U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim "facama", u kojoj ovaj put "Poker face" Tomislav Levak pokušava iz svojeg sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.

Nedavno je u Zagrebu organizirao veliki humanitarni turnir u pokeru, na kojemu je za Udrugu za Down sindrom Osječko-baranjske županije i grada Osijeka prikupljena 31.800 kuna. Stoga je red došao na Mateja Marinovića, dugogodišnjeg profesionalnog igrača pokera i prvog sponzoriranog igrača PokerStarsa (najveća online poker-internetska stranica na svijetu) iz Hrvatske. Prvo smo zaigrali poker u Golden Sun Casinu, u osječkom Trgovačkom centru Portanova, gdje nas je Matej "ogulio" do potkošulje. Zatim smo "skoknuli" do Hrvatske odvjetničke komore, pa ga u Sportskoj zračnoj luci Osijek-Čepin neuspješno pokušali ugurati u zrakoplov, a na kraju smo odmjerili snage i u PC igricama. Prije putovanja na novi turnir, u opuštenom nam je razgovoru otkrio "drugu stranu Mateja".

Kakav ti je osjećaj u ovom otvaranju intervjua? Za koga od nas dvojice misliš da ima jače karte?

- Mislim da obojica imamo dobre karte u rukama. Ti si u prednosti jer možeš birati koje ćeš karte, odnosno pitanja, dijeliti, no vidjet ćemo kako će teći igra.

Da zbilja igramo, koliko bismo različitih vrsta pokera mogli igrati?

- Uh, ima ih 30-40, zbilja ne znam ukupan broj. Osobno sam igrao nekih desetak varijacija - Texas Hold'Em, Omaha, 7 Card Stud, 5 Card Draw, Razz... Meni je najdraži Texas Hold'Em. Moja “A" game, pokeraškim rječnikom. Iz više razloga. Kao prvo, relativno je brza igra. Sviđa mi se i što imaš samo dvije pokrivene karte koje trebaš kombinirati s pet otkrivenih koje vide svi igrači. Nekako se najkomfornije osjećam kada igram tu igru, a ujedno je najraširenija u svijetu pa je svuda najlakše naći igrače. Na kraju, s njom sam počeo igrati poker i donijela mi je najveću zaradu.

Koje dvije karte najviše voliš imati u rukama u Texas Hold'emu?

- Dvije pobjedničke karte, ha-ha...

Dobar... Kao mali naučio sam onaj "klasični" poker. Kako se on zove?

- To ti je 5 Card Draw. U ruci imaš pet "zatvorenih" karata i odbacuješ one koje ne želiš, a umjesto njih uzimaš isto toliko novih. Igrao sam nju i također je jako dobra, ali za mene je previše nepoznanica. U Texas Hold'Emu po onih pet otvorenih karata možeš otprilike znati što tvoj protivnik maksimalno može imati, a ovdje ne vidiš ništa. Totalno ovisiš o govoru tijela i pogledima.

Kako i kada si se uopće "navukao" na poker?

- Ma, od malih nogu. Tata me, još kad sam imao pet godina, naučio kartati poker. To su korijeni. Ozbiljnije sam počeo kartati s legama s faksa, umjesto odlaska na predavanje... Istina, zbog kartanja sam znao bježati i iz srednje škole, ali bježao sam i zbog drugih stvari – zbog cura, nogometa, računalnih igrica, kada nisam naučio... Nisam ponosan na to, naravno. Nije mi bilo dovoljno igrati jednom ili dvaput tjedno i slučajno sam skužio da poker mogu igrati i online, i to protiv stranaca, što mi je bilo još bolje. Nemam grižnju savjesti uzeti pare od nekog Skandinavca, a od Hrvata imam. (smijeh) I samo sam nastavio.

Sigurno si prošao i fazu igranja na poker-aparatima?

- Naravno. Davno i kratko, u srednjoj školi. Solidno sam prolazio, ali me ni približno nije toliko zanimalo. Na online pokeru kasnije znao sam provoditi po cijele noći, i to vikendom, jer su to udarni dani. Još kad sam počeo dobivati novac... Roditeljima sam priznao da igram tek nakon dvije godine, kada sam ostvario kontinuitet u zarađivanju. Nekako istovremeno i tata me vidio na Eurosportu da igram pa više nisam mogao skrivati. (smijeh)

Kako su reagirali?

