Kada je 1979. godine Konzervativna stranka na čelu s gotovo nepoznatom Margaret Thatcher pobijedila na parlamentarnim izborima u Velikoj Britaniji, svijet je bio začuđen – kako je moguće da u jednoj razvijenoj zemlji, pradomovini industrijske revolucije, radničkog pokreta i socijalnih prava, pobijedi jedna natražnjačka stranka, predvođena nekakvom zbunjenom ženicom?

Britanci su bili poznati kao malo čudni, ali ovo je stvarno krajnje neobično! A zaprepaštenje je raslo kako je nova lady počela provoditi svoj konzervativni i “antimoderni” program.

Velika Britanija na kraju sedamdesetih godina bila je u lošem stanju i to na svim područjima osim u kulturi - provala punka u drugoj polovici toga desetljeća pokazala je da je Britanija još uvijek globalno relevantna, iako na “pomaknuti” način. No, ekonomija je bila stagnantna, sklerotična, a politika kaotična i sterilna, pa su Ujedinjeno Kraljevstvo počesto zvali “bolesnikom na La Mancheu”, po uzoru na starog “bolesnika na Bosporu” – Otomansko Carstvo na kraju svoga vijeka. Britanija je izgubila svoje kolonijalno carstvo, britanski su automobili bili slabo prodavani u svijetu, a glasoviti žig “Made in England” više nije imao stvarnog značenja, osim za kolekcionare. Domovina modernoga svijeta našla se na rubu svijeta koji je sama inspirirala i oblikovala, nekonkurentna, irelevantna, bez jasne ideje kamo dalje i može li se uopće dalje.

U takvome stanju svijesti bila je moguća pojava žene poput Margaret Thatcher, kao da su Britanci iz očaja ili sarkazma dali priliku neobičnim, zapravo zastarjelim idejama. Velika Britanija sedamdesetih godina gotovo je socijalistička zemlja, s mnogim odlikama preuzetim iz te kolektivističke utopije. Njome vladaju laburisti ili konzervativci, ali su suvladari premoćni sindikati, dapače, sindikati imaju nevjerojatnu snagu na ulici, ali i u medijima. Čuvaju interese svojih članova, ali i ideale socijalne, odnosno socijalističke države.

Thatcherova je to željela potpuno promijeniti i vratiti se idealima na kojima je i izgrađena snaga Ujedinjenog Kraljevstva: slobodi pojedinca, kulturi rada, poduzetništva i inicijative, dobrom starom računu. Naime, mnoge su britanske industrije postale zastarjele, nekonkurentne u svijetu, ali ih se održavalo na životu jer sindikati nisu dopuštali ni restrukturiranje, a kamoli gašenje. Tu je i počeo sukob – Thatcherova je iznijela plan restrukturiranja rudarstva i zatvaranja nerentabilnih rudnika, na što su militantni sindikati rudara skočili na noge. Sukob je bio doista epski, trajao je tjednima i mjesecima, širio se i produbljivao s bezbrojnim štrajkovima solidarnosti kojima su drugi sindikati podupirali kolege iz rudarskog sektora. Svaki bi normalni političar pokleknuo pod takvim pritiskom, ali ne i živopisna Margaret Thatcher. Izdržala je i porazila sindikate i tako temeljito preobrazila Britaniju. Ne samo da su u sljedećim godinama zatvoreni gotovo svi rudnici i otpuštena lavovska većina rudara (njihov je ugljen zamijenio onaj jeftiniji iz Južne Afrike ili Brazila, odnosno plin sa Sjevernog mora), nego su potkresana krila cjelokupnom sindikalnom pokretu. Time je u krizu došla i Laburistička stranka koja i nije bila ništa drugo nego politički odvjetak sindikata (svi su članovi sindikata automatizmom bili i članovi Laburističke stranke) i slijepi izvršitelj cehovskih interesa zaposlenih.

Neoliberali naprosto nisu vjerovali u blagotvornost visokih poreza i fantastično darežljive socijalne države koja je dohodak raspodjeljivala po kriterijima određenog tipa moralnosti, a ne po učinku i realnome doprinosu. Thatcher i Reagan vjerovali su u “staromodne” stvari poput poduzetništva i napornog rada kao izvora prosperiteta, a države su se instinktivno plašili, posebice njezinih autoritarnih tendencija. Vjerovali su, također, da se diktatorima i neprihvatljivim političkim sustavima moraju pokazati zubi, a ne im stalno popuštati, ili čak pokušavati približiti se.

Margaret Thatcher plivala je protiv struje – i osamdesetih, kao vjerojatno i danas, zagovor slobode i odgovornosti pojedinca mnogo je rjeđi od oslanjanja na sustave kolektivne sigurnosti i opće neodgovornosti. Većina javnosti i medija bila je i ostala protivnik tržišnog fundamentalizma, zagovarajući umjesto toga socijalizam, socijalnost, solidarnost, brižnost i tomu slično. Nakon velike financijske i globalne krize od 2008. naovamo, mnogi su požurili zaključiti kako je neoliberalni koncept zapravo doživio poraz i da je sada riječ samo o njegovu demontiranju. No, stvari su ipak malo složenije i teško je vjerovati kako su reforme Margaret Thatcher postale neodržive. Dapače, i danas su ti koncepti široko primijenjeni, između ostalih, posebice žustro od strane kineskih komunista koji su te, Thatcheričine 1979., također kretali u epohalne reforme. Njezin je duh vidljiv u današnjoj Kini možda i jače nego joj u domovini – kineski neoliberalni kapitalizam i danas je žilav i fundamentalan kao u prvim Hayekovim bilježnicama ili konzervativnim stajalištima iz doba kršenja rudarskog ustanka.

Njome su se inspirirali reformisti diljem svijeta, uključujući i Hrvatsku, osim što se u hrvatskom slučaju nikada nije pojavio lider koji bi bio spreman mnogo pretrpjeti za svoje ideale. Zato u zemljama bez hrabrih, vizionarskih i odlučnih vođa caruju privilegirane kaste i prirodne pojave tipične za žabokrečinu. Budućnost pripada hrabrima, ostali neka se zadovolje prošlošću.

Piše: Damir JURIĆ