Rat u Ukrajini kojim je počelo geopolitičko “preslagivanje” svijeta, posljedična nova očekivanja NATO-a te europski planovi za jačanje obrambene autonomije vratili su obrambenu industriju u središte gospodarskih i sigurnosnih politika. Ono što se još prije nekoliko godina promatralo ponajprije kao vojno pitanje od ne prevelikog značenja, danas je prvorazredni smjer industrijskog razvoja, tehnološkog napretka, izvoza i otvaranja radnih mjesta - kaže Vladimir Milinović, medijski stručnjak, politički komentator i konzultant iz INMS-a (Ideje novih medijskih strategija), te u nastavku svog priloga, piše:

VLADIMIR MILINOVIĆ

DominionArt studio

Nacionalni plan za razvoj industrije RH 2027–2034 i prateći Akcijski plan eksplicitno guraju strukturu industrije prema visokotehnološkim proizvodima i visokoj dodanoj vrijednosti - od IT‑a i energetike do obrambene industrije kao pokretača izvoza, inovacija i novih radnih mjesta. Ključno pitanje za Hrvatsku nije može li postati vojna supersila, nego može li pronaći niše u kojima će biti konkurentna i tehnološki relevantna.

VELIKE MOGUĆNOSTI

Tradicija koja nije nestala ni u doba “kraja povijesti”: Hrvatska obrambena industrija nije nastala jučer. Republika Hrvatska naslijedila je određene kapacitete SR Hrvatske, a tijekom Domovinskog rata razvijen je niz domaćih rješenja, od lakog naoružanja do izviđačkih dronova, teških minobacača, domaćih višecjevnih raketnih bacača, te improviziranih oklopnih sustava, do dovršavanja započetih tenkova i sklapanja haubica. Dio tada stečenog znanja poslije je pretočen u komercijalne proizvode.

Nažalost, tijekom gotovo 20 godina, vojna industrija i općenito razvoj obrane promatrali su se kao nešto zastarjelo i nepotrebno, jer se uzimalo “zdravo za gotovo” da smo geopolitički uplovili u “kraj povijesti” u kojem ratova više neće biti. Takav pogled nije bio karakterističan samo za Hrvatsku. Međutim, Hrvatska vojna industrija je nekako preživjela i to sušno, pustinjsko razdoblje, i došla do ovog vremena geopolitičkih promjena u kojem se opet pokazuje kako je “rat svemu otac”, kako je prije 2500 godina ustvrdio filozof Heraklit.

Na društvenim se mrežama i kroz izjave “upućenih” često može čuti da Hrvatska “ne proizvodi ništa”. Srećom, to je daleko od istine. Hrvatska proizvodi leteće i kopnene dronove, sklapa oklopna vozila, ima mogućnost proizvodnje lakih raketnih i topničkih sustava, servisira tenkove i avione, i samodostatna je na području pješačke opreme. Potencijal suradnje sa strancima na proizvodnji brodova je nezaobilazan.

Što Hrvatska proizvodi danas?: Današnja hrvatska obrambena industrija obuhvaća nekoliko područja. Prvo je proizvodnja lakog naoružanja i osobne opreme vojnika. Tu Hrvatska ima međunarodno prepoznate proizvode i etablirane izvozne kanale. To je karlovački HS Produkt, koji proizvodi automatske puške, mitraljeze i pištolje, a uz njega Šestan-Busch d.o.o., koji se bavi kacigama, oklopima za vojnike i vozila i srodnom opremom, te M adler D d.o.o. iz Pićana koji proizvodi “bombobacače” (dizajnom istovjetne onima koje je proslavio film “Psi rata”), lake višecjevne raketne bacače, minobacače, lake raketne lansere.

Drugo područje su brodogradnja i pomorski sustavi. Hrvatska raspolaže dugom tradicijom vojne brodogradnje, a domaća brodogradilišta i danas sudjeluju u proizvodnji ophodnih brodova i specijaliziranih plovila. Poznat je uspjeh šibenske Iskre u remontu slovenske raketne topovnjače. Medije je iznenadila i objava kako je Iskra dvije godine prije roka dovršila tri nova brza broda za spašavanje koje je naručila država. Što je u potpunom kontrastu sa kašnjenjem programa ophodnih brodova koji je do raskida ugovora izvodio Brodosplit. Brodogradilište Viktor Lenac važna je točka remonta američke flote, Uljanik je “još živ”, a 3. maj je kupila spomenuta Iskra, spremajući se za kooperaciju sa stranim partnerima u proizvodnji korveta za HRM (što je postavljeno kao uvjet međunarodnog natječaja vrijednog 1,6 milijardi eura - da se brodovi moraju u što većem dijelu raditi u RH).

