do sada sam sklopio nekih osam-devet, a nakon šest-sedam pokušaja uspio sam na kraju napraviti dva savršena bicikla, baš po mom ukusu.

Pretpostavljam, ova dva koja si dofurao za fotkanje?

- Da. Ovaj žuti koji sam ja vozio je cestovni, s čeličnom ramom starom 20-ak godina. Svojedobno ih je napravljeno samo 500, za 90. godišnjicu firme Casatti. Njega sam restaurirao godinama, tražio dijelove, nadograđivao... Taj mi je možda najdraži. Zovem ga hohštapler jer je, onako, pretjerano lijep, paradni. Drugi, što si ga ti vozio, baš je gradski bicikl s blatobranima, kožnim sicem... I njega sam radio tri godine. Teško je reći koliko sam uložio, ali nije mi žao dati za to zadovoljstvo. Sad ih ljubomorno čuvam.

O.K., jasno mi je da oni nisu na prodaju, ali za koliko novca bi mi prodao neki od onih šest-sedam bicikala?

- Nema tih novaca! Njih samo poklanjam ili pokazujem. Većina više nije kod mene. Nekoliko ljudi koji su se počeli stvarno zaljubljivati u bicikle, "pogurao" sam nekim svojim biciklom. Jedan sam poklonio trenutačno jedinoj djevojci u gradu koja vozi "fixija", a radi kod nas u trgovini. "Fixies" je skraćenica od "fixed gear bikes" i to su bicikli kojima su pedale i stražnji točak fiksno povezani, a nemaju brzina, blatobrana, svjetala, zvona ni kočnica. Koči se usporavanjem ili nogama. Policija ih baš ne voli, ali fanatici da. (smijeh)

Ovih dana kupujem novi bicikl. Daj mi neki savjet.

- Evo: "Žena može biti sa sela, ali bicikl mora biti iz Italije". (smijeh) I to cestovni bicikl, ona “specijalka”. Meni su zakon oni koji imaju Campagnolo pogon.

Vidim ti po tetovaži na desnoj ruci. Imaš ih još?

- Ne, samo nju. Osim što je odličan proizvođač bicikala, po meni, ima dizajnerski najbolje riješen logo. Jedan je od najstarijih u biciklističkoj industriji, napravljen prije 80 godina. Još je isti, a i dalje sjajno izgleda.

To gledaš iz perspektive iskusnoga grafičkog dizajnera?

- Da, iako zapravo po struci uopće nisam grafički dizajner ni išta slično, već "eM Si Dži" ili MCG. To je kratica za “monter centralnog grijanja”. Išao sam za to jer, znaš ono, slab si u školi pa da bar imaš neki zanat... (smijeh) Zato sam završio taj smjer u tadašnjem EMŠC-u, odnosno Emši.

Da? Majstore, koliko biste mi naplatili montiranje centralnog grijanja u stanu?

- Uuu, velike novce. Taman toliko da zaposlim nekog drugog da to napravi i da još ostane meni, ha-ha... Ne vjerujem da bih znao sam, nakon tolikih godina.

Pa dobro, možeš bar reći koji su najbolji radijatori?

- Oni stari, teški gusani radijatori su zakon! Šteta što se više ne proizvode. Ove nove aluminijske ne znam baš. Čak ne znam ni koje radijatore imam kod kuće. Nije mi žao što to ne radim, ovo je puno kreativnije, a monteri i ne zarađuju baš puno. Imam neke prijatelje koji to rade pa znam.

A imaš li i neke koji se još uvijek bave – litografijom?

- Ne, jer je to zanimanje praktički izumrlo. Litografija je stara, analogna tehnika kojom se stvara plošni tisak, a njome sam se kao mlađi počeo baviti jer me zanimalo, nakon što sam vidio oglas u novinama. To sam radio sedam godina. Onaj prijelom tekstova i fotografija, slaganje slova, koji se danas rade na računalu, mi smo radili ručno. Naravno, nije bio toliki izbor fontova kao danas, ali taj zanat i paralelno crtanje stripova uputili su me u mnoge tajne tiskarstva i grafičkog dizajna.

Da, viđao sam te na nekim susretima strip-crtača. Jesi još uvijek aktivan?

