U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim "facama", u kojem ovaj put "urbana Šokica" Tomislav Levak pokušava iz svoje sugovornice izvući stvari koje su o njoj do sada bile manje poznate javnosti.

Nedavno je ponovno izabrana za predsjednicu Udruge Šokačka grana, a stigao je i Uskrs kada se pripravljaju brojne kulinarske delicije, pa je red došao na Veru Erl, poznatu osječku sveučilišnu nastavnicu, knjižničarku i čuvaricu tradicije. Prvo smo se, uz pomoć bračnog para Šimić, Kate i Nikole, članova Šokačke grane, odjenuli u prigodne nošnje – gospođa Erl u onoj vinkovačkog kraja, a mi u tradicionalnu iz sela Komletinci. Zatim smo u njezinoj kuhinji zajedno zamijesili kolače "ruže" od ukiselog tista, posjetili osječki Županijski sud, gdje nas je sutkinja Erl osudila na šest mjeseci zatvora uvjetno zbog krađe identiteta urbane Šokice, a na koncu nam je pokazala kako predaja studentima na Odjelu za kulturologiju osječkog Sveučilišta. Prije njezina povratka pripravljanju uskrsnih kolača, u opuštenom razgovoru otkrila nam je "drugu stranu Vere."

Znate li da je ERL, između ostaloga, skraćenica od Eastern Regional Libraries, odnosno organizacije regionalnih knjižnica u dalekoj Australiji?

- Zgodno, s obzirom na to da sam i knjižničarka po struci... Nisam znala, ali znam da "erl" (earl) na engleskom znači grof. Radije se pozivam na to plemićko podrijetlo (smijeh). Makar je to zapravo moje udano prezime, od pokojnog Erla, jednog od moja dva bivša supruga. Rođena sam kao Janjić, ali u mojem kraju imam i dodatak.

Kakav dodatak?

- Pa, u mojim Drenovcima ja sam Vera Janjić Odžina. Moj šukunšukundjed tamo negdje u 18. stoljeću čuvao je granicu na Savi od Turaka. S druge strane je Brčko, gdje su više puta dnevno s minareta pjevanjem pozivali muslimane na molitvu. Njih trojica momaka iz tri sela, Drenovaca, Vrbanje i Račinovaca, rugala su se tim pozivima oponašajući ih s "la-la-la-la-la". Dobili su svaki 25 udaraca po turu za kaznu i posprdno su ih prozvali "hodže". Početno "h" se s vremenom izgubilo pa se meni sada "prišiva" Odžina. Janjić je djevojačko prezime.

Zanimljivo. Vjerojatno vam je onda draga pjesma "Odavno smo graničari stari"?

- Oh, da! Posebno jer ju je napisao pučki pjesnik Đuka Galović koji se priženio u Drenovce. Inače, u mom rodnom selu se po tim dodatcima, odnosno nadimcima, ali i po brojevima kuća, točno zna tko je tko i otkada je tamo. Moja rodna kuća nosi broj 5, što znači da su Janjići tamo starosjedioci. To je zapisano i u matičnim knjigama drenovačke župe.

Iz svega zaključujem da vam je rodna kuća prilično stara. Kako se drži?

- Jako dobro, iako je stara već gotovo 135 godina! Građena je u "špic", a ima one prave jake grede od slavonskog hrasta. Sestra i ja održavamo kuću, a sada vidim da je zamalo postala muzej. (smijeh) Osim tih greda i starog poda, tu je i kvalitetni starinski namještaj s izrezbarenim ukrasima – stolovi, kredenci, ogledala, ormari... Pravi primjer autohtone cvelferijske kuće.

Ja znam, ali čitateljima objasnite što je to Cvelferija.

- Cvelferija kao izraz potječe iz vojnog jezika. Ovaj kraj uvijek je bio na granici, nekada s Turcima, danas sa Srbijom i BiH. U staro doba tu su granicu čuvale vojne postrojbe, područje uz Savu je konkretno 7. brodska pukovnija, odnosno 12 kumpanija, čije je sjedište bilo baš u Drenovcima. Budući da "zwölf" na njemačkom znači 12, Cvelferija je po tome dobila ime. Dakle, ne po broju sela koje obuhvaća, jer njih ukupno ima devet – uz Drenovce još Vrbanja, Soljani, Strošinci, Đurići, Račinovci, Gunja, Rajevo Selo i Posavski Podgajci.

Hvala na poduci. Uz povijest, što je očekivano, dobro znate i njemački?