- Nisu bili baš sretni, posebice kad su skužili koliko vremena provodim na kompu igrajući poker. Nekako su ipak prihvatili. No, i ja sam brzo shvatio da sve ima svoju cijenu. Dvije sam godine intenzivno igrao i nisam uopće izlazio, jer sam želio što više usavršiti svoju igru. Kada sam shvatio da sam izgubio društvo, smanjio sam i sada je to izbalansirano. Nisam ovisnik, to mi je posao.

U tom online svijetu sigurno te ne znaju pod pravim imenom?

- Imam više online kartaroških nadimaka, kao što su luckysea5; crv; more, more... Ovaj zadnji mi je super, jer je dvoznačan. Na engleskom znači "više, više", a može se čitati i na hrvatskom. Jako volim more jer me smiruje.

Mene si, eto, skinuo u potkošulju. Jesi li ikada igrao poker na skidanje?

- Vidiš, dobro pitanje... Sad ću možda razočarati ljude, ali mislim da čak nisam ni jednom to igrao uživo. No, zato jesam na računalu i uvijek sam pobjeđivao. Valjda sam bio motiviran. Pogotovo kada sam kao klinac skidao Samanthu Fox. (smijeh)

Koliko si najviše novca osvojio u nekoj partiji, a koliko si najviše izgubio?

- Hm, najviše sam u jednom jedinom miješanju osvojio oko 30 tisuća eura. Zapravo, toliki je bio pot (ulog), a čisto sam zaradio oko 15 tisuća eura. Najveći pot koji sam izgubio je 20 tisuća dolara, od čega je mojih bilo deset tisuća.

Opiši kako je to u nekoliko trenutaka izgubiti čak deset tisuća dolara?

- Iskreno, taj sam dan izgubio i više, a ovo je bilo samo u jednom miješanju. Nakon toga smireno sam isključio komp, uzeo cigaretu, izišao na ulicu i nazvao curu da me dođe smiriti. Malo smo popričali i onda nisam igrao tjedan-dva.

Gadno. Za koji se potez u tvojem životu, izvan pokera, može reći da si zbilja bacio karte na stol?

- Pa, bilo je više takvih, ali najvažniji je kada sam zaprosio današnju suprugu. To mi je bio sjajan potez, jer je stvarno uvijek uz mene. Za mene ne vrijedi ona "o ljubavi i kartama".

A čuvaš li uvijek nekog asa u rukavu?

- Uvijek imam bar tri asa u rukavu! (smijeh) Mislim na život. U partijama pokera to nije dopušteno, nema varanja! Sve je na tebi.

Kako se ti snalaziš?

- Jako dobro, očito. Osim zarade, poker mi je jako pomogao u životu. Kao prvo, proučio sam dosta knjiga iz matematike, logike, psihologije i statistike te mnogo naučio. Imam već urođeno izraženo strateško razmišljanje, percepciju i intuiciju, ali poker je to još razvio. Pomogao mi je u procjenjivanju ljudi i situacija, pa mi se gotovo nikada ne dogodi da se zeznem u nekome. U SAD-u čak studente poslovnog menadžmenta potiču na igranje pokera, da razviju posobnost donošenja brzih odluka pod pritiskom.

Jesi li se ikada vidio, recimo, na Divljem zapadu kao kartaroš/revolveraš?

- Uh, kao klinac tisuću puta zamišljao sam se kako kartam u nekom zadimljenom salunu! Znalo je tako izgledati na nekim kućnim partijama. I stvarno je najbolje sjediti leđima okrenut zidu.

Da? Znaš li kako i zašto je poginuo legendarni kockar "Divlji Bill" Hickok?

- Upucali su ga s leđa baš zato jer je prekršio to pravilo. U ruci je imao karte koje danas nazivaju "dead' s man hand", dakle "mrtvačeva ruka". Imao je dva para, sad se ne mogu sjetiti točno koja. Ubit će me moji dečki pokeraši... Mislim, par osmica i još nešto.

Da, par osmica i par aseva. A tko su, prema tvom mišljenju, najbolji igrači pokera na svijetu?