- Jesam, koliko stignem. To mi je relaksacija. Čak sam lani objavio dva rada u časopisu Udruge StripOS. Inače, prve sam stripove objavio sredinom 80-ih u prvom osječkom omladinskom časopisu Ten, a poslije i u Bangu. Tu su možda bili moji neki početci grafičkog dizajna. Moj je prvi posao bio rezanje i lijepljenje reklamnih slova za natpise po izlozima trgovina, trafika, ćevapdžinica, hamburgerdžinica... (smijeh) To sam radio u fušu. Očito sam uvijek imao toga poduzetničkog duha, kao i talent za crtanje i slikanje.

Tko su glavni junaci tvojih stripova? Neki superjunaci?

- Ma neee... Ja više volim avangardu u stripu. Na primjer, Mobius od stranih ili Novi kvadrat i Igor Kordej od hrvatskih crtača. Jako dobar mi je i Dubravko Mataković, iako je on drugi žanr. Kao klincu, naravno, super su mi bili Zagor, Veliki Blek... Imam kod kuće dosta starih strip-albuma koje povremeno izvučem s police i prelistam.

Priznaj, kakav si bio u školi u likovnom odgoju?

- Tako-tako, srednji, ali samo zato što sam cijelo vrijeme pod satom crtao ostalima umjesto sebi. (smijeh) Ali ipak sam imao peticu. Zanimalo me i dosta slikara, a možda najzanimljiviji svojim likom i životom bio mi je baš Pablo Picasso. On je stvarno poseban. Zato mi je drago da smo, eto, završili u istom muzeju. (smijeh)

Dobro, a tko ti je najjači grafički dizajner na svijetu?

- Joj, ima ih puno dobrih. Grafički dizajn je jako napredovao posljednjih 15-20 godina, i u Osijeku. Ali, eto, Igor Penović - Penka i Marin Balajić. (smijeh)

Sasvim slučajno rade u tvom dizajn studiju? Objasni što znači Mit? Neka kratica ili...?

- Sve je krenulo od Tiskare IBL, koju smo zajedno osnovala tri ratna prijatelja, Ivan Serdarušić, Luka Šarić i ja. Njezino je ime kratica od početnih slova naša tri imena... Nova firma se prvo trebala zvati Pritisak. Kao neka kratica od "priprema za tisak". No partneri baš nisu bili za to... Zato smo se odlučili za Mit, jer nam se činilo zanimljivo i jer je ispalo da je to kratica od naziva tri partnera – Marin, IBL (tiskara) i Tiho. Onda je ispao Tiho pa je to značilo "MI i Topić". Pa je ispao Topić i ostali smo samo MI... Evo, za ovaj intervju može biti "MI i Tomislav". (smijeh)

Dogovoreno. Prije toga otkrij mi što znači vaš logo, ona neka ptica?

- Mit je nedefinirano ima pa smo napravili i nedefinirano mitološko biće, kao neku pticu feniks. Nema posebnog značenja, a dobro nam izgleda. Sve je to zapravo mit...

Ali je zato mnogima izraz "lega" sve manje mit, zahvaljujući "lega-lega" brendu. A da ja sada dođem i donesem neki dobar dizajn, bismo li sklopili posao?

- Svakako. Neke ljude koje sam susreo ovako i vidio njihov dizajn, zaposlio sam ih. Ne moraju biti školovani. Eto, Igor Penović, koji je proglašen dizajnerom godine u Hrvatskoj, također ima istu struku kao ja. Za dobar grafički dizajn očito moraš biti monter centralnog grijanja... (smijeh) Evo, recimo, tvoja ideja o silueti Šetača na osječkim pješačkim semaforima jako mi je dobra. Samo je treba bolje izbrendirati i napraviti suvenire.

Razmislit ću, hvala. Koliko bi sponzorirao da ovu rubriku, umjesto Laganini, nazovemo, recimo, Lega-Leganini? (smijeh)

- Četiri majice i dvanaest rokovnika. (smijeh). No ovaj naziv je jako dobar, isto osječki.

Hvala. Promovirate osječki sleng, a "lega-lega" odnedavno zapravo ne živi u Osijeku?!

- Da, proizvodnju smo preselili u gospodarsku zonu u prigradskom naselju Tenja. Mit je odnedavno najbolji dizajn-studio u Tenji. (smijeh) Dakle, sad je "dobra dumina iz Tenje", a ne iz Osijeka. No i to je širenje izvan granica Osijeka, kao što je "lega-lega" sve prisutniji, recimo, u Japanu, Engleskoj, Irskoj, Brazilu i dalje.

Otkud to?

- Nemam pojma! Nevjerojatno. Čim se "lega-lega" pojavi na nekoj inozemnoj dizajnerskoj stranici, zovu nas iz te zemlje. Oni, naravno, u pravilu ne kuže što i zašto piše. To je dokaz da im se sviđa taj originalni dizajn.

