Hrvatsko gospodarstvo posljednjih nekoliko desetljeća obilježava izražena dualnost. Ona se očituje u činjenici da relativno mali broj poduzeća ostvaruje nerazmjerno velik doprinos ukupnoj produktivnosti nacionalnog gospodarstva. Riječ je o poduzećima koja prednjače u tehnološkom razvoju, uspješno izvoze na međunarodna tržišta te ostvaruju najbolje omjere prihoda, dodane vrijednosti i zaposlenosti unutar svojih djelatnosti. Upravo zahvaljujući toj skupini vodećih poduzeća raste produktivnost hrvatskoga gospodarstva - kaže dr. sc. Zoran Aralica, znanstveni savjetnik s Ekonomskog instituta u Zagrebu, te dodaje:

DR. SC. ZORAN ARALICA​ Znanstveni savjetnik s Ekonomskog instituta u Zagrebu

Sasa ZinajaNFoto

- S druge strane nalazi se znatno brojnija skupina poduzeća koja ne sudjeluje na jednak način u stvaranju produktivnosti i konkurentnosti gospodarstva kao prije navedena skupina poduzeća. Štoviše, jaz između vodećih poduzeća i ostatka poslovnog sektora kontinuirano se povećava, osobito prema kriteriju produktivnosti rada i stvaranja dodane vrijednosti. Nažalost, o toj se strukturnoj podjeli hrvatskoga gospodarstva u javnosti i među donositeljima politika nedovoljno raspravlja, iako je upravo ona jedno od ključnih razvojnih ograničenja zemlje.

Unatoč najavama ambiciozne industrijske transformacije, industrijska politika i dalje zauzima manje važno mjesto u okviru ukupne ekonomske politike Republike Hrvatske. To potvrđuje i činjenica da novi industrijski program nema status dugoročne nacionalne strategije. Prema odredbama Zakona o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem Republike Hrvatske, riječ je o programskom dokumentu ograničenog trajanja, koji nema isto strateško značenje ni prioritet kao Nacionalna razvojna strategija. Stoga ostaje otvoreno pitanje može li takav institucionalni okvir osigurati potrebnu kontinuitet i snagu industrijske politike u razdoblju duljem od jednog programskog ciklusa.

Dodatni paradoks vidljiv je na razini NUTS 2 regije Panonska Hrvatska. U toj regiji više od petine bruto dodane vrijednosti stvaraju djelatnosti povezane s javnim sektorom, uključujući jedinice lokalne samouprave, javne i privatne zdravstvene ustanove te obrazovni sustav. Promatraju li se mase plaća, njihovo je značenje vjerojatno još veće te bi njihov udio mogao premašivati četvrtinu ukupno isplaćenih plaća u toj regiji.

Takva struktura gospodarstva upućuje na činjenicu da produktivni sektori, posebice prerađivačka industrija, nemaju ulogu koju imaju u uspješnijim europskim regijama. Paradoksalno, djelatnosti koje same po sebi nisu glavni izvor izvozne konkurentnosti i rasta produktivnosti postaju relativni "pobjednici" postojećeg modela razvoja. To je posljedica dugotrajnog nedostatka razvojno/industrijske politike i nedovoljne zastupljenosti sektora koji stvaraju visoku dodanu vrijednost, potiču tehnološki napredak i osiguravaju održiv gospodarski rast. Zbog toga se pitanje jačanja produktivnih djelatnosti, osobito prerađivačke industrije i tehnološki intenzivnih sektora, ne bi smjelo promatrati kao sektorsko pitanje, već kao jedno od ključnih razvojnih pitanja Hrvatske u sljedećim desetljećima. Bez smanjenja jaza između vodećih poduzeća i ostatka gospodarstva te bez snažnijeg rasta produktivnih sektora bit će teško ostvariti dugoročnu konvergenciju prema razvijenijim državama Europske unije.

Prema indeksu ekonomske kompleksnosti (ECI) hrvatska industrija se nalazi na 32. mjestu i spada u industrije svijeta koje su više kompleksne, ali je i dalje najveći dio zemalja EU-a ispred nas. Kako to objašnjavate?

- Može se objasniti deindustrijalizacijom u uvjetima privatizacije i raspada istočno europskih tržišta, pri čemu je ulazak u novu integraciju EU-a kasnio u odnosu prema zemljama u okruženju. Znači, 80-ih godina prošlog stoljeća bilo je više od 600 tisuća zaposlenih u prerađivačkoj industriji - danas iznad 200 tisuća. U međuvremenu, mislim na protekla tri-četiri desetljeća, Hrvatska je izgubila konkurentsku prednost u nekoliko industrijskih grana: farmaceutika, proizvodnja nafte i naftnih prerađevina, brodogradnja. Tjeranje ljudi na ulicu i u mirovinu s ciljem prisvajanja nekretnina i često protupravnog stjecanja imovine tih poduzeća plus demografsko starenje stanovništa, emigracija stanovništva, slaba participacija na tržištu rada - doveli su do dugoročnih socijalnih problema u zemlji koji su najočitiji u slučaju održivosti mirovinskog I zdravstvenog sustava.