- Prema mom mišljenju, Skandinavci su najbolji, jer imaju novca, inteligentni su, a uvijek ostaju hladni, čak i kada izgube. Talijani su jako temperamentni, crvene se i znoje. Za mene je pojam igrača finski pokeraš Patrik Antonius. Kartao sam protiv njega na Azurnoj obali, to mi je bila čast.

Čuo sam da jako voliš London i englesku kulturu. Zašto?

- Ne znam, od malena sam uvijek volio engleske pisce, filmove i serije, posebno humor. Zato, recimo, jako volim "Mućke" i "pajtonovce". Iznimno cijenim njihovu nogometnu kulturu, pune stadione ne samo u prvoj nego i u trećoj ligi, navijanje kao da je svaka utakmica u Ligi prvaka... Posebice mi je drag London, još otkad sam prvi put tamo bio u srednjoj školi. Od tada moja ekipa i ja nastojimo svake godine bar jednom otputovati u London. Fascinantan, multikulturalan i multinacionalan grad.

Moje dvije sestrične žive u Londonu, bio sam više puta i slažem se s tobom. Imaš li neke omiljene destinacije?

- Hmmm... Obišao sam sve važnije destinacije. Recimo, užasno me razočarao Big Ben! Nekako mi je jako mali. Pa naša je osječka konkatedrala viša od njega! S druge strane, mi volimo dobro pojesti i izlaziti, pa uvijek tražimo koji su kvalitetni restorani, gdje možemo pojesti neke specijalitete, i "in" noćni klubovi. U najpopularnijim klubovima moramo ulaz rezervirati čak mjesec-dva ranije. Neki restorani budu i de luxe, što nije jeftino, ali si ponekad to priuštimo. Pamtim restoran Gordona Ramsaya, njihovoga poznatog kuhara.

Smatraš li sebe gurmanom?

- Da. Volim različitu dobru hranu, iako sam ne znam kuhati. Naravno, i kulen i kobasicu u Slavoniji. Ipak, najviše obožavam sir i tartufe na više načina. Znam na tartufe otići u Istru, odakle valjda jedino iz Hrvatske ne vučem nikakvo podrijetlo. S očeve su strane Dalmacija i Imotski, djed s mamine strane je Zagorac, a baka iz Primorja. Sestra i ja smo rođeni Osječani.

Zahvaljujući pokeru obišao si gotovo cijelu Europu. Što te najviše dojmilo, osim Londona?

- Azurna obala! Mnogima se najviše svide Monte Carlo, Cannes ili San Remo, ali meni je najbolja Nica. Lijepa je, ima mi super ugođaj i ljudi su gostoljubivi. Mnogo više nego, primjerice, u Parizu. Kada bih si mogao priuštiti, tamo bih volio živjeti jednog dana. Velika mi je želja posjetiti Rusiju, ali zato bih ipak morao sjesti u avion, što izbjegavam.

Zašto? Imao si nekih neugodnih iskustava?

- Ne, jednostavno se oduvijek bojim aviona. I općenito visine. Kao onaj lik u legendarnom Hitchockovom filmu "Vrtoglavica" – što sam na većoj visini, više mi je muka. Zato i avionom letim samo kad moram. Jednom sam imao curu koja je baš voljela visinu i avione... To nije drugo trajalo. (smijeh).

Za koliko bi novca sjeo na prekooceanski let?

- Jednom su mi moji lege postavili tezu da bi za milijun dolara sjeli u avion, a da su svjesni kako će se dogoditi nesreća i da će 50 posto putnika poginuti. Ja za taj novac ne bih sjeo na prekooceanski let ni bez nesreće! Zato još, recimo, nisam nikada bio u Americi. I ne namjeravam.

Čekaj, želiš mi reći da strastveni pokeraš nikada još u životu nije bio u "gradu kocke", Las Vegasu?!

- Točno. I to mi je malo žao. Jedna mi je finska tvrtka čak nudila besplatno putovanje i smještaj mjesec dana u luksuznoj hotelskoj sobi s bazenom, samo da igram za njih, ali odbio sam. Inače, imaš mnogo "centara kocke" i u Europi. Monte Carlo, Baden Baden, San Remo, Prag... Zanimljivo, u Češkoj ima jako mnogo casina. U životu sam bio u jako mnogo odličnih casina, ali možda i najbolji "poker room" u nekom casinu nalazi se u češkom gradiću Rozvadovu. U Hrvatskoj je "centar kocke" tamo gdje ima najviše novca. Naravno – Zagreb.