- Ne, iako sam ga učila i u osnovnoj i srednjoj školi! Članica sam i Hrvatsko-njemačkog društva, ali to je zbog pokojnog muža. Znam samo ovakve stvari vezane uz tradiciju i povijest. Ja sam zapravo antitalent za jezike. (smijeh) No, zato se kužim u šokački govor i narječja.

Iz mjesta ste Drenovci - znači li to da ste uglavnom zdravi kao dren? (smijeh)

- Jesam! Inače, u Drenovcima na staroj željezničkoj postaji još stoji 12 starih, čvrstih i uspravnih hrastova. Oni simboliziraju uspješne osobe iz toga kraja koje su zaslužne za mnoge stvari. Na primjer, Franjo Hanaman izmislio je onu metalnu nit koju danas imaju sve žarulje. O našim poznatim facama, na žalost, malo se zna.

Zato mi predstavljamo bar jednu poznatu drenovačku facu – vas. (smijeh) Mogli smo razgovor raditi i u drugim okolnostima, zar ne?

- Da, željela sam biti sutkinja. Imala sam tada svoje razloge. Naime, moji roditelji i preci bili su imućni kulaci. Nakon Drugog svjetskog rata, kada je vladalo veliko siromaštvo, državne vlasti to su rješavale tako da su onima koji imaju više uvele obvezu davanja stvari i hrane. "Čistili" su nam tavane kuća i hambare. Gledala sam kako nam plijene stvari i to me kao malu jako kosnulo pa sam poželjela biti sudac, da ispravim takve nepravde. Nisam čak željela studirati ni pravo, već baš biti sutkinja. Kasnije, u gimnaziji, promijenila sam odluku i otišla studirati povijest.

I jeste li izgubili iluziju da pravda postoji? (smijeh)

- Ha-ha-ha-ha... Ovo je najbolji odgovor. Iako ja pokušavam uvijek pronaći nešto pozitivno i dobro u ljudima i događajima, koliko god bili negativni. Ljude uvijek gledam u oči dok pričaju jer one puno otkrivaju, više od riječi.

Možda biste stvarno bili dobra sutkinja.

- Ne vjerujem. Istina, odlično sam se osjećala fotkati u sudnici, s tom sudačkom perikom na glavi. Osjećaj je baš moćan i snažan. Problem je što bih jako teško nekome dosudila neke teže kazne. Smrtnu kaznu, recimo, nikada ne bih mogla dosuditi, što god netko napravio. Zato mi je jako drago što je u Hrvatskoj nema. Grizla bi me savjest ako ne bih bila sigurna u svoju odluku. Često i nakon ispita razmišljam jesam li bila pravedna prema studentima.

Ozbiljno? Pa niste na glasu kao oštra profesorica.

- Mislim da sam korektna. I studentima, što god pričali ili napisali u ispitu, u očima vidim znaju li ili ne. Od njih tražim određeni kvantum znanja, posebno o povijesti knjiga i knjižnica, koje moraju imati. Tko ga ne pokaže, pošaljem ga na sljedeći rok. No, tada im pokušavam pomoći da to nauče. Nikada nitko zbog mene nije pao godinu. Studente uvijek hrabrim i hvalim, ako zasluže. Ako ne, neću kritizirati, već šutjeti. I inače, koliko god bila spontana, neću napraviti ništa dok to dobro ne promislim.

Znate li kojemu je studentu prve generacije Odjela za kulturologiju osječkog Sveučilišta vaš izborni kolegij Uvod u znanstveno-istraživački rad bio prvi položen ispit? (smijeh)

- Pa vama! (smijeh) Prvi ste položili i dobili pet. Zaista ste to zaslužili. S obzirom na to da ste kasnije nastavili u sličnom stilu, to potvrđuje da je moja odluka bila dobra.

Hvala na povjerenju. Studiram paralelno dva smjera, medijsku kulturu i kulturalni menadžment. Sada riskiram knjižničarski bijes, ali jedino me taj smjer na Kulturologiji ne zanima jer mi se čini malo dosadan. Kako biste me zainteresirali za njega?

- Hm, ne znam... Trebali biste urođeno imati ljubav i želju da ljudima pomognete u stjecanju znanja, ljubav prema knjizi, sposobnost organizacije, što mislim da imate. Pokušala bih vam, ako to nemate, potaknuti potrebu da pomognete drugome. Meni je to uvijek glavni motiv i razlog što volim knjižničarstvo bio da drugima pomognem u čitanju i stjecanju znanja. Da im otvorim neka vrata za koja nisu bili ni svjesni da su zatvorena.

