Na N1 televiziji iznenađenja i nema. Odnosno, hoće li iznenađenja biti, uvelike ovisi jedino o našoj politici. Ujutro jedan voditelj i vazda isti gosti, popodne drugi, navečer već kakva reportaža iz međunarodne razmjene. Bitno da su kamere N1 televizije tamo gdje druge nisu. Pa ili je program upaljen onako da je kulisa ili birate najdražeg vam voditelja/voditeljicu. Ili naletite na Hrvoja Krešića i shvatite da čovjek voli to što radi i u tom tako samouvjereno pliva da ti mora biti simpatično.

Čast svakome, ali malo je u nas junaka koji će tamno odijelo, savršeno popeglanu košulju i ozbiljnu kravatu te izglancane cipele upariti s crvenim čarapama. Možda, tko zna, druge nisu bile čiste, a možda je, tko zna, Krešić odaslao čarapama poruku kako nije sve tako crno. I nije. Crvene čarape kao poruka. Zašto ne?!

I da se ne varamo, nije lako odraditi poruke ove vrste i nije da uvijek svakom uspije. Evo, Davor Meštrović, recimo. Ide ono “Dobro jutro” HTV-a, sjedi on do vazda srdačne i za gosta zainteresirane Doris Pinčić Guberović, u gostima im prekaljeni folkloraši u povodu Smotre folklora, kad Meštrović kreće u akciju. Spomenuo se Novi Zeland, Maori i eto ti Meštrovića i njegove potrebe da kolegicu poduči kako se to Maori u nos ljube. Izgledalo je, najblaže rečeno, nezgrapno, neapetitlih. Ali portali su vrisnuli. A prekaljeni folkloraši slegnuli su ramenima.

Začudnim efektom poslužio se i kandidat za predsjednika HOO-a gostujući na N1 televiziji. Dragan Primorac pokušao nas je uvjeriti kako između njega i vode u čaši od dva deci i nema razlike. Zašto bi to ikog impresioniralo, ostaje misterij. Još će mu, vjerojatno, manje sreće donijeti činjenica da je na temu svega olimpijskog, a za potrebe svoje kandidature i HRT-a, razgovarao s Brunom Kovačevićem. Spominjala se struka, znanje, poštenje. Pavleka, recimo, nitko nije spominjao. Voda, čista voda.

Premijer Andrej Plenković nije, dakako, imao potrebe za rekvizitima za svoga intervjua što ga je dao javnom servisu. Suvereno on brodi za takvih prigoda, a i može mu se kad je teško u nas naći televizijskog čovjeka koji će mu se usuditi kontrirati. Pustiš premijera da kaže svoje i dobro je, reakcija i opet neće izostati. Naviknuli smo da je tako. Šteta je, međutim, nešto drugo, šteta je što Šime Vičević nije jutrom posegnuo za čarapama neke živahne boje, crvene, žute, zelene, šarene. Pa da sve dobije životniji neki ton. Možda Šime i bi, ali javni servis bi se raspao po šavovima da se takvo što dogodi.

Generalno fali boje, u svemu osim u odjeći u koju omataju Valentinu Miletić. I Slaven Bilić, novi izbornik nacionalne nam nogometne vrste, pred novinare je došao sav u crnom. A nije da nam se crno piše, koliko god bi to možda i željeli poštovatelji poslanja koje je širio prijašnji selektor. Bit će nogometa uvijek i to dobrog, samo se treba naučiti na malo drukčiju selektorsku retoriku. Bit će nogometa kako god čovjek da okrene i koliko god ga hidracija svake vrste grickala.

E da, Svjetsko prvenstvo u SAD-u. Dotjerala je i ta priča kraju. Kakve je kvalitete priča bila, ovisi o kutu gledanja. Činjenica tako jest da je ljeto prolazilo brže dok je utakmica bilo. Istina je i to da je lakše bilo programe puniti reprizama kad znaš da tamo negdje vreba nogomet. Šteta je što naša reprezentacija nije dobacila i mrvu dalje. Šteta je i nezdravo posve što su voditeljici i voditelju “Americane” dali da satima sjede u barskim stolicama. No, onako pošteno, što ćemo mi od svega toga što se zbilo na američko-kanadsko-meksičkom tlu uopće pamtiti? Sjeća li se itko, primjerice, imena onog čudesnog vratara Zelenortskih Otoka? Ili ćemo pamtiti kraval oko nazovikomplimenta što ga je haljini voditeljice dao sukomentator Ivković, valjda da ugodi sukomentatoru Ješi, čija je supruga haljinu dizajnirala? Možda ćemo, tko zna, pamtiti kako je sportska redakcija HRT-a unajmila malu četu kolega s drugih televizija da im komentira utakmice, kako ju je pomno birala i kako gostujući momci uopće nisu bili loši. Ili smo jednostavno stavili točku na “i” čim je sudac Slovenac, kojeg se pamti i zbog veze sa stanovitom Tijanom Ajfon, zafućkao kraj. Odlazi cirkus... A ako smo što dobili, to je Bilić i to je Miletić, samo ako HRT bude mudar pa je sačuva.

Inače, taman tu negdje u isto vrijeme slavni su hrlili što na travu Wimbledona što na pašnjake američkih igrališta. David Beckham je bio svagdje u isto vrijeme kao da je sir velečasni Sudac. A Sofije Vergare, sunac mu, nigdje ni kad Kolumbija igra.