Između ostalih znanstvenih radova, prof. dr. sc. Hrvoje Volner s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku objavio je i knjigu "Od industrijalaca do kažnjenika. Gutmann i Našička u industrijalizaciji Slavonije".

PROF. DR. SC. HRVOJE VOLNER Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Što nam o tome možete reći? Mnogi, kad se radi o industrijalizaciji, navode upravo Slavoniju kao pozitivan primjer iz prošlosti, ali ne i pozitivan primjer iz sadašnjosti...

- Riječ je o procesu nastanka industrijske kolonije Belišće, koju je 1884. godine osnovala tvrtka S. H. Gutmann iz Velike Kaniže u Mađarskoj. Obitelj Gutmann u Slavoniju dolazi s ciljem ulaganja kapitala u eksploataciju slavonskih šuma. U zakup uzimaju velike površine hrastovih šuma valpovačkog vlastelinstva te na obali Drave podižu industrijsku koloniju Belišće. Već 1890. godine naselje ima više od tisuću stanovnika, a do kraja uprave obitelji Gutmann gotovo se izjednačilo s obližnjim Valpovom.

Sudbina obitelji Gutmann pokazuje koliko su politički režimi nakon 1918. godine imali problem s privatnim vlasništvom i industrijskim elitama. Od Kraljevine Jugoslavije preko ustaških i nacističkih progona tijekom Drugoga svjetskog rata pa do komunističkih vlasti nakon 1945. različiti su režimi nastojali ograničiti, oduzeti ili potpuno uništiti njihovu imovinu i društveni položaj.

Industrijalizacija Slavonije bila je povezana s ukidanjem feudalnih odnosa i otvaranjem prostora stranim investicijama krajem 19. stoljeća. Prve godine eksploatacije slavonskih šuma obilježila je velika devastacija jer se drvna masa koristila ponajprije za proizvodnju bačvarske građe, a velik je dio završavao kao otpad. Upravo će višak drvnog otpada omogućiti razvoj kemijske industrije i proizvodnju tanina.

Poduzeća Gutmann u Belišću i Neuschloss u Đurđenovcu razvijala su kombinatski tip proizvodnje, odnosno industrijska naselja u kojima su različite proizvodnje bile povezane radi povećanja produktivnosti i poticanja inovacija. Industrija je nastajala gotovo preko noći, pa su tehnička znanja i stručna radna snaga morali dolaziti izvana.

U vrijeme razvoja drvne i kemijske industrije u Slavoniji gotovo da nije bilo tehničkih škola. Prvu strojarsku školu u Osijeku osnovao je 1928. godine vlasnik tvrtke OLT Vjekoslav Pilpel, a financirala ju je sama tvrtka kako bi osigurala stručnu radnu snagu. Poslije će razvoj tehničkog školstva preuzeti socijalistička država. Sredstva su dolazila iz proračuna lokalnih samouprava koje su podizale srednje škole kako bi na vlastitom području jačale proizvodne kapacitete i osigurale stručnu radnu snagu potrebnu lokalnoj industriji. Iako u drukčijem ideološkom okviru, i tada je, kao i u slučaju Pilpelove inicijative, postojao mehanizam povezivanja gospodarstva, poreznih prihoda te ulaganja u obrazovanje i infrastrukturu.

U ropotarnici povijesti završila je i industrijalizacija bivše SFRJ. Što je mit, a što realnost o industrijalizaciji u socijalističkoj Jugoslaviji?

- Čini mi se da je dio problema jugoslavenske industrijalizacije proizlazio iz nepoštovanja privatnog vlasništva. Umjesto kontinuiteta industrijskog razvoja, pojedini industrijalci bili su kažnjeni izgonom ili konfiskacijom imovine, što je dugoročno moglo utjecati na investicijsku sigurnost i povjerenje u državu.