Nikada mi nisu bili jasni oni brojevi i šifre na početku svake knjige. Molim vas, objasnite ih na primjeru knjige "Vrbanja" Ivice Ćosića-Bukvina koja vam je sada na stolu.

- Ma, to nije teško. Skraćenica UDK znači "univerzalna decimalna klasifikacija" kojom se određuje sadržaj knjige. Po kataloškom broju, čak i ako ne vidi knjigu, obrazovani knjižničar odmah zna što je što. Eto, recimo, ovdje broj 949.75 znači da ova knjiga govori o povijesti, i to hrvatskoj. Usput, to je stari broj. Drugi broj, 314, označava da se u knjizi spominju i stanovništvo. Usput, to je stari broj. Drugi broj, 314, označava da se u knjizi spominju i statistički podatci.

Znači, ima smisla. Možete li objasniti – zašto se nekako uvriježilo da se za knjižničarski posao školuju i njime bave gotovo isključivo žene?

- Hmmm... Ne znam što ih točno privlači toj struci, ali mislim da su žene u principu spremnije više pomoći. Zato prevladavamo i u prosvjeti. Također, žene su metodičnije i bolje upravljaju, a ciljeve postižu na puno finiji i suptilniji način. Većina muškaraca to nastoji napraviti pomoću sile i snage... K tome, žene su i jako vrijedne.

E, sad ja moram ipak braniti muški rod.

- To je stvarno tako! Nije nimalo lako biti profesor ili knjižničar. Nisam feministica i cijenim muškarce, ali nikada nisam padala na priču o muškarcima kao jačem spolu. Mene to uvijek nasmije. Jednostavno prihvatite – mi žene vladamo vama muškarcima! (smijeh)

Ne prihvaćam, iako jako cijenim žene. Posebno kada su uspješne i sposobne, kao vi, koji ste godinama postizali odlične rezultate u knjižnicama.

- Da. Moje prvo radno mjesto bilo je Vinkovačka knjižnica (danas Gradska). Tamo mi je bilo jako lijepo i Vinkovce također jako volim. Kasnije sam postala i direktorica te knjižnice koju smo svi zajedno jako unaprijedili i osuvremenili. Isto se dogodilo i kasnije kada sam vodila knjižnicu Pedagoškog, kasnije Filozofskog fakulteta u Osijeku. Napravili smo od nje tada najbolju fakultetsku knjižnicu u Osijeku, imam puno argumenata za to. Najvažnije je što smo je otvorili studentima i radila je non-stop od ponedjeljka do subote. Tu smo utemeljili i studij knjižničarstva (priznanje FF-a za studij knjižničarstva), koji se kasnije pojavio i na Odjelu za kulturologiju. Dokaz da sam dobro radila je i puno nagrada i priznanja koje sam dobila, a najdraže su mi one koje mi je dodijelila struka.

Iskreno, koja je sada vama najljepša knjižnica u Osijeku?

- Joj, teško je to reći. Sve osječke knjižnice su posljednjih godina jako napredovale, i prostorno i kadrovski i osuvremenjivanjem. Ne usudim se izabrati ni jednu. Zato me, od onih koje sam posjetila izvan Osijeka i Hrvatske, fascinirala knjižnica British Library u Londonu. I to jer je istovremeno i grandiozna i jednostavna za snalaženje.

Izaberite jednu svjetsku knjižnicu kojom biste voljeli upravljati.

- Svaku knjižnicu koju bi mi netko ponudio, ja bih njom upravljala. I znam da bih bila dobra! S druge strane, nikada nisam, recimo, maštala imati svoju knjižaru. Posebno danas, kada smo promijenili odnos prema knjižarama. One su u Hrvatskoj, na žalost, promijenile svoju funkciju i postale papirnice. To ne bi smjelo tako biti! Knjižar mora savršeno znati što ima u knjižari te privlačiti kupce i širiti ljubav i interes prema knjigama i na druge.

Po vašoj dnevnoj sobi vidim da vi slijedite Ciceronovu izreku: "Soba bez knjiga je kao tijelo bez duše."

- Točno, s tim da ja nikada knjige nisam kupovala "na metre". Taj problem pojavljivao se još u Ciceronovo vrijeme. Onoga trenutka kada je vojskovođa Sula kao plijen ponio Aristotelovu knjižnicu potvrđeno je da se knjiga smatra vrijednošću i bogatstvom. Zato se u antičko vrijeme smatralo da u svim rimskim kućama treba biti knjižnica. Dio ljudi nije znao puno o knjigama, čak ni čitati, pa je za njih knjižnica značila pokazivanje moći, a ne znanja. Zato su knjige kupovali "na metre", kao i prije 20 - 30 godina kod nas, gdje su ljudi često kupovali cijele edicije knjiga tako da im se uklapaju u boju i izgled regala. Grozim se toga.

