Čast nogometu, čipovima u lopti, preVARama, amerikanizaciji, hidraciji, golovima izdaleka, golovima izbliza, (ne)stručnim komentatorima, vračevima i božanstvima, ma ljeto je prije svega godišnje doba od tenisa. Škure su pritvorene, rolete spuštene, ručak je završio nema dugo, vani je vruće za ne izdržat’, a u kući obamrlo tijelo na trosjedu, oči koje se odupiru sklapanju i posvemašnji mir koji svako toliko remeti samo jednolično: “Tup, tup, tup.” Tenis je ljeto i nekada se znalo što nam je činiti u doba od Wimbledona, onomad kada je Drugi program HRT-a to uredno prenosio. Onda je poskupjelo sve, sport odavno više nije rezerviran samo za program javnog servisa i da bi se do tenisa došlo, valja imati tog i tog operatera koji nudi taj i taj sportski paket. Uf! K vragu i tržište i kapitalizam. Ma, ako vam se potrefi i poklopi sve, bome se isplati. Jer tenis je gospodski sport i onaj koji kaže da je ljeto.

ELEM, Wimbledon. Igrači i igračice svi u bijelom. Trava posve zelena, osim tamo oko osnovne linije, gdje je najviše gaze. U publici članovi kraljevske obitelji. Tradicija kojoj se nema što prigovoriti. A na terenu, u četvrtfinalu, a bome i u polufinalu, Novak Đoković. Činjenica da igra sjajno taj skoro pa 40-godišnjak protiv momaka koji su skoro pa upola mlađi od njega, jednostavno te tjera da za njega navijaš. Navijaš za Noleta, a zapravo navijaš za sebe, za svoje “mlade” godine, za mogućnost da nije sve gotovo kad kalendar kaže da je tako, već da ima još dana godina za blistave partije. Gledaš tenis u mraku sobe dok zvizdan ubija i ne sumnjaš uopće kako život piše romane baš kao i onda kad je Goran Ivanišević s pozivnicom za turnir došao i osvojio sve i svakog. Ljeto je tenis, a tenis je gospodska igra koja uvijek ima neke junake koji daju nadu. I ako se može, ako nisu neka prava prikazivanja u igri, dajte nama svako ljeto reprizu tog epskog finala Ivanišević - Rafter da nas iscijeli. Zec je to zaslužio, a bome i mi smo.

KAO da bi itko i primijetio da je repriza taj davnašnji finale kraj silnih repriza kojima su nas obasuli marni televizijski trudbenici. Ajde jutrom “Zauvijek susjedi” na Novoj TV, na njih i sliku izblijedjelu od emitiranja odavno smo navikli, ali plasman svih mogućih telenovela što ga forsiraju RTL i Nova TV, tim bolje ako su manje bile gledane za premijernog prikazivanja, e to je novost. Nekada se znalo, daj gdjekoju tursku sapunicu i mašala. Sada gotovo samo domaće, makar je potpuno nejasno zašto bismo reprizno trebali (za)voljeti. Bit će da je sve to po onoj “da mi prođe vrijeme”, pa bila to sapunica na komercijali, ili silni putopisi na javnom servisu. Najgore je međutim kad ti reprizni sadržaj razbije dobru naviku, onako kako je nižepotpisanom reprizni sadržaj zamijenio seriju “Liječnica sa sela”.

BEZ ikakvog upozorenja nestade iz programa Doma TV-a kompletno društvo iz Wiesenkirchena, a nije da se sve riješilo vjenčanjem Ise i Lukasa. A kako bi bilo lijepo da je ljeto, k’o što je, i da je na malim ekranima malo tenis, a onda gdjekoja kravica i benigni zapleti iz idiličnog mjestašca u kojem vrijedi ona da sve uvijek završi dobro u Wiesenkirchenu.

BILO kako bilo, red se polako vratiti starim navikama, polako se odvikavati od toga da svaki dana odnekud vreba nogomet. Lijepo je, primjerice, bilo gledati kako glumci ponovo vladaju Gradom, jer Dubrovačke ljetne igre jesu ona tradicija sa stilom kojoj se i nema što prigovoriti. Gledati i slušati Franu Maškovića kako zbori o lijepoj i dragoj i slatkoj slobodi tjera na promišljanje. Slušati gradonačelnika Dubrovnika kako kazuje da je najvažnije sačuvati prostor tjera na pitanje gdje li je samo dosad bio!?

GDJE smo svi skupa bili zadnjih mjesec i sitno dana zna zato svako čeljade – u balunu! I uz “Americanu”, koliko god o nogometu zborili i drugi. U zajedništvu s ekipom HRT-a, koja je odrađivala veliki posao doma i na terenu. Bit će vremena za analizu. Zasad spomenuti valja, recimo, Štefa Baloga, kojem se posrećilo s Trumpom i Infantinom toliko da može citirati Partibrejkerse koji kažu kako “jedan poziv mijenja sve”. Ili pak pristojnog momka Luku Petrineca, koji ne trenutke djeluje toliko umorno, onako ostavljen da se koprca u bespućima Amerike, da bi ga najradije čovjek udomio dok se ne oporavi. Zato se jutrom liječi sve. “Dobro jutro, Hrvatska”, a tamo s jedne strane Ivan Dorian Molnar, a s druge Doris Pinčić Guberović. Pa divane o nogometu, sažeto i s razumijevanjem kao da Meštra i nema. After čisti.