Pa zar onda nikada nisi došao u napast da se tamo preseliš?

- Zbog pokera i jesam nekoliko godina živio u Zagrebu. Priviknuo sam se i tamo imam dosta prijatelja, ali sam često dolazio u Osijek. Znao sam iks puta vikendom, kada mi "pukne", sjesti u auto kasno navečer, dovesti se u Tvrđu i direktno u izlazak. Na kraju sam se vratio, jer je ovo moj grad. Obožavam Osijek!

Koliko mi je poznato - obožavaš i noćne izlaske?

- Znaš to jer često se srećemo u Tvrđi! Kada nisam na putovanjima i turnirima, u Osijeku redovito izlazim. Najdraže mi je kada se nađem s ekipom kod nekoga, dva-tri sata pijuckamo i filozofiramo, a onda krenemo po klubovima i kafićima. Nisam to smanjio ni otkad sam u braku. Ljudi naprave pogrešku - kada se vjenčaju zatvore se u kuću i krug od dvije-tri-četiri osobe. Naravno, drugo je kad dođe dijete, ali još ga nemam.

Hm, žena ti tolerira i igranje pokera i izlaske?!

- Ma, Nives i ja smo prije braka dugo bili zajedno i odlično zna kakav sam ja. Zna kakvi su moji dečki i zato mi vjeruje. Kuži i da je normalna stvar izlazak vikendom. Posebno meni, koji ne mogu sebe zamisliti subotom navečer uz loš televizijski program... A za poker shvaća da mi je to posao i nema problema. U posljednje vrijeme često i putujemo zajedno na turnire.

Molim te, pitaj Nives zna li još neku tako tolerantnu curu... (smijeh) Kao mlađi, želio si postati nešto drugo?

- Moglo se dogoditi obrnuto – da ja s nekim razlogom intervjuiram tebe! Htio sam biti novinar. Kao klincu izgledalo mi je interesantno stalno kontaktirati s toliko različitih osoba, saznavati informacije i ljude izvještavati o njima. Imao sam viziju da ću ja ljudima donositi pravu istinu, ili iznositi svoje mišljenje u komentarima.

Kako danas gledaš na to?

- Pa danas vidim da dosta toga ovisi o politici i marketingu... I dandanas ja sam iskren i ljudima oko sebe dajem svoje komentare o svim temama koje me zanimaju i za koje smatram da sam koliko-toliko upućen. Međutim, imao sam neugodnih iskustava s nekim novinarima ili urednicima koji su napisali, ili u naslov stavili nešto što nisam rekao. Jednom je preko dvije stranice izišao naslov s mojom navodnom izjavom da igrači pokera zarađuju više od nogometaša Dinama, što nisam nikada rekao. Zato sam malo razmišljao hoću li pristati na ovaj intervju, ali tebi, nekako, vjerujem.

Nadam se da ću opravdati povjerenje, jer čuo sam da s tobom nije lako raspravljati.

- Oduvijek sam, uživo ili na TV-u, volio pratiti kako dva intelektualca razgovoraju o nekom bitnom problemu. Od malena volim polemizirati i iznositi svoje stavove. Makar mi se često događa da ostanem u manjini. Vječna oporba... (smijeh) Ne bih želio biti član neke stranke, ali volim pratiti i sjednice Hrvatskog sabora. Što god ljudi rekli, meni je vickast Vladimir Šeks. Teško je njega pobijediti u raspravi, mnogo zna, posebice o pravu.

Za razliku od tebe?

- Joj, da, svojedobno sam upisao pravo u Osijeku. Mislim da je ipak u pitanju bila moja lijenost. Živio sam u Jegerovoj ulici, a Pravni fakultet bio mi je minutu hoda udaljen od kuće. Mogao sam doći u šlafroku na predavanje ili ispit. Stigao sam do treće godine i shvatio da to nije za mene. S obzirom na to kako nam je sjajno odvjetništvo i sudstvo, baš mi je žao što se ne bavim tim. (smijeh)

Hajde, spojimo tvoja dva nesuđena zanimanja. Znaš li možda za koja se djela i prema kojim zakonima u Hrvatskoj može suditi novinarima?

- E, baš si me našao, ha-ha... Šta ja znam... Kleveta? Povreda ugleda i časti. Nešto tako, ali nemam pojma prema kojim zakonima.