Danas se to više ne događa?

- Ma danas vam ljudi više uopće ne kupuju knjige! To mi je tužno. Zato nemam ništa protiv prodavanja jeftinijih knjiga na kioscima uz novine. Dapače, mislim da je to dobro, jer je tako dobije i onaj koji je inače ne bi kupio u knjižari. Ako je već kupi – možda je i pročita.

A kada će netko moći kupiti - vašu knjigu?

- Uh, da, još nisam ni jednu tiskala, ali planiram. Imam puno objavljenih znanstvenih radova i tekstova koje bih rado sjedinila u knjige. Uz to, imam gotove rukopise o stradalnicima Drugog svjetskog rata i o Mariji Malbaši, iznimno važnoj bibliotekarici koju mnogi Osječani zaboravljaju, a svojim zapisima sačuvala je važne podatke o Osijeku kao srednjoeuropskom gradu. Ova druga knjiga mogla bi biti objavljena do kraja ove godine. No, zato sam posebno ponosna na zbornik "Urbani Šokci" koji redovito objavljujemo u suradnji s Helenom Sablić Tomić i Goranom Remom. Bez "začina" znanosti, Šokačka grana ne bi imala ovaj rejting.

S vašom kćerkom jedinicom Marijom Erl, danas Šafar, išao sam u isti razred u jezičnoj gimnaziji i od tada je doživljavam kao zanimljivu, ispravnu i nekonvencionalnu. Od koga je to naslijedila? (smijeh)

- Bez lažne skromnosti, ja bih rekla da je dobrim dijelom od mene (smijeh)i od tate. Također, pokušala sam joj usaditi da cijeni prave vrijednosti kao što su poštenje, skromnost i rad. I to sve na fini, miran način, bez podizanja glasa. I što je najvažnije – nikada je nisam istukla. Marija je dokaz da se može dobro odgajati bez batina i urlanja.

Pohvalno. Nekoliko godina predavali ste i na Umjetničkoj akademiji. Kako vam je sada raditi na faksu, Kulturologiji, s kćerkom?

- Moram priznati da kćerku jako malo viđam. Ona ima svoju karijeru i ja nastojim biti samo mama koja joj je svoje dala odgojem. I baka njezinoj djeci. Kako postoji pravilo da liječnik ne liječi svoju obitelj i profesor ne uči svoju djecu, tako se trudim u poslu ostajati po strani. Tu joj ne trebam.

I to je pohvalno. Ali zato vas i te kako trebaju u vašoj udruzi Šokačka grana, čije ste osnivanje inicirali 2005. i koju predvodite. Za neupućene – čime se bavite?

- Najkraće i najkonkretnije – istražuje, njeguje i promiče kulturne i tradicijske vrijednosti Šokaca s područja Slavonije, Baranje, Srijema, Bačke i drugih krajeva koje nastanjuju Šokci. U osam godina smo zbilja već puno napravili i hvala svim suradnicima i članovima. Odličan timski rad.

Na vašoj službenoj internetskoj stranici objašnjavate tko su točno Šokci. Nije li onda izraz "urbani Šokci", koji je vaša udruga lansirala, pomalo oksimoron?

- Bez želje da se hvalim, taj izraz smislila sam baš ja. Nije oksimoron, urbani Šokci postoje. I u programu sam objasnila da su to ljudi koji su Šokci podrijetlom, a žive jedan gradski život. Dakle, ja sam urbana Šokica. Na žalost, i u mojem rodnom selu sve više se iz autohtonih pretvaraju u urbane Šokce. Recimo, nošnje više ne nose svakodnevno, već samo u kulturno-umjetničkim društvima, kao i u gradu. Život na selu općenito se promijenio. Željna sam čuti da nešto kukuriče i muče. Jedino se još mogu vidjeti dobri konji i traktori.

Je l' suvišno pitanje čiju nošnju najviše volite nositi?

- Svoju, drenovačku, naravno. Iako za fotkanje za ovaj intervju nisam imala nju, već neku koja bi bila već prava, urbana Šokica. Inače, ja se baš ne volim kititi kada nisam u nošnji. Kada jesam, najdraži su mi naravno dukati.

Zato uvijek imate njegovanu frizuru. Gdje i koliko često je održavate?

