U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim "facama", u kojem ovaj put "hells angel" Tomislav Levak pokušava iz svoje sugovornice izvući stvari koje su o njoj do sada bile manje poznate javnosti.

Jučer je bio Međunarodni dan žena, ujedno i "rođendan" Ženskog motokluba Legice iz Osijeka, prvog registriranog te vrste u Hrvatskoj. Stoga je red došao na Tatjanu Grganović, predsjednicu kluba i poznatu voditeljicu. Prvo su nas Legice skoro pregazile svojim motorima, iako smo se pokušali asimilirati odjenuvši majice "Slatka legica". Zatim smo s Tanjom malo "ganjali" motore po Donjem gradu i pregledali njezinu veliku kolekciju haljina, snimili jingle na Radiju Osijek, a na kraju nas je u teretani Hit Gym, gdje redovito vježba, spasila od prignječenja teškim utezima. Prije odlaska na posao u marketing Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, u opuštenom razgovoru otkrila nam je "drugu stranu Tanje".

Kada i kako je predsjednica ŽMK Legice prvi put u životu sjela na motor?

- Uuuu, nekih tamo ranih 90-ih, naravno na nagovor bivšeg dečka. I, mogu ti reći, u početku mi se uopće nije svidjelo! Bilo je onako, kao: Isuse, sve cure idu u grad sređene, našminkane, u haljinama, suknjama... A ja – mokra mi je glava ispod kacige, vruće mi je, jer je bilo ljeto, ali kada se vozimo - hladno mi je... Sve mi je to išlo na živce. Onda je poslije bilo – hajde da ja to probam voziti, pa sam dečku srušila motor, malo mu "ulubila" rezervoar i poslije se čudila "moš' mislit', šta pravi tol'ku dramu oko toga?!" No, mnogo kasnije, kada sam isto napravila svojem motoru, htjela sam se baciti s mosta. (smijeh)

Kada si kupila svoj prvi motor?

- Znaš što, ja sam prvi motor kupila kada sam imala 35 godina, dakle nedavno. Iako sam se i prije toga često vozila. Ono, kad bi me ponijela želja, jedan jako dragi prijatelj posuđivao bi mi svoj motor da se malo provozam. Vjeruj mi, sad jako rijetko i jako nerado sjedam na tuđi motor. Sada kada znam što je to... Dobro da sam motor kupila kasnije, jer da sam imala love i da su mi starci dopustili da ga kupim s 20 ili 25 godina, 100 posto bih se zalijepila u neki zid.

Jesi li od roditelja skrivala da voziš motore?

- Ma, ja sam silno željela motor i počela razmišljati da ga kupim. Mami se ta ideja jako nije sviđala, rekla je: "Ti nisi normalna". Međutim, tata, koji je vozio motor kada je bio mlad, bio je jako protiv. E, onda sam ja kupila motor sebi za rođendan, 2007. godine. Jedno tri-četiri mjeseca, sve do proljeća, moj je motor bio kod prijatelja u garaži, u Višnjevcu. Jer ga nisam smjela dovesti kući! Onda sam roditelje pripremala, pripremala i kada sam dovezla motor kući, nije više bilo nikakvih problema.

Samo sam nekoliko puta u životu pokušao voziti motor, bar ove velike. Ocijeni - kako mi stoji motorističko odijelo i motor?

- Izvrsno ti stoji! Vidi, ja bih tebe radije obukla u kožno odijelo, ali namjerno ti ga nisam nabavila, da ne budeš zgodniji od mene. (smijeh)

O, hvala, hvala. .. Otkud si baš ti predsjednica kluba? Jer imaš najbolji motor, vozila si najbrže, ili...?

- Ma, neee. S prvom predsjednicom Legica nismo se baš slagale i nakon što je ona otišla iz kluba, izabrale su mene. Tada nisam bila baš nešto jako za to, ali sada 'ajd'.

A kako predsjednica stoji s drugim prijevoznim sredstvima?

