Antoaneta Klobučar: Za matematiku i za pisanje nužni su kreativnost i talent
Recenzent njezine prve knjige Priče ispod kreveta, koja je dobila Svjetsku
nagradu i prevedena je na esperanto, japanski i korejski, bio je Anto Gardaš.
Antoaneta Klobučar od tada je napisala još devet bajkovitih i obrazovnih priča,
slikovnica u kojima uživaju i mali i veliki. Autorica je i brojnih znanstvenih i
stručnih radova, redovita profesorica na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. U
pripremi joj je još nekoliko projekata.
Obiteljski timski rad
Prije nego što krenemo otkrivati više o novim projektima, prisjetimo
se starih, prije svega vaše knjige Priče ispod kreveta. Prva knjiga i odmah
značajna nagrada. Recite nam više o knjizi, nagradi, emocijama...

- Da, to je moja prva knjiga za djecu. Zamišljena je kao zbirka priča
za laku noć. Ima devetnaest kratkih priča o životinjama. Ali te životinjice
imaju iste probleme kao i djeca, tako da se djeca lako prepoznaju u njima. Ima
tu i vjeverica, i ježića, i slonića te još mnogu drugih životinja. To su priče o
hrabrosti, o prijateljstvu, o ružnom ponašanju, o mnogim stvarima s kojima se
djeca susreću. Knjiga je, između ostaloga, prevedena na esperanto i dobila je
svjetsku nagradu Dječja knjiga godine na esperantu za 2004. Normalno, bili smo
svi jako sretni zbog nagrade, jer ja sam knjigu napisala, suprug ju je preveo na
esperanto, a kći ilustrirala glavninu priča. Tako da je ta knjiga timski rad
obitelji Klobučar.
Nisu samo Priče ispod kreveta prevedene na esperanto,
japanski i korejski. Otkuda baš ta tri jezika?
- I druga knjiga Trio
zvan grozota, prevedena je na esperanto, japanski i korejski. Naime, suprug je
obje knjige preveo na esperanto, a esperantisti su naročito nakon svjetske
nagrade zavoljeli Priče ispod kreveta, a onda i Trio zvan grozota, pa je
prijevod na japanski i korejski napravljen kao prijevod s esperanta na spomenute
jezike.
Kako se vi snalazite s esperantom?
- Nekad davno prošla
sam početni stupanj. Jezik je stvarno vrlo lagan za naučiti, jer je zamišljen da
bude pristupačan svima. I vrlo je pravilan. No, već se dugo nisam koristila
njime te ga, nažalost, polako zaboravljam.
Poslije Priča nastaje još
devet knjiga za djecu, o čemu govore, koje teme pokrivaju?
- Druga
knjiga - Trio zvan grozota. skup priča o tri vrlo glasna, nemirna i draga
medvjedića. Nakon toga je objavljeno Kraljevstvo povrtno - priča o tri
kraljevstva i njihovoj zavadi, ali i o tome što je zdravo jesti, a što ne.
Slijedi sedam slikovnica: Strašljiva sova koja, pogađate. govori o strahovima,
Bijela vrana govori o različitostima, povjerenju i prihvaćanju, jer, kao što
znamo, vrane su u pravilu crne, Smješkić Rumenko poseban je lik koji prilazi
usamljenima, uplašenima, malenima, najsporijima, najslabijima, najnespretnijima,
neodlučnima i izvodeći svakojake ludorije..., tješi ih i razveseljava, Anđeo
slomljena krila neobična je priča o malom živom planetu neobičnog imena i mekog
srca kojem prijeti nestajanje, u Žarislavu od kopriva javlja se bezvremenska
poruka kako materijalno bogatstvo ne predstavlja vrijednost i kako se sreća
nalazi u skromnosti, jednostavnosti i dobroti, Čarobni zeleni kišobran spašava
svoje vlasnike od kiše, ali još više - od nezadovoljstva, nesreće, tuge, i na
kraju tu je i moja najnovija slikovnica, Martinova šuma, koja govori o pomalo
neobičnom prijateljstvu. Širok izbor tema i područja u kojima ima i ekologije, i
zdrave hrane, i prijateljstva, i odnosa prema drugima…
Ako sam dobro
istražio, prema nekima od njih napravljene lutkarske predstave i crtani film?!
Jesu li predstave i danas na repertoaru?
- Lutkarska družina Kopriva pec
pec iz Koprivnice prvo je napravila predstavu prema Kraljevstvu povrtnom, a onda
je i uprizorila i Žarislava od kopriva, koji je pomalo nastao na njihov nagovor.
