Brutalizam i renesansa
Otpad je tema nad temama i pravo je da je tako. A onda... a onda nam se dogodio nogometni stadion
Na ličkom skandaloznom odlagalištu otpada počela je sanacija. U Istri su ljudi izišli na cestu da spriječe dovoz smeća u svoje dvorište, makar nikakve opasnosti i ne bilo od toga da se u cementari spali. U Rijeci gore odlagališta otpada. U Saboru sve gori na temu otpada. Otpad je tema nad temama i pravo je da je tako. A onda.... A onda nam se dogodio nogometni stadion.
Maksimir. Novi Maksimir. Budući Maksimir. Na međunarodnom natječaju na koji je pristiglo mali milijun rješenja i vizija posve stručni žiri odlučio se za rad za koji se odlučio. Mladi par talijanskih arhitekata, oni koje zovu budućnošću talijanske arhitekture, ponudio je moćno rješenje. Tako je mislio i Branko Nađvinski, pa je sav sjao od sreće i ponosa dok je ulagivački razgovarao s prvim čovjekom Dinama Zvonom Bobanom uime “Dnevnika” HRT-a. Ali, avaj i kuku!
Narod se digao na stražnje noge. Navijači plavih su se digli na stražnje noge. Nema ‘ko nema mišljenje. Nema ‘ko se ne ruga. Narod bi komod, fotelju, grijanje, hot-dog, pivo, a sve da je pod krovom. Neće narod brutalizam. Neće ni dobro staro navijanje. Hoće neonske reklame, veliki sjajni logo, žaruljice da se njima opasa zdanje pa da svijetle kao da je non-stop Božić. Pa nanjušili TV trudbenici krv. Ajmo ankete, mišljenja, mikrofon na cestu pod njušku ama svakome, baš kao da je pitanje arhitekture pitanje demokracije, u nas ionako poprilično invalidne. Da jest, ne bi Eiffelova tornja, bit će, nikad bilo. Ozbiljna razgovora sa strukom zato nigdje, onako kako ni valjana urbanizma više nema nigdje. Na prvu ne dobacuje priča puno dalje Zagreba, osim ako se nećete naslađivati kao navijač Rijeke, Osijeka, Hajduka. A opet, priča je bogomdana da se konačno nastupi prosvjetiteljski, da se bar pokuša. Ali da će Boban voljeti kako su mu u večeri trijumfalnog donošenja odluke pristupili novinari, voljet će. To je, sve se čini, jedino što će pamtiti po dobru a da je uz novi stadion vezano, zasad i do daljnjeg. Tomašević je, pak, na sve to naviknuo, da ga buše za štošta.
Inače, kad smo već kod nogometa, notirati valja da je počela nova sezona Lige nacija. Vatreni imaju grupu koja garantira svekoliko gledanje, na Novoj TV trljaju zato ruke, a na HRT-u je nekim novitetima grah pao taman tako da im se premijerne epizode emitiraju na dan kad Hrvatska igra, recimo, sa Španjolskom. Dobro, ima snimalica, ovo-ono, ali s nogometom se teško nositi. A “Lijepe naše”, recimo, nova serija HRT-a, zaslužuje pažnju i da joj se šansa da. Serija u kojoj je drame i humora, razvedenih supružnika koji nikako da se rastanu jedno od drugog, poslova koji gaze, djece koju treba odgajati i savršenog izbora starih hitova da budu zvučna kulisa. Na testu ćemo u rujnu i listopadu biti svi. Treba, naime, vidjeti jesu li fanovi “Divljih pčela” ostali vjerni. I što će oni od “Kumova”, makar su ti najvjerniji. I hoće li se tko nakačiti na nove serijale, recimo, novoga Knjaza. Vodit će se po stanovima ratovi, ili uopće neće. Ali, ako je išta tu sigurno, onda je sigurno da oni koji su netremice pratili “Ritam srca” neko vrijeme neće gledati ništa, ni birati ništa, nego samo duboko uzdisati.
Onaj tko je odlučio da ljeto na HRT-u ukrasi tom talijanskom uspješnicom, učinio je pravu stvar. Vrhunska produkcija, sjajni glumci, zavodljiv talijanski jezik i dizajn, priča koja stalno brodi po rubu, ali nikada ne ode u iritantnu sladunjavost, mali životi i velika priča i na koncu ljubav koja sve pobjeđuje, makar žrtve bile velike. Ljubav je pobijedila čak i u krimiseriji skandinavskoj “Ubojstva u Sanhamnu”, a gdje neće u Torinu, među liječnicima koji bolesti srca svake vrste rješavaju. Šćućuriti se uz mali ekran i strepjeti hoće li s doktoricom Bruneli i doktorom Ferrarisom sve biti u redu, bilo je pitanje srca. Voljeti nakon toga ikog, teško je. A opet, voljeti se mora. Što će se voljeti više, a što manje, ostaje nam vidjeti. Tko zna zapravo što nam jesen nosi, premda se najave vrte da je milina. Izvan programa, a da je za televizijski svijet bitno, HRT bira ravnatelja, a N1 računa da će dobiti nacionalnu koncesiju. Što se pak programa tiče, šećerelemasta nam stvarnost ne gine u svim tim mozaičnim i igranim serijama.