- Primijetili ste? Da, na frizuru idem dvaput tjedno kod moje frizerke. Javna sam osoba i pazim na svoj izgled. Ne bi bio red da idem svakakva po ulici i na nastavu... Prisiljena sam ići na frizuru jer je ne znam sama raditi. Antitalent sam i za frizuru. (smijeh) Jednako njegujem i tijelo.

Tek nedavno sam čuo za "necanje", koje je i šokački ručni rad. Možete li mi ga pojasniti?

- Mogu, naravno. To je zapravo tehnika ručnog rada, koja se izvodi pomoću posebne igle, a uključuje i vez. Pogodan je za stolnjake ili zavjese. To je umjetnost. Ne pravim sama ručne radove, ali znam prepoznati kvalitetne. Imam oko za to, ne možete me zeznuti.

Pretpostavljam da volite i zapjevati i zaplesati uz tamburaše.

- Imam sluha i volim različite vrste glazbe. Na primjer, često idem na koncerte tzv. ozbiljne glazbe, ali jednako, možda i više, volim tamburaše. Međutim, od svega najviše uživam u plesanju. Ja sam vam stara "čagerica"! Išla sam u plesnu školu, naučila sve, ali preživa sam za spore plesove. Može i kolo i sve, samo da se malo drmam. Ipak nekako najviše volim plesati rock'n'roll, ali u mojoj maloj obradi. Imam dosta glazbe u svojem laptopu.

Da, često vas se može vidjeti s laptopom. Imate li profil na Facebooku? Ili ste možda na Twitteru?

- Doslovce nemam vremena za to. Puno vremena provodim za računalom, ali stalno nešto drugo radim. Istražujem, čitam, tražim nove podatke i naslove... Jedino ne volim čitati knjige u PDF-u. Draže mi ih je imati u ruci. Dakle, kada sjedim, ili čitam knjigu ili sam za računalom. Kada stojim, to je obično za katedrom ili za štednjakom. Rijetko gledam televiziju. Meni dani nisu isplanirani na sate, već na minute, jer ima puno stvari kojima se aktivno bavim. I tako se najbolje osjećam.

Za štednjakom? Kuhate, pečete kolače...?

- Sve znam i volim kuhati i peći. Da stignem, bilo bi toga i više. Zbilja svašta volim i jesti i napraviti. To se i vidi, valjda. (smijeh) Šokački kolači bili bi, na primjer, kiflice s pekmezom, salenjaci, gužvara ili bukta... I ruže koje smo zajedno mijesili.

Dajte nam neki recept za prigodan uskrsni kolač.

- Kažu da mi je specijalitet jedna torta od oraha, ali bih vam to sada morala objasniti u detalje i u gramima. Ovako općenito - svaka domaćica zna da uz jaja ide šećer, a uz to, ako ne ide brašno, mora ići puno oraha. On se više suši nego peče pa se brzo mora napraviti. Fil se pravi, odnosno kuha od žutanjaka i cijelih jaja, kao za doboš-tortu. Uvijek pravim kolače čiji se fil kuha jer sam oprezna s jajima i salmonelom.

Koliko bi vam vremena trebalo da me naučite to praviti? Znam kuhati vrlo malo, a peći kolače – nimalo.

- Vas? Mladi ste, brzo shvaćate... Ako ste samo prosječno spretni, naučila bih vas sve za pet minuta. Dobro bih vam objasnila, vi biste to napravili i – to je to.

S vama sve izgleda jednostavno, uz smijeh i vedrinu. Molim vas, otkrijte otkud vam toliko energije i živosti?

- Genetika! Jednostavno, ja sam takav tip. Po prirodi sam optimist, ali nisam nerealna. Čak sam ponekad jako prizemljena. Ali uvijek idem s pozitivnim stavom koji pokušavam proširiti na druge.

Da je bar više takvih... Uputite uskrsnu čestitku čitateljima Glasa Slavonije.

- Želim vam radostan Uskrs i neka vas Gospodin nagradi za svaku lijepu riječ i dobro djelo.

Za kraj, imate vi priliku mene bilo što pitati, a ja vam moram isto ovako brzo i kratko odgovoriti. Izvolite.

- Slični ste mi po energiji i živosti. Je li vam bilo jako komplicirano organizirati ovaj intervju plus fotkanje?

Ništa teže nego s mnogima drugima. S vama je bilo i lakše jer ste stalno nasmijani. Hvala vam.

- Hvala vama što ste me izabrali.

Snimio: D. Kibel