- O, pa ja ti vozim sve živo! Što god. Vozila sam kamion, volim bicikl, role... Tata mi je kao mladoj odmah dao svoj auto. Slupala sam ga negdje kod Gračaca, završio je na nekom smetištu. Ovaj ožiljak na čelu mi je od te prometne nezgode. Nema veze, živa je glava. Vozila bih što god hoćeš, samo da ne moram hodati. Mislim, kada imam vremena, mogu šetati. Ali kada moram hodati od točke A do točke B, to mi je mrsko. I tu jako gubim vrijeme.

Koji sada motor imaš, a koji sanjaš imati?

- Imam baš motor koji sam sanjala! To je Honda Hornet 600. Onaj prijatelj koji mi je posuđivao motor imao je baš stari Hornett koji mi se jako sviđao. No, kada je izišao ovaj model, zaljubila sam se u njega i rekla sam sebi: "Taj i ni jedan drugi." Onoga trena kada sam ja skupila novac, pojavio se motor baš za mene. Znaš koliko mi je na kraju trebalo novca da ga kupim? Dvadeset kuna! Dao mi ih je bivši direktor.

Bi li nekom frajeru mogla oprostiti da je manje lijep, odnosno manje inteligentan i duhovit, a da ima odličan motor? (smijeh)

- Pa, ne. Nisam se nikada udala, ali imala sam svakakvih momaka u životu. Međutim, ono što mi je najvažnije jest duhovitost. Ne podnosim neduhovite ljude. Sve drugo više-manje može proći, ali takve stvarno ne mogu podnijeti.

Sanjaš li da ćeš se jednoga dana vjenčati na motoru?

- Na mojem vjenčanju svakako bi moralo biti motora. Imam "pun kufer" godina i ako se ikada budem udavala, znaš li koji će to spektakl biti!! Vozit ćemo se motorima kroz cijeli Osijek! (smijeh)

Na Facebook profilu napisala si kako voliš i muškarce i žene i kako si vrlo liberalna. Objasni što to znači. (smijeh)

- Ma neee, to ti nije to što misliš! Na profilu sam napisala što me zanima. Jako volim upoznavati nove ljude, i muškrace i žene. Žene volim kao prijateljice, a muškarci mogu biti i jedno i drugo, ha-ha... I nisam neka žestoka feministica. Ja volim kada meni moja ljubav skuha, opere suđe, pospremi stan... (smijeh)

Što misliš o Međunarodnom danu žena?

- Naravno da ga treba obilježavati! Taj dan žene trebaju dobiti bar cvijet i, naravno, pojačanu pažnju. Zato su i Legice osnovane baš na Dan žena. Svake godine organiziramo rođendansku zabavicu i svaki put naši kolege iz drugih klubova donesu nam neke darove. Obično donesu cvijeće i čestitaju nam. Inače, volim cvijeće, ali više volim da bude u zemlji, odnosno u lončanici, nego da mi ga strgaju.

Također ti je na Facebook profilu ime Tatjana Ivanova Grganović. To ti je zbilja puno ime, ili se malo foliraš?

- Ni jedno ni drugo! Moje ime je Tatjana Grganović, iako me rijetki zovu baš Tatjana. Recimo, mama i tata. Većina me zove Tanja, iako imam nekoliko nadimaka. Jedna klapa me zove Taša ili Tašenka, a u srednjoj školi su me zvali Grga, kao i sad na radiju. Ravnateljica kazališta Jasminka Mesarić zove me Tanjica. Ovo "Ivanova" je po tati Ivanu. Kao ono kada Ruskinje dobijaju prezime po tatinom imenu. E, to ti je to. Ja ti imam divne roditelje, obožavam ih, a zapravo sam "tatina", pa zato ovo. Fora mi je.

Jesu li te roditelji pokušavali usmjeriti u neko drugo zanimanje kada si bila klinka?

- Zapravo i ne, ali ima jedna zanimljivost. Vidiš, moja novinarska karijera i sve ostalo što je vezano uz medije, počelo je još prije dvadeset godina. Tada sam, naime, trebala početi raditi u kiosku Glasa Slavonije! Ozbiljno. Tada se bilo zaratilo pa nisam odmah upisala fakultet. Jednom prilikom u podrumu sam se zatekla s jednim prijateljem koji je radio u kiosku i rekao - dođi, odmah ćemo te zaposliti. Čak sam tada izvadila i radnu knjižicu, ali moji roditelji nisu bili za to, jer je jako "gruvalo". No, moja se karijera u medijima ipak nastavila, očito je bilo nekako predodređeno.