Na tragu si. Znaš li iz koje su pjesme stihovi "Jer karta je kurva, izvin'te me što psujem, ja samo pričam onako kako čujem..."?

- Naravno, "Boža zvani Pub", Balašević. To mi je i jedna od boljih pjesama o temi kartanja. Tražio sam kartaroške pjesme i mislim da sam pronašao sve. Nema ih mnogo, dvadesetak i, na žalost, pretežno su loše. Najbolja mi je "Ace of Spades" Motorheada.

A recimo "Poker Face" Lady GaGe? (smijeh)

- Nije mi nešto, ali je znam pjevušiti u autu jer je non-stop na radiju. Inače, najviše volim stariju stranu pop i rock-glazbu. Kao mlađi slušao sam 70-e – Jimmy Hendrixa, Doorse, Stonese, Pink Floyde, Led Zeppeline, posebno Queen. Freddie Mercury je bio sjajan! A Bob Dylan jedan je od najvećih pjesnika na Zemlji, jedino što ljudi ne vole njegov glas. Zadnjih godina slušam 80-e, ali možda najdraža pjesma mi je "Sympathy For The Devil", Rolling Stonesa.

Dakle, u Osijeku baš i nemaš mnogo mjesta za izlazak?

- Misliš zbog glazbe? Ma, kada iziđem, imam visok prag tolerancije i ne želim ići kući pa svuda zađem... No, "cajke" su mi, recimo, katastrofa. Sličan ukus, kao za glazbu, imam i za film. Veliki sam filmofil.

I, što se najčešće nađe u kućnom kinu? Neki kartaroški film?

- Ne, klasici, kao što su filmovi Orsona Wellesa, Hitchcocka, "film noir", od novijih Tarantino i njegov stil... Obožavam Stanleya Kubricka! Možda najjači film mi je "True Romance", za koji je scenarij napisao Tarantino. Ima i dosta jako dobrih kartaroških filmova, prilično su realni. Moj favorit je "The Cincinnatti Kid" iz 60-ih, gdje je glavni glumac Steve McQueen. Plave oči, leden pogled, šutljiv... To je to!

Kako stojiš s filmovima i knjigama o, primjerice, Jamesu Bondu? (smijeh)

- I on mi je odličan lik. Znam zašto me to pitaš. Jer mi je sestra Marcela fotografirana za naslovnicu hrvatskog izdanja knjige "Zrno utjehe" o Bondu. Knjiga i naslovnica su mi jako dobre.

Viđam te povremeno u osječkom HNK-u. Jesi li gledao operu "Orfej u podzemlju"?

- He-he... Da i tu je seka fotkana za naslovnicu. Super je i ta fotografija.

Seka ti je super i djeliteljica karata – pobijedio si me. A jesmo li mi na fotkama za ovaj intervju vjerno dočarali pokeraški ugođaj?

- Jesmo, da. Izabrali smo odličan, tipičan suvremeni casino. U pravom casinu uvijek prevladava crvena boja, a nema ni prozora ni sata, da izgubiš pojam o vremenu. Koncipirani su za zabavu pa ima mnogo blještećih i privlačnih aparata, zgodnih cura, svi su jako ljubazni, jer te žele što duže zadržati... Čista psihologija. Kao što je casino u hotelima u kockarskim mjestima uvijek na putu za sobu. Upozorenje početnicima - kada prvi put idu u neki casino, fotografirat će ih, čisto za evidenciju, a svakako neka ponesu osobnu. To je uobičajeno.

Igraš li neke druge igre na sreću?

- Ne. Ne zanimaju me ni rulet ni slot machines, ništa. Čak ne idem više ni u kladionicu. No, nisi dobro rekao. Poker nije igra na sreću. To je stvarno sport, kao i svi drugi, u kojemu partije dobijaš na znanje, iskustvo i vještinu. Mnogi se čude kada to kažem, ali u Skandinaviji su sudski dokazali da je poker sport.

Zanimljivo... Meni je kao kartaška igra najdraži belot. Kako bi me uvjerio da prijeđem na poker?

- Rekao bih ti baš to – da u belotu, čak i kada dođeš do vrhunca, najviše ipak ovisiš o sreći, odnosno kartama. Uz to, više je to šablonska igra. U pokeru moraš mnogo više modificirati igru "u hodu", ovisno o protivniku.