Vezano uz prethodno pitanje, mnogi su stručnjaci upozoravali da se država proteklih 30 i više godina ponašala kao kompanija koja ulaže u sve osim u proizvodnju. Stoji li takva teza?

- Prema mom skromnom mišljenju ako nemaš industrijsku politiku i prateće programe postavljene kao prvorazredno društveno ekonomsko pitanje (u kontinuitetu nekoliko desetljeća) kao što je to u velikom broju zemalja svijeta na koje se volimo ugledati, mi prisiljavamo vlastitu populaciju na ekonomiju koja se oslanja na jeftin rad, uvoz i sektore niske dodane vrijednosti. Međutim za vlasnike kapitala tih poduzeća koja su vodeća u takvoj strukturi Hrvatske u ovom trenutku je to odličan model. Da je to tako, uzmimo podatak kako su najveći sektori (NACE dva razreda) u Hrvatskoj i u Zagrebu gotovo identični, s dominacijom trgovine i građevinarstva. S druge strane Grad Zagreb najbogatije NUTS 2 područje, znači aktivnosti niže dodane vrijednosti su isplativije od kompleksnih ekonomskih aktivnosti (npr. proizvodnje hrane).

Nedavno je najavljen Nacionalni plan za razvoj industrije od RH 2027. do 2034. godine​... Vaš komentar?

- Pohvalno je što se Vlada obvezala da će u razdoblju 2034. godine izdvojiti za razvoj prerađivačke industrije i energetike 2,9 milijardi eura. Isto tako veseli povezivanje ovoga programa s investicijama, što je jedini način da se osigura relevantnost ovog nacionalnog plana u budućnosti. Veseli što je program dosta široko postavljen, ali ne vidim priču o sektorima, isto tako MINGO (Ministarstvo gospodarstva) najbolje je ekipiran u posljednjih 10-15 godina u ovom trenutku, što je važno za implementaciju programa... Međutim sve ovo što iznosim su analitičke primjedbe nastale čitanjem članaka iz medija bez uvida u javno dostupnu prezentaciju koja za sada ne postoji (u trenutku ovog intervjua!)

Kakva je budućnost industrije Europske unije, a s njom i RH, između ostalog uključujući zelenu i digitalnu tranziciju, s primarnim ciljem povećanja konkurentnosti i smanjenja ovisnosti o uvozu..?

- Europska unija u ovom trenutku ne pridonosi dovoljno izgradnji mira u svijetu niti ulaže dovoljno napora u zaustavljanje brojnih oružanih sukoba koji se vode diljem svijeta. Europska zajednica, poslije Europska unija, svoj prosperitet upravo je desetljećima gradila na tim postulatima, dobrovoljnog povezivanja naroda Europe.

Ovodobni sukobi imaju izravan utjecaj na gospodarske perspektive europskih poduzeća jer određuju uvjete i resurse kojima će raspolagati u budućnosti. Prije svega mislim na cijenu energije koju poduzeća plaćaju, a koja je u velikoj mjeri povezana s cijenom sirove nafte na svjetskom tržištu. Dokle god na Bliskom istoku vlada nestabilnost i ne bude postignuto održivo mirovno rješenje, teško je očekivati znatnije smanjenje energetskih troškova. Visoke cijene energije smanjuju konkurentnost europskog gospodarstva i otežavaju ostvarivanje razvojnih planova.

Istodobno, znatan broj političara i analitičara ne želi potpuno prihvatiti činjenicu da velik broj država upozorava na rizike povezane s opskrbom energentima. Prema dostupnim procjenama, deseci zemalja izražavaju zabrinutost zbog mogućih poremećaja u opskrbi naftom u kratkom roku. Dugotrajniji prekidi ili ozbiljna ograničenja opskrbe u tim zemljama mogli bi izazvati teške gospodarske posljedice (imploziju gospodarstva, što je stanje gore od krize) u kojima će povratak na trenutne razine potrošnje dohotka koje te zemlje imaju biti ostvariv jedino u dugom roku.

Uzimajući sve u obzir, kakav bi bio vaš završni komentar?

- Globalne okolnosti trenutačno ne idu u prilog optimističnim projekcijama razvoja Europske unije. Osim geopolitičkih izazova, drugi važan preduvjet za ostvarivanje pozitivnih gospodarskih scenarija jest zaustavljanje kontinuiranog odljeva kapitala iz Europske unije prema Sjedinjenim Američkim Državama i Kini. Taj trend prisutan je još od globalne financijske krize 2008. godine te dugoročno slabi investicijski potencijal i inovacijsku snagu europskog gospodarstva.

Zaključno, Europska unija suočavala se sa strukturnim gospodarskim izazovima i prije najnovije eskalacije ratnih sukoba u svijetu. Zbog toga bi jedan od ključnih prioriteta europske politike trebao biti razvoj uravnoteženih diplomatskih i gospodarskih odnosa (bez podređenosti prema G7) sa svim glavnim svjetskim silama, uz istodobno jačanje vlastite energetske sigurnosti, konkurentnosti i strateške autonomije. Samo takvim pristupom moguće je stvoriti stabilne preduvjete za dugoročni gospodarski rast i prosperitet.