Završila si hrvatski jezik i književnost. Idemo ti malo provjeriti znanje. Eto, da se referiramo na tvoje ime, reci kome je upućeno "Tatjanino pismo" u jednom poznatom književnom djelu?

- Nemam pojma, iskreno. Ja ti imam pamćenje kao zlatna ribica. Ne pamtim duže od tri minute, ha-ha...

Jevgeniju Onjeginu. U istoimenom djelu Aleksandra Puškina. Molim te, čitateljima onda objasni što u jeziku znači izraz pluralia tantum.

- To je ona neka množina kod imenica, je l' da? Daj, nemoj me to sada pitati. (smijeh)

Hoću! To su ti opće imenice koje se pojavljuju samo u množini i nemaju jedninu, tipa naočale, hlače, škare i slično.

- Joj, da! Vidiš, zaboravila sam to. To ti je zato što sam užasno dugo studirala, posebno jer nikada nisam pala na ispitu. No, sve se razvuklo, jer sam rano počela raditi na radiju, još tamo 1996. godine. Iako mi je ostalo samo nekoliko ispita i diplomski, nikada poslije nisam nogom kročila na fakultet dok me na to nije natjerala profesorica Sanda Ham. Jednom me srela na ulici i rekla mi: "E, pa od svih studenata baš vi niste završili svoj studij!" Jako ju je to ljutilo i potrudila se oko mene kao da sam joj rod rođeni. Jako sam joj zahvalna na tome.

A kako su se ponašali roditelji?

- Oni su jako željeli da završim faks, ali kroz godine su se već lagano naviknuli na to da nisam. Uopće im nisam rekla da sam nastavila fakultet i na kraju diplomirala... Samo sam jedan dan naručila poriluk za ručak, a koji obožavam, došla kod mame i tate i rekla: "Ja sam diplomirala." Kad ih tada nije kap strefila... Naravno, poslije je bilo sve ono - promocija, svečana večera i to, ali bila mi je fora za taj ručak jesti baš poriluk.

Zašto nisi postala profesorica hrvatskog jezika i književnosti u nekoj školi?

- Znaš što, nikada me to baš nije privlačilo. Bila sam na praksi u školi i djeca su O.K., i sve je to meni pet. No, mislim da nemam dovoljno strpljenja za to, a i neke druge stvari volim raditi više.

Ti nemaš strpljenja? Pa među kolegama novinarima, kada radiš, recimo, na Osječkom ljetu kulture, baš si poznata po velikom strpljenju i susretljivosti.

- U načelu da, ali nije ti to uvijek baš tako. Imam jako pogan jezik i ljudi se nekada iznenade. Mo'š me, znaš ono, "peglati" do krajnjih granica, ali onda, kada pošizim, stvarno bude svega. No, ako pretjeram, odmah se ispričam.

U javnosti najčešće imaš prepoznatljiv osmijeh. Dakle, on je gluma, jer situacije i komunikacija s ljudima tako zahtijevaju?

- Ma, nije gluma. Ja ti se stalno smijem. Jako se volim smijati i zato jako volim duhovite ljude. Trudim se i za prijatelje imati vedre i vesele ljude.

Koji događaj s OLJK-a pamtiš kao najstresniji?

- Ljeto kulture je stresan događaj, ali jako lijep. Na svakom OLJK-u pomislim da neću više to raditi, jer gotovo svaku večer imamo mnogo publike koja ne može ući, a tu je i komunikacija s izvođačima i novinarima, koja često nije lagana. Međutim, kada završi, jedva čekaš sljedeći OLJK. A od događaja pamtim predstavu, nikada neću zaboraviti naziv, "Gospođice Rice, puno prije geopolitike bila je glazba", redatelja Olivera Frljića. Predstava je trebala biti održana u dvorištu Rektorata, ali je na zahtjev tri glumice, Ane Karić, Senke Bulić i Nine Violić, prebačena u jednu prostoriju Arheološkog muzeja gdje stane samo 40-ak ljudi. A pojavilo se gotovo 700 ljudi... Dakle, ja sam mislila da ću... Jedan čovjek me skoro udario. Bila sam sva u frasu, stvarno na rubu živaca.