Treće područje odnosi se na komunikacijske, elektroničke i informatičke sustave. Upravo bi tu Hrvatska mogla ostvariti najveći iskorak jer raspolaže kvalitetnim IT sektorom koji se sve više povezuje sa sigurnosnom i obrambenom industrijom. Tu su Končar - Digital d.o.o., King ICT d.o.o., Audio Video Trend (AVT) d.o.o., Construomat d.o.o., te Infigo IS d.o.o., pri čemu je Končar angažiran i u antidronskoj obrani kroz integraciju poljskog sustava SkyCTRL. RIZ Profesionalna elektronika d. o. o. i Impel Group d. o. o. razvili su za HV TAKRAD, digitalni taktički radio sustav nove generacije za OSRH.

Četvrto područje su besposadni sustavi i robotika. Hrvatska posljednjih godina razvija niz projekata vezanih uz dronove, autonomna vozila i sustave za nadzor. Iskustva rata u Ukrajini pokazala su da upravo takve tehnologije postaju jedno od ključnih područja budućeg razvoja obrane. Tu se osječka Orqa d.o.o. partnerstvom s turskim Baykarom, ukrajinskim General Cherryjem, kupnjom tvrtke u Švicarskoj te sporazumima s Estonijom, Katarom i Nizozemskom plasirala u svjetski vrh. Zagrebački DOK-ING odavno je dominantan u području besposadnog razminiranja, a dokapitalizacijom i ulaskom njemačkog diva Rheinmetall u polovinu vlasništva, dimenzije proizvodnje i razvoja zemaljskih besposadnih sustava u Hrvatskoj povećavaju se na sasvim novu razinu. Rheinmetall je ušao i u posjed riječkog dizajnerskog centra za brodove koji je osnovao Naval Vessels Lürssen (NVL).

Peto područje je tradicionalna vojna teška industrija, gdje je najvažniji slavonskobrodski Đuro Đaković, koji sklapa Patrije, popravlja Bradleyje, sudjeluje u integraciji Leoparda, a prema nekim najavama ima i veliku ulogu u novom projektu lakih oklopnih vozila na kojem će raditi Albanija, Kosovo i Hrvatska. Međutim, potencijal u “teškoj industriji” pokazuju i pregovori francuskog Thalesa s nizom hrvatskih tvrtki, te pregovori vlade s talijanskom Berettom o otvaranju tvornice streljiva u Obrovcu.

Nove prilike otvara Europa: Za Hrvatsku je posebno važna činjenica da Europska unija posljednjih godina ubrzano mijenja pristup obrambenoj politici. Nakon desetljeća oslanjanja na nacionalne nabave i američku zaštitu, Bruxelles sve snažnije potiče zajednički razvoj i proizvodnju vojne opreme.

To otvara mogućnost uključivanja hrvatskih tvrtki u velike europske projekte. Hrvatska sama teško može razvijati borbene zrakoplove, tenkove ili složene raketne sustave, ali može sudjelovati u proizvodnji pojedinih komponenti, softvera, senzora, komunikacijskih sustava ili specijaliziranih dijelova.

Kada je riječ o potrebama Hrvatske, prioriteti su relativno jasni - jačanje proizvodnje besposadnih sustava, kibernetičke sigurnosti i komunikacijske opreme, te uspostava proizvodnje municije, a zatim uključivanje domaćih tvrtki u europske i atlantske obrambene lance vrijednosti.

Nakon toga prioritet je povezivanje obrambene industrije s civilnim sektorom. Mnoge tehnologije razvijene za vojsku danas imaju široku civilnu primjenu, od robotike i umjetne inteligencije do sigurnosnih i komunikacijskih sustava, što je posebno važno u kontekstu najava da će se do traženih 5 % BDP za vojsku doći kombinacijom 3,5 % za klasičnu obranu i 1,5 % za sigurnost.

EUROPSKA POVEZANOST

Obrambena industrija kao razvojna politika: Za Hrvatsku obrambena industrija nije prije svega pitanje proizvodnje oružja nego pitanje industrijske transformacije. Zemlje koje razvijaju vlastite tehnološke i proizvodne kapacitete stječu ne samo veću sigurnost nego i snažniju gospodarsku poziciju. Velika količina novca koja se slijeva od europskih fondova, kredita i investitora daje priliku najprofitabilnijem dijelu svake industrije - razvoju originalnih ili unaprijeđenih rješenja, dizajnu i inovaciji.

Europska unija danas posebno financira proizvodnju streljiva, dronova, komunikacijskih sustava, umjetne inteligencije, kibernetičke sigurnosti i protuzračne obrane. Upravo u većini tih područja Hrvatska već raspolaže određenim znanjem i industrijskim kapacitetima, što otvara mogućnost povlačenja znatnih europskih sredstava. (Portret snimio: DominionArt studio) n