Dvije su vruće teme proteklih dana i tjedana zaokupile domaću javnost i obje su, svaka na svoj način, od iznimne važnosti u ukupnom sagledavanju stabilnosti, održivosti i razvoja pojedinih segmenata društva, ali i njegova ukupnog stanja u širem kontekstu izloženosti krizama, napetostima i ugrozama s kakvima se suočavamo posljednjih godina.

Prva je tema sredinom svibnja najavljen Nacionalni plan razvoja industrije Republike Hrvatske za razdoblje od 2027. do 2034. godine i Akcijski plan za provedbu Nacionalnog plana, dok je druga tema, obznanjena na isteku svibnja, novi paket antiinflacijskih mjera koji uključuje energetske mjere, odnosno nastavak postojećih paketa mjera pomoći građanima i gospodarstvu, proračunsku disciplinu, administrativne mjere i izmjene u poreznom sustavu.

O ovoj drugoj temi, za koju je predsjednik Vlade Andrej Plenković kazao da joj je cilj očuvati životni standard građana i stabilnost gospodarstva u okolnostima pojačanih inflatornih pritisaka, povela se žestoka rasprava s naglaskom na (ne)opravdanost pojedinih aspekata mjera poput povratka porez na ekstraprofit, većih davanja i za paušalne obrtnike, ali i turistički sektor. Slijede i rezovi u proračunu, ali se ukida porez na dohodak na mirovine. I dok Vlada svim silama brani svoj antiinflacijski plan i program, oporba je sve to dočekala uobičajenim populističkim floskulama poput onih da se radi o "novom udaru na najranjivije" (SDP, Možemo!), da "građani plaćaju ceh, a država hrani stranačku mašineriju" (Marijana Puljak), da su "nove Vladine mjere kao flaster na slomljenu nogu" (Most) i tako dalje i tako više.

POVIJESNA BESPUĆA

Uglavnom, nove su Vladine krizne mjere nekako u drugi plan gurnule prvu jaku svibanjsku temu koja se odnosi na u uvodu spomenuti Nacionalni plan za razvoj industrije Republike Hrvatske za razdoblje od 2027. do 2034. godine, premda je i ta tema, napose gledano dugoročno, jednako važna za ono što nas čeka u neizvjesnom razdoblju koje slijedi. Stoga se opravdanim nameće šira rasprava upravo o takvom ambicioznom planu nove industrijalizacije Hrvatske koja je definirana kroz Nacionalni plan vrijedan 2,9 milijardi eura. Pritom je, navodi se u Vladinu priopćenju, cilj prelazak s tradicionalne proizvodnje na tehnologije visoke dodane vrijednosti, s naglaskom na IT sektor, energetiku, obrambenu industriju, umjetnu inteligenciju i naprednu robotiku.

I tu sad dolazimo do surove istine - lošeg stanja u kakvom se našla hrvatska industrija nakon problema s tranzicijom iz društvenog u privatno vlasništvo tijekom 90-ih godina, koje su tek rijetki (Đuro Đaković, Končar...) uspjeli preživjeti, održati se i ostati relevantan industrijski faktor, respektabilan i u širim europskim, pa i svjetskim razmjerima. Nažalost, velik dio domaće industrije nije bio te sreće, pa je uz kriminal u pretvorbi devastirana i uništena vrijedna industrijska baza kojom se Hrvatska s pravom ponosila još od austrougarskih vremena i poslije jugoslavenskog socijalizma i društvenog vlasništva. Vraćajući se u prošlost, mogli bismo sad nabrajati cijeli niz slučajeva hrvatske industrije koja je u posljednjih nekoliko desetljeća bila suočena sa snažnom deindustrijalizacijom. Dragocjen prilog tome dao je i ekonomist s Harvarda Dani Rodrik, koji je problem s gašenjem industrije dubinski analizirao u svom radu objavljenom 2015., nabrajajući pojedine slučajeve više ili manje poznate svima u Hrvatskoj, ali i šire. Tako Rodrik između ostalog navodi primjer splitske Jugoplastike, koja je nekoć proizvodila industrijsku gumu i plastiku te mogla konkurirati i na svjetskoj razini. Jugoplastika je otišla u stečaj 2000. godine, kada se tvrtka zvala Diokom, što je dočekalo samo 2363 radnika. Rasprodaja nekretnina trajala je do 2006. godine, a kompleks Jugoplastike na splitskoj Brodarici je 2003. godine kupio poduzetnik Željko Kerum. Kompleks je uništen eksplozivom, a danas se na lokaciji nekadašnjeg kompleksa nalazi trgovački centar Joker. Od nekadašnje Jugoplastike preživio je samo AD Plastik, koji je danas uspješna kompanija koja proizvodi dijelove za autoindustriju, a zapošljava 1000 radnika. Ostale četiri grane proizvodnje, obuća, konfekcija, galanterija i termoplastika su ugašene, a Diokom je 2006. godine izbrisan iz sudskog registra.