A kojega si novinara u ovih desetak godina najčešće puštala ranije u gledalište da zauzme dobro mjesto?

-Ima jedan onaj, Tomo Levak, koji gotovo svaki put prije predstave nazove i pita da ranije uđe... (smijeh) Ali, moram priznati da je pristojan, bar ne povede užu i širu obitelj sa sobom, kao neki. Inače, jako mi je važno s kolegama novinarima, u bilo kojoj ulozi, imati dobar odnos i osigurati im sve što trebaju, ako to ja mogu.

Uz navedene, zahvaljujući dobrom glasu i dikciji, radila si i radiš još neke poslove, zar ne?

- Misliš na snimanje reklama i jingleova za tvrtku Jingle? Da, radila sam to i baš mi je bio gušt. Jako mi to fali. Najviše sam voljela kada bi se snimale neke sprdnje, ono kao ja sam neka ljuta žena, bla-bla i to... Unatoč tome i čestom vođenju nekih događanja uživo, nikada nisam imala afiniteta prema, recimo, glumi ili televiziji. Premda sam imala ponuda. Ali, kada kreneš raditi na radiju, zaljubiš se... Posebno kada imaš tako dobru ekipu kao ja na Radiju Osijek. Ej, zanimljivo je da ljudi koji ne znaju tko sam, po mojem glasu na radiju zaključe da sam debela i stara. Možeš li ti to vjerovat'? (smijeh) No, životna želja mi je nešto drugo, a to je sinkroniziranje dječjih crtića.

Da? Koji bi crtani lik najradije sinkronizirala?

- Ma, bilo koji! Svejedno, može i neki sporedni. Nemam određeni lik, nego bih voljela upoznati taj proces iznutra, kako se to radi. Jednom mi je netko rekao: "Pa nisi ti ni luda, tu ti je nenormalna lova". Ja ti to nisam imala pojma, nego bih to napravila za džabe. Toliko me to privlači.

A za koji crtani lik misliš da bi pristajao meni?

- Tebi? Znaš što, ti i ja bismo mogli biti ona dva luda losa iz, koji je to crtić, "Legenda o medvjedu"? Oni koje su sinkronizirali Edo Maajka i Davor Gobac. E, ti.

Ocijeni, bih li ja mogao napraviti karijeru sa svojim glasom i dikcijom? Koliko dugo bi morala raditi sa mnom?

- Vidi, to bismo morali snimiti pa vidjeti. Ja to ne mogu ovako skužiti. Ovako imaš jako dobru boju glasa, ali morali bismo to provjeriti. Evo, recimo, ja jako volim pjevati, ali nemam pojma, bolje da me ne čuješ. Iako sam jednom, kad sam morala, otpjevala nešto bez pogreške, i to na javnom nastupu. Jedne godine, mislim 2004., vodila sam prvu večer Splitskog festivala, i to s Danielom Trbović. I dogovorimo se da ćemo izići i zapjevati "Nima hita do hita, takav je naš Split" na poznatu melodiju. Uvježbamo mi to, iziđemo, a ona - pusti mene samu da to otpjevam! Uvalila mi je foru, ali nisam se naljutila. U publici je bio moj frend Šajeta koji je rekao: "Svaka ti čast, nisi uopće zafalšala".

No, ipak te nećemo vidjeti u pjevačkoj ulozi, bar ne profesionalno?

- Joj, ne znam pjevati, a baš bih! Jednom mi je odlični osječki glazbenik i producent Željko Nikolin rekao: "Što? Pjevala bi? Hajde, dođi u studio i otpjevaj, sutra ću napraviti pjevačicu od tebe". Sve se može "popeglati", ali mislim da ipak neću.

A kako ti uspiješ "popeglati" tremu prije tih voditeljskih poslova uživo?

