Članak 238
Osramotili smo se pred cijeli svijetom, no to je najmanji problem. Što sada!? Kako zlog duha vratiti u bocu!?
Ponekad je tako tanka granica između gledateljskog užitka i čistog mazohizma. Granica je tim maglovitija ako se radi o maratonskim uradcima, izravnim prijenosima, recimo. Sjednice Hrvatskog sabora odavno i nisu neki materijal za napeto iščekivanje i pozorno gledanje, ali nema dugo da se jedna takva dogodila. Em rasprava o opozivu premijera što ju je inicirao SDP, em premijerovo izvješće o prvih deset godina vladavine. K vragu i mazohizam!
A opet, zanimljivo je, pogotovo ako se spominje gledatelj nekih prošlih saziva, pa ima s čim usporediti današnje stanje. Čini se kako je istinski talentiranih govornika prije jednostavno bilo više, kako su biranim riječima znali i uvrede slati jedni drugima, kako je vokabular bio u govornika širi i kako su bili vještiji s riječima. Danas se već unaprijed zna tko će nastupiti i kako. Nije se jedino znalo kako će čelnik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić izdržati dan i noć em govoriti, em odgovarati. A on se uhvatio najteže forme, onog pokušaja da se svidi masama, da je duhovit u kritici i ozbiljan kad je vic. A za to treba imati vraškog talenta koji, sudeći po ovoj maratonskoj sjednici, on baš i nema.
Nastranu, međutim, čelnik SDP-a za kojeg se nadati da je dovoljno mudar da iz ovog iskustva izvuče neke pouke. Nastranu i apsolutna nebriga zastupnika gleda li ih tko ili ne gleda, jer da ih je iole briga, pazili bi da im svako toliko rasprava ne ide ispod svake razine dobra ukusa. Ruganje, vrijeđanje, nepomirljivost i netrpeljivost, a sve navodno u naše ime. Moš’ mislit! No kad je trajanje formata toliko, onda je i normalno da se zalomi koji trenutak za pamćenje. Elem, sat je kasni, onaj za ćuka i netopira. U Sabornici tek oni najuporniji i oni s dna kace, koji zadnji dobiju pravo na riječ, a pred malim ekranom teške noćobdije. Predsjedavajući je DP-ovo rješenje za potpredsjednika Sabora Ivan Penava. Lice mu poslovično blijedo, a u kutu usana onaj osmijeh koji nije uspio sakriti, taman da se čini poput kakvog okorjelog poker-znalca ili revolveraša u kakvom kaubojcu. Vidi se da uživa u tom što radi. A što radi!? Vreba one koji nesmotreno i olako dižu onu pločicu na kojoj piše replika. Čim je podignu, Penava digne pogled malo u visinu da čovjeka s tablicom džentlmenski upozori koliko opomenu već ima. Govornik se ne da, pa krene obrazlagati da se javio za riječ po članku 238 Poslovnika. Zna predsjedavajući što slijedi i tome se veseli. Paf, evo i opet opomene onom tko se posve krivo poziva na članak 238! A kad im zalijepi treću opomenu, i kada izgube pravo na daljnje govorenje, on zadovoljno otpuše dim i gazi dalje.
Ako ih u deset minuta nije isto toliko izbacio iz dvorane, e onda nije ni jednog! Članak 238, onaj koji kaže da zastupnik tijekom rasprave ne smije govoriti o temi koja nije predmet rasprave. Omiljeni članak da ga krši i da se na račun njega opomene dijele. Penava to, svega mi, baš voli.
Uz malo veći napor dalo bi se sve to gledati kao neku smiješnu stranu naše političke zbilje. Nažalost i taj loš humor, i to nerazumijevanje članka 238, i te dvostruke konotacije, i niske političke strasti, doveli su do onog što je zgroziti moralo svakog normalnog čovjeka u ovoj zemlji. Pred utakmicu Hajduka i Ajaxa Torcida je marširala ulicama i zazivala Hitlera, Auschwitz. Taj tren se sve učinilo krivo, i politika, i obrazovni sustav, i način na koji odgajamo mladost, i pravosuđe, i policija... Taj tren postalo je jasno da se otišlo predaleko u podilaženju kojekome i koječemu da bi se sačuvala kojekakva fotelja, bilo da je velika ili mala. Osramotili smo se pred cijeli svijetom, no to je najmanji problem. Puno je veći problem - što sada!? Kako zlog duha vratiti u bocu!? Na to odgovora, evo, danima nema. Ima nove ture mahnitanja jesu li krivi lijevi ili desni i tko je to prvi počeo s ideološkom podjelom. Nije dobro. Morali bi stati na balun i učiniti da je bolje. Jer od ovakvih povorki se ledi krv u žilama.