Evo još primjera. Industrija šibica u Osijeku nestala je gašenjem glasovite Šibicare, koja je prestala raditi 2003. godine. Hrvatska se nekoć dičila i svojom duhanskom industrijom, a najveće tvornice duhanskih proizvoda bile su Tvornica duhana Zagreb (TDZ) i Tvornica duhana Rovinj (TDR). TDR je opstao i danas posluje kao dio British American Tobacco (BAT) grupe, no i kod njega se stalno priča o gašenju...

Teško je ne spomenuti i tekstilnu industriju u Hrvatskoj, koja je nekoć zapošljavala više od 73.000 radnika, a od svega su danas ostali i opstali tek ostatci ostataka. Pamučna industrija Duga Resa d.d., NIK, Endi international (bivša Nada Dimić), Modna konfekcija, Tekstilstroj, Predionica, Megatex, Tvornica svile... samo su neke od kompanija iz tekstilne industrije u Hrvatskoj koje danas više ne postoje. U stečaj je nakon višegodišnje drame otišao i varaždinski Varteks, a čakovečki se Čateks strateški transformirao iz tradicionalne tekstilne tvornice u tehnološki naprednu i uspješnu industriju.

I nekad najsnažnija i najveća industrija u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji - brodogradnja uvijek je tema kad se povede riječ o deindustrijalizaciji ili propasti industrije. Tijekom 1990-ih u brodogradnji je radilo oko 25.000 radnika, a njihov je broj krajem 2018. prema podacima Vlade iznosio 7500. Utješno je da se prema kapacitetima proizvodnje Hrvatska i dalje može svrstati među desetak ili petnaestak zemalja u svijetu koje imaju sposobnost graditi velike brodove. Zato je razumljv i posve opravdan golem napor koji vlada/vlade premijera Plenkovića ulažu proteklih deset godina u koliko-toliko održivu hrvatsku brodogradnju.

Uzimajući sve netom navedeno u obzir, premda bi se moglo ići i dublje i šire u priču, ne treba čuditi što je hrvatska industrija, uz časne i vrijedne iznimke, danas u stanju koje je sve samo ne poticajno, perspektivno i obećavajuće. To potvrđuju i brojne inozemne agencije i istraživanja. Primjerice, prema indeksu ekonomske kompleksnosti (ECI) hrvatska industrija nalazi se na 32. mjestu i spada u industrije svijeta koje su više kompleksne, ali je i dalje najveći dio zemalja EU-a ispred nas. Takvo stanje poticaj je za brojne rasprave, simpozije i mudrovanja, koliko na teorijskoj, toliko i na praktičnoj osnovi, s ključnim pitanjima gdje je industrija u Hrvatskoj danas, posebno u sadašnjim uvjetima kad globalnoj industriji primat preuzimaju protekcionizam (SAD, Kina) i umjetna inteligencija.

TRASIRANJE BUDUĆNOSTI

Upravo sagledavajući svu složenost aktualnih ekonomskih, gospodarstvenih, energetskih, pa i političkih i geostrateških interesa, donošenje Nacionalnog plana za razvoj industrije Republike Hrvatske 2027. - 2034. treba pozdraviti, skupa s odgovarajućim Akcijskim planom vrijednom, ponovimo, ukupno 2,9 milijardi eura, predstavljenima na svibanjskoj konferenciji Ministarstva gospodarstva "Sigurna energija - snažna industrija - konkurentno gospodarstvo: Gospodarski plan za Hrvatsku", kojoj je nazočio i premijer Andrej Plenković. "Što mi želimo s ovom strategijom? Imamo tri jasna cilja - jedan je digitalizirana i modernizirana industrija, energetski učinkovita i zelena industrija i inovativna i izvozno orijentirana industrija", naglasio je premijer, dodavši kako, uz ostalo, treba razvijati vlastitu tehnologiju. Istaknuo je i prošlogodišnji rast industrijske proizvodnje od 3,4 posto te naveo da u hrvatskoj industriji radi 265 tisuća ljudi, od čega 227 tisuća u prerađivačkoj industriji.

I na kraju naglasiti treba i to da se Nacionalni plan oslanja na Nacionalnu razvojnu strategiju do 2030. i na novi Višegodišnji financijski okvir Europske komisije za razdoblje 2028. do 2034., te će dati okvir za jačanje temelja domaće industrije kako bi se smanjila ovisnost o vanjskim čimbenicima. Koliko će pak sve to biti izvedivo u praksi, i to ne sporo i s administrativnim preprekama, nego ubrzano i bez birokratskih dubioza, ostaje vidjeti kad plan i program krenu u samu provedbu od iduće godine.