- Da, relativno često vodim neke svečanosti i događanja, ali sada više nemam tremu. Više je imam sada, kada razgovaram s tobom za novine, nego ovako. Iskreno, više bih voljela da ja intervjuiram tebe nego ti mene, ali dobro... Ispočetka sam imala tremu, no sada se uspijevam s tim nositi. Najvažniji je dio dobra priprema. Nikada na pozornicu ne izlazim na "hu-bu".

Koliko ti se puta dogodilo da si se zablokirala i nisi znala što reći, ili si nešto krivo rekla?

- Nikada se nisam zablokirala i zašutjela, ali jednom mi se dogodio jako velik gaf, i to baš u Osijeku. Na otvaranju obnovljenog Kužnog pila, pred pola Vlade i ostalim visokim uzvanicima rekla sam da se osječka Glazbena škola zove Franje Krežme, a točno je Franje Kuhača. Meni je to bilo strašno, otišla sam kući plačući.

Je li ti se nekada dogodilo da ti mikrofon nije radio ili da si se, primjerice, spotaknula i pala pred svima?

- Ovo drugo, srećom, nije. Dogodi se da mikrofon ne radi, ali ja mogu pustiti glas. I zato uvijek kažem – ako nešto zapne, ja ću galamiti, nije problem.

Sada već dugo radiš u marketingu Dječjeg kazališta. S kim je teže raditi – s odraslima ili s djecom?

- S djecom je super raditi! Djeca su izvrsna. Dođu kod nas na predstavu, uživaju, proživljavaju je, jedva čekaju da počne. I, zanimljivo, premda dođu različite škole ili vrtići, sva djeca viču isto. "Ga-si se!" Jako volim raditi u Dječjem kazalištu. Tu ti je neki čaroban svijet mašte, tu sam blizu onih likova iz crtića.

Javna si osoba pa moraš biti sređena. Priznaj, dogodi li ti se da bar na radio, gdje te slušatelji ne vide, dođeš ležerno odjevena, u stariju odjeću, ili raščupana?

- Jedva čekam subotu, jer tada redovito dolazim raditi u trenirci! Ne dođem baš kao "cirkus", ali ono, opušteno. Tada, u jutarnjoj smjeni nema nikoga osim dežurnog tehničara. I totalno sam jutarnji tip. Ako se treba ustati u pet sati ujutro i raditi neki razgovor – nije problem. Ali na večer, već poslije 22 sata, ja ne vidim. Ja sam ti više kokošji tip. (smijeh)

Priznaj, kad već imaš pogan jezik, je li te ikada netko toliko naživcirao u eteru da si mu odbrusila ili opsovala?

-Joooooj... Ma ima svakakvih slušatelja, ali moraš biti pristojan. Jednom jesam opsovala u eter, na početku karijere. Imali smo izravno javljanje uživo iz Pivovare, ali nikako se link nije mogao namjestiti i veza nam je stalno pucala, pet, šest, sedam puta... Već je poludio i tehničar i ja, i meni se u eter omakne "E, je.. ga!" Nakon toga sam odmah počela urlati od plača, a tadašnji me glavni urednik Dražen Dragušica istog trena nazvao. Valjda me mislio grditi, ali kada je čuo koliko plačem, počeo me tješiti. (smijeh). Upravi Pivovare to je bilo užasno simpatično pa su poslali poklon-pakete, a Dražen i ja kasnije smo postali veliki prijatelji. Čak sam njemu i supruzi Martini vjenčana kuma.

Vjenčana kuma koja je i sama često nosila vjenčanice, zar ne?

- Da, ali još ne na vlastitom vjenčanju, već samo na revijama! (smijeh) To ti je bilo jako davno, prije Domovinskog rata, kada sam imala 16 godina. Manekenstvo je u Osijeku bilo tek u začetcima, nije toga bilo mnogo. Hodanje sam, recimo, vježbala u Robnoj kući IPK na Sjenjaku. Lijepe, velike revije radila ti je poznata frizerka Sofija Vidaković. Tu je bilo svega – revija frizura, odjeće, obuće... Nanosila sam se vjenčanica u životu, ali nikada se nisam udala. Prestala sam se baviti manekenstvom, no imam mnogo haljina kod kuće. Toliko da ih neću iznositi do kraja života ako se jako ne udebljam.