Žarislav od kopriva više je puta bio izveden i na Renesansnom festivalu
Koprivnica. Više se ne izvodi, ali rekli su kako razmišljaju da ga ponovo
prikažu, što bi me, naravno, iznimno veselilo. Na taj način djeca mogu priču
doživjeti na različite načine, međutim, još je važnije što se posredno stvara
navika čitanjam, ali i odlaženja s roditeljima u knjižnice, kazališta i kulturne
institucije općenito. Ne moram naglašavati koliko je važno da djeca steknu takve
navike što ranije. Sretna sam i što je prema Bijeloj vrani napravljen crtani
film u produkciji Zagreb filma, a koji je prikazan na nekoliko domaćih i stranih
festivala.
Kako vaše knjige i slikovnice doživljavaju djeca, kakve su
njihove reakcije na književnim susretima?
- Djeca su stvarno jako lijepo
primila moje priče. Mame mi se upravo "žale" da ih moraju čitati i po stoti put,
iako već svi znaju radnju i likove te da ih moraju nositi na put ako putuju.
(smijeh) U vrtićima su mi odgojiteljice pričale kako su morale promijeniti
vrijeme čitanja mojih knjiga, koje je bilo prije spavanja. Naime, djeca koja ne
spavaju i idu kući ne bi ih čula. Pa su se žalila zbog toga i onda su ih tete
čitale prije ručka, svima.
Nekoliko tekstova imate spremno za objavu.
Koliko nam možete već sada otkriti?
- Imam četiri gotova teksta. Svi su
u mom stilu, znači pomalo su smiješni, pomalo ozbiljni, i sigurno će vas nešto
naučiti. Neki pregovori i dogovori vezani uz objavu započeli su, no u ovom
trenutku ne bih previše govorila o tome, osim da se veselim novim susretima s
djecom u knjižnicama, knjižarama i školama. I, naravno, mojim knjigama i
slikovnicama koje će mladi i njihovi roditelji držati u rukama.
Doktorat u Austriji
Autorica ste i brojnih
znanstvenih i stručnih radova vezanih uz matematiku. Što je teže, pisati za
djecu ili podučavati matematiku?
- Podučavati matematiku. (smjeh)
Redovita ste profesorica na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, članica
Hrvatskog matematičkog društva, bili ste uključeni u više znanstvenih projekata.
Recite nam više o ovom dijelu vaše karijere?
- I za jedno i za drugo
zapravo morate biti vrlo kreativni i prilično daroviti. Tako da je i vrlo slično
i vrlo različito u isti mah. Doktorirala sam, zapravo, na Montan universitetu
Leoben, u Austriji, kod prof. Norberta Seiftera, jer je u moje doba bilo jako
teško naći mentora u Hrvatskoj. Obrana je bila u Zagrebu zato što je to bilo
lakše izvesti, pa na diplomi stoji Zagreb. Danas je to ipak malo lakše, jer
mentora ima mnogo više, ali doktorirati matematiku uvijek je jako teško. A nakon
toga slijede članci, projekti, konferencije…
Jesu li i drugi
matematičari kreativni?
- Da, mislim da jesu. Mnogi su matematičari,
suprotno uvriježenom mišljenju, vrlo kreativni. Znam mnogo matematičara koji su
sjajni i vrhunski glazbenici, a i nešto pisaca.
Osim što volite pisati i
računati, volite i čitati. Nedavno ste postali i članica čitateljskog kluba?
- Tek sam se učlanila u Matildu. To je Čitateljski klub za odrasle
Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek. Bila sam dosad samo na jednom sastanku,
ali već jmi se ako sviđa. I ljudi i knjige. Na sastancima je, koliko sam čula, a
i sama se uvjerila, vrlo veselo i pomalo obiteljski. Ali o tome bi moje
kolegice, koje su duže Klubu, sigurno mogle mnogo više reći.
Što
trenutačno čitate i možete li nam preporučiti nekoliko naslova i za male i za
velike?
- Mogu vam reći što se čitalo u Klubu dva zadnja puta. Sjajni
povijesno-društveni roman Pedeset riječi za kišu Ashe Lemmie i Rođena na Božić,
obiteljska priča iz pera naše Julijane Matanović. Što se tiče knjiga za mlade,
osobno sam kad sam bila djevojčica jako voljela Šenoinu Branku i Winnetoua Karla
Maya. Tada sam čitala sve knjige nekog pisca, ako mi se svidio.