Procijeni, koliko bi ti vremena trebalo da od mene stvoriš solidnog igrača pokera?

- Teško je reći. To najviše ovisi o tvojoj želji i upornosti. Ako toga nemaš, mogu ja uz tebe sjediti i deset sati dnevno i učiti te, bit će uzalud. I, naravno, moraš to voljeti kao što ja volim.

Planiraš li cijeloga života igrati poker?

- Ma, zapravo mi je velika želja mijenjati poslove, kao što to Amerikanci rade. Imam još interesa. Što se tiče pokera, volio bih jednog dana umjesto igranja možda biti direktor ili organizator vekikog turnira. Velika mi je želja, ako uspijem sjesti u avion, otići u Las Vegas i zaigrati na WSOP-u, najvećem pokeraškom turniru na svijetu, gdje pobjednik može zaraditi čak sedam milijuna dolara.

Spomenuo si i ljubav prema računalnim igricama. Koje su ti omiljene?

- Football Manager! Volim i druge igrice, ali ova mi je omiljena. Obično krenem s nekim četveroligašem, kupujem, napredujem i nadam se da će mi Arsenal ponuditi posao menadžera. Njegov sam veliki navijač, pa možda nije čudno da je i jedna od najvećih zvijezda, Dennis Bergkamp, imala strah od letenja. (smijeh)

Hm, kako ti je razgovarati sa zagriženim navijačem Manchester Uniteda?

- Nije loše. Manchester United cijenim zbog tradicije i veličine, a u engleskoj ligi ne volim ove "umjetne" klubove, tipa Manchester City i Chelsea. K tome, najveći menadžer svih vremena za mene je baš Alex Ferguson iz Uniteda.

Uuuu, nemoj da te čuju navijači Arsenala... Pretpostavljam da ti je od sportova, uz poker, onda najdraži nogomet?

- Ma, volim ga, ali njega sam igrao samo rekreativno. Kao mlađi dosta sam se bavio tenisom i košarkom, kažu da sam bio dosta talentiran. Čak sam kao klinac, s 14-15 godina, osvojio i neke turnire u tenisu. Genijalno je igrati košarku ili tenis. Međutim, znaš koji je glavni problem svih sportova? Trening! (smijeh)

Opiši klasičnu dress code jednog pokeraša. Jesmo pogodili outfit za fotkanje?

- Jesmo, solidno. Klasika kao šeširi, tregeri, prugaste košulje i vestice mogu se vidjeti i danas. Međutim, pokeraši, moram priznati, nisu baš "na ti" s modom, ha-ha... Ipak, pojavila se masa mlađih pokeraša, uglavnom iz Skandinavije, hipstera, koji se znaju moderno obući. Danas je sve više casual, a prije 10-12 godina nisi u casino mogao ući bez odijela. I za sebe smatram da imam dosta ukusa i stila, ali nije nužno da to bude markirana odjeća.

Zato, čuo sam, baš ne voliš – maskirnu odjeću? (smijeh)

- Otkud to znaš?! E, priznajem da si me sad iznenadio! Ovo ti je zbilja as iz rukava... Da, na Umjetničkoj akademiji služio sam civilni vojni rok. Oružje mogu vidjeti i koristiti samo u PC igricama. Ne podnosim ratove, jer sam jedan i sam proživio. Premda volim proučavati povijest ratovanja. Inače, na Akademiji mi je ekipa bila super. Bio sam i model koji je studentima pozirao za crtanje i slikanje na Umjetničkoj akademiji. Neki jesu bili goli, ali su bili plaćeni za to. (smijeh)

I, koji ti je najbolji odsjek za Akademiji?

- Glumice. (smijeh)

Dobar! I kako je, po tebi, prošla ova partija?

- Mislim da obojica imamo dosta čipova ispred sebe.

Za kraj, nesuđeni novinaru, imaš ti priliku mene bilo što pitati, a ja ti moram odgovoriti. Izvoli.

- Hm... Koje ti je novinarstvo bolje - sada ili prije deset godina?

Prije deset godina, zbog niza razloga.

- Slažem se. Sada je tu mnogo senzacionalizma... Šta, ja tebi samo jedno pitanje?! Nije fer!