Trošiš mnogo novca na haljine?

- Nije to taština, ali za te događaje koje vodim uživo ne možeš izići u bilo čemu ili sto puta u istoj haljini. To je bez veze. Zato sada imam kolekciju od tridesetak unikatnih haljina, uglavnom večernjih, koje stalno pomalo obnavljam. Srećom, imam sestričnu Brankicu Špringman koja je majstorica krojačica i šije posebno za mene. Ima krojački salon Elegance, u Kapucinskoj ulici. Može realizirati sve što ona i ja zajedno smislimo, ona je čudo. Ona tvrdi za sebe da nije kreatorica, a ja tvrdim da jest. Ma, cijela moja obitelj ima zlatne ruke i svi znaju nešto stvarati. Recimo, moja teta Ruža je zlatarka i graverka. Jedino ja samo lajem. (smijeh)

Iskustvo sa ženama govori mi da uz haljine vjerojatno moraju ići i odgovarajuće cipele.

- Ne spominji! Za sve mi je drugo žao dati novca, jedino za cipele nije. Također ih imam toliko da ih neću iznositi do kraja života. Ne mogu čak ni izabrati najdraže, sve su mi nekako drage.

Za sve te javne nastupe i pojavljivanja moraš nekako održavati ovako vitku liniju. Koji je tvoj način?

- Zaključila sam da ova grupna vježbanja, aerobici i to, nisu za mene. Što ja znam, to su hrpe žena tamo... Dovoljno mi je druženje s Legicama. Znaš kako bude na našim druženjima? Sve pričamo u isti glas. Tko to živ može izdržati?! (smijeh) Zato ti ja idem u teretanu Hit Gym u Pejačevićevoj ulici i radim individualno s trenerom. Sav višak ćevapa koje pojedem, trener Senad izbaci iz mene. (smijeh)

Ideš redovito u teretanu. Možeš li podići, recimo, 100 kilograma u benchu, iz trzaja?

- Kao od šale! (smijeh) Vidiš kako sam i tebi pomogla da digneš utege.

Spominješ strah od debljanja. To znači da voliš papati?

- Uh, jako! Recimo, na motosusretima najčešće jedemo grah. Po grahu mjerimo koliko su neki motosusreti dobri. Onda ocjenjujemo – aha, ovdje je grah bio dobar, ovdje nije, ovdje je bilo kobasice, ovdje je bilo krumpira, grozno... To su ti onda jako mirisni susreti, ha-ha... Inače, jako volim i jesti i kuhati. Da imam vremena kuhati svaki dan, imala bih 150 kila. Umišljam da znam kuhati, a najviše volim pripremati kinesku hranu. Onda svojim eksperimentima maltretiram drage ljude – probaj ovo, probaj ono... Još nikoga nisam otrovala. A ako ostane nešto viška, sve pojede moj pas.

Naravno. Većina mojih sugovornika u Laganiniju "otkida" na pse, već sam naviknuo.

- Volim ti ja sve ove domaće životinje. Imala sam svašta - i mačke, i ptičice, i ribice, i pse, sve živo. No, nekako ti najviše volim pse. Sada imam ćuku iz azila koji ti je mene tamo čekao. Majke mi! Nećeš vjerovati. Naime, idem ti ja prije pet godina u azil po ćuku, a svi psi tamo skaču i laju, kao da viču "Uzmi mene! Uzmi mene!". A ovaj samo stoji i čeka mene. On je znao da ću ja doći po njega, 100 posto! Sad ćeš reći da sam luda. Zove se Balki, po nekadašnjem psu, koji je bio malo nagao, volio je zagristi i to. Ovo ti je pasmina domesticus avlijanicus von Nemetin, ha-ha... Plemenita pasmina, kao i ti.

Eto, onda za kraj imaš priliku ovu plemenitu pasminu bilo što pitati, a ona ti mora brzo odgovoriti. Izvoli.

- Zašto takav frajer kao ti još uvijek ne vozi motor?

Zato što za prijevoz više volim aute i bicikle.

- Volim i ja, pa imam motor. Moraš ga i ti imati.