Jugoslavija je već krajem 1960-ih bila znatno zadužena zbog ubrzane industrijalizacije, no velik dio industrije brzo je tehnološki zastario. Time se pokazalo koliko je teško održavati konkurentnost industrije bez stalnih ulaganja, tehnološkog razvoja i iskustva u upravljanju proizvodnjom. Uoči svjetske dužničke krize početkom 1980-ih, Jugoslavija se sve više zaduživala kod komercijalnih banaka, zbog čega je postala znatno osjetljivija na rast kamatnih stopa na dolar i promjene na međunarodnom financijskom tržištu.

Možda je modernizaciju trebalo provoditi postupnije i održivije, osobito ako se uzme u obzir niz nerentabilnih projekata na koje je priča o jugoslavenskoj industrijalizaciji često nepravedno svedena. Proizvodnja je uvijek povezana s rizicima, pokušajima i pogreškama, a posljedice loših ekonomskih odluka mogu dugoročno obilježiti čitave zajednice.

To, naravno, ne znači da su Hrvatska i Jugoslavija bile potpuno neuspješne u industrijalizaciji. Primjerice, prilikom izgradnje nuklearne elektrane u Krškom, osim uranija i tehnologije, velik dio materijala i industrijskih komponenti proizveden je u zemlji. Takav pothvat pokazuje da je postojala razvijena industrijska baza i sposobnost organizacije složenih proizvodnih procesa.

Iako je Republika Hrvatska proteklih godina povlačila milijarde eura iz EU fondova, industrijska proizvodnja teško se oporavljala od tranzicijskih dubioza iz 1990-ih i, osim časnih iznimaka (Đuro Đaković, Končar...), bila je više i dalje u padu nego u razvoju. Zašto, koji su uzroci?

- Današnji investicijski ciklusi često se provode u neproizvodnim djelatnostima, uz oslanjanje na stranu jeftinu radnu snagu te uvozni materijal i tehnologiju. Time se jasno vidi koliko je teško održati dugoročnu industrijsku proizvodnju bez vlastite tehnološke i demografske baze. Demografski slom usko je povezan s deindustrijalizacijom koja je započela tijekom privatizacije 1990-ih, paradoksalno upravo u ratnim okolnostima kada u većini država raste kontrola nad strateškim gospodarskim sektorima. Novi vlasnici neuspjehe privatizacije često su opravdavali navodnim pritiscima sindikata, premda sindikalne organizacije ni u socijalizmu uglavnom nisu ostvarivale svoje temeljne zadaće, a kamoli ozbiljnije utjecale na gospodarske procese. Takva su objašnjenja često služila kao opravdanje za rasprodaju poduzeća i otpuštanje radnika bez stvarne naknade ili dugoročne razvojne strategije. Privatizacija je stvorila društvenu klimu u kojoj se bogatstvo nije povezivalo s proizvodnjom i tehnološkim razvojem. Za razliku od velikih država poput Rusije ili Ukrajine, Hrvatska je kao mala i demografski ograničena zemlja mnogo teže mogla podnijeti posljedice takvog modela tranzicije, a dio tih posljedica vidljiv je i danas.

Kakva je budućnost industrije Europske unije, a s njom i hrvatske industrije kojoj se sad novim Nacionalnim planom najavljuje uspješan oporavak i razvoj? Vaš završni komentar?

- Kao povjesničar mogu konstatirati da je za bogatstvo svakoga društva nužna proizvodnja koja proizlazi iz svojevrsnog društvenog ugovora. Taj se odnos očituje u suradnji rada, biznisa i države u ostvarivanju zajedničkog interesa, odnosno općeg dobra. Upravo je takva društvena sinergija povijesno značila temelj stabilne nacionalne države.

Kada se danas govori o nacionalnom identitetu, često se pod tim ponajprije misli na kulturni identitet, nerijetko sveden na simboličke i folklorne elemente zajednice, a mnogo se manje govori o proizvodnji, radu i gospodarskoj strukturi društva. Nacionalni identitet bez ekonomske i proizvodne osnove teško može biti prostor društvenog razvoja i oslobađanja čovjeka kroz slobodnu privredu.