Mnogima se tako sviđala humanitarna i kreativna akcija "Sto lica stolica".

- Da, za nju smo dobili i FESTO nagradu, koja mi je, uz "Sudnji dan", najdraža od svih naših nagrada. Taj je projekt bio super prihvaćen, a organizirala ga je naša Udruga za kreativnu borbu protiv vjetrenjača. Nakon prve dobivene bitke, udruga se i dalje bori. Sada se bavimo organizacijom PechaKucha večeri, na kojima mlade talentirane ljude učimo kako svoje ideje prezentirati široj javnosti.

Gdje su sada te stolice?

- Joj, svuda. Dio je prodan, a ostatak podijeljen sudionicima i zainteresiranima. Osobno nemam više ni jednu od tih stolica. Posljednje sam četiri poklonio prijatelju, a fotkao sam se s posuđenima od kolega iz Mita. Sad je u planu izrada replika svih sto stolica. Sumnjam da će izgledati isto.

Imaš li koji "zabranjeni" plakat za predstavu "Zastave, barjaci, stjegovi" koji ste izradili 2007. za HNK?

- Kako si se toga sjetio? Joj, da, ti imaš jedan... Da, tadašnjoj je upravi osječkog HNK plakat na kojemu su se ljubili ustaša i partizan bio previše provokativan pa su tražili da ga promijenimo. Sjećam se, reakcije je izazvao i, kao previše seksualni, plakat za operu Traviata. Ne znam je li zbog toga, ali s kazalištem smo surađivali samo te sezone. Po meni, naši su plakati bili onakvi kakvi trebaju biti – privlačili su pozornost javnosti, ne samo osječke. Čak su i moji s juga Hrvatske bili čuli za te predstave.

Tvoji s juga Hrvatske? Čekaj, jedan od glavnih promotora Osijeka uopće nije Osječanin?!

- Ma, ja sam rođeni Osječanin, ali moje je podrijetlo, kao i svih Matešića, "od dolje". Otac je iz Tisnog, a majka s Korčule. U djetinjstvu sam po tri mjeseca provodio na moru pa se, kada odem tamo, osjećam kao kod kuće. Osijek mi je na prvom mjestu, ali u Tisnom imamo kuću, nešto zemlje i nešto maslina.

Često pjevaš "Maslina je neobrana"?

- Ha-ha... Sada da, jer dugo nismo išli dolje. Inače redovito beremo masline i pravimo svoje ekstra djevičansko maslinovo ulje, nazvano Dazlina, po rodnom mjestu moga tate. Godišnje nekada napravimo deset litara, nekada pedeset, spakiramo ih u lijepo dizajnirane boce s pečatom "M" i poklanjamo prijateljima. Ako dobro napišeš ovaj razgovor, i ti ćeš dobiti jednu bocu... (smijeh) To nam je ulje neprocjenjivo, u njemu je puno znoja i truda.

Koja jela s maslinovim uljem najviše voliš?

- Uh, dosta njih. Volim dobro pojesti, s maslinovim uljem ili bez njega. Omiljena mi je hrana riba. I riječna i morska, ipak sam podrijetlom iz Dalmacije. Ribom bih zamijenio sve meso ovog svijeta.

Uz ribu onda, očekivano, ide – vino?

- Naravno. Iako je zanimljivo da u kafiću, posebno zimi, pijem gotovo isključivo pivo. U pravilu, u kafiću ne možeš naći dobro vino... Njega pijem kod kuće, u dobrom društvu, posebno kada nešto kuham. Šarana, fiš-paprikaš... Ili moj specijalitet - sushi. Navodno pravim jako dobar sushi. Samo sirova riba, malo riže, alge i to je to. Naravno, kad ga napravim, mora biti i vizualno spektakularan. Čak sam dizajnirao i posebne drvene pločice na kojima se poslužuje. Moramo smisliti i "lega-lega" pribor za sushi. Vidiš da nas sada ima i u Japanu. (smijeh)

Za kraj, imaš ti priliku mene bilo što pitati, a ja ti moram odgovoriti. Izvoli.

- Dobro... Kao medij: novine ili internet?

Hmmm... Danas je internet apsolutno prestigao novine, ali meni su nekako i dalje draža ta tiskana izdanja. Uzeti novine u ruke i pročitati.

- Slažem se. Dok postoje novine, i ja ću imati posla.