Slobodni i kraljevski grad Osijek pred kraj je 19. stoljeća bio u velikom gospodarskom usponu koji je pridonio i znatnijem povećanju broja stanovnika, a to je povećanje broja stanovnika prouzročilo povećanu građevnu aktivnost, osobito izgradnju stambenih zgrada. Godine 1900. Kraljevska zemaljska vlada u Zagrebu izdala je “Gradjevni red za gradove Osiek, Varaždin i Zemun u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji”, kojim je propisala pravila vezana uz regulaciju gradova i način izgradnje zgrada, od propisa oko izdavanja građevne dozvole, preko načina parcelacije zemljišta i načina gradnje, do smještaja parnih kotlova i izgradnje industrijskih postrojenja. Građevni red otisnut na 56 stranica, koji sadržava 88 članaka, potpisao je 25. lipnja 1900. hrvatski ban Dragutin Khuen-Hederváry. Posljednji, 88. članak glasi: “Danom proglašenja ovoga gradjevoga reda prestaje valjanost svijuh dosadanjih sa ovim gradjevnim redom u opreci stojećih gradjevnih propisa za gradove označene u §. 2. Zakona od 2. lipnja 1895.”

Sve je veća potražnja za stanovima potaknula mnoge osječke bogate obitelji na izgradnju najamnih kuća, a jednako su tako odreagirali i pojedini osječki građevinski poduzetnici. Jedan od osječkih graditelja koji je od Grada kupovao netom isparcelirana gradilišta i na njima, u svojoj režiji, gradio prizemne i jednokatne kuće za kasniju prodaju bio je i Franz Wybiral. Na netom isparceliranom potezu negdašnje Kolodvorske ulice, danas Ulica Stjepana Radića, kupio je više parcela i sagradio kuće. Među njima se osobito ističe dvojna kuća, dvodomka, sagrađena nasuprot kompleksu paromlina Union, kućni broj Radićeva 44 i 46. Kuće su projektirane 1902. godine kao visokoprizemnice sa središnjim dijelom koji se izvija u zonu tavana, a danas su to dvije jednokatnice. Čini se da je još tijekom izgradnje došlo do izmjene projekta jer se već 1911. kuće navode kao katnice koje više nisu u Wybiralovom vlasništvu. Kuća na broju 44 imala je jedan jednosobni, jedan dvosobni i dva trosobna stana s ukupno devet soba, jednom kupaonicom, četiri kuhinje i devet nusprostorija, dok je ona na broju 46 imala jedan dvosoban i jedan šesterosoban stan, s ukupno osam soba, dvije kupaonice, dvije kuhinje i devet nusprostorija. Na kućnom je broju 44 tada stanovalo 15, a na kućnom broju 46, 20 osoba. Nakon Wybirala ove su kuće bile u vlasništvu obitelji Orešer i Grosz. U razdoblju između dva svjetska rata provedene su adaptacije unutrašnjosti, a u novije je vrijeme jednoj od ovih kuća prilikom obnove pročelja uklonjen dio raskošno oblikovanog izvornog secesijskog štuko-ukrasa.

Obje kuće u središnjem dijelu pročelja imaju balkon s jednostavnom kovanom secesijski stiliziranom ogradom, u prizemlju pak uske secesijske vratnice, s kovanim secesijskim ogradama na ostakljenom dijelu vratnica, te secesijski zaobljeno nadsvjetlo, oberliht, koji je također opremljen secesijskom kovanom rešetkom. Katnica na kućnom broju 46, srećom, još ima sačuvanu izvornu raskošnu secesijsku štukaturu koja obavija gotovo cijelo pročelje kuće, a osobito je koncentrirana u središnjem dijelu pročelja kata gdje završava u sjajnom maskeronu smještenom nad balkonskim vratima.

OSJEČKI GRADITELJ FRANZ WYBRAL

Osječki graditelj Franz Wybral rođen je 1860. u Osijeku, u kojemu je i umro 1912. godine te pokopan na gornjogradskom Groblju sv. Ane. Sa suprugom Wilmom, rođenom Janković, imao je troje djece - dvije kćeri (Wilma, Osijek, 1894. i Paula, Osijek, 1897.) te sina Franju (Osijek, 1903). Wybiral je osim graditeljske djelatnosti imao i tvornicu cementne robe u kojoj je proizvodio betonske cijevi za kanalizaciju te drugu betonsku galanteriju. Jedan se primjerak takve cijevi, s utisnutim imenom tvornice Franza Wybirala, čuva u Zbirci arhitekture i urbane opreme Muzeja Slavonije, a potječe iz osječke Zadarske ulice broj 5. Franz Wybiral je u razdoblju secesije sagradio veći broj vlastitih najamnih kuća u Osijeku, a osim vlastitih kuća izgradio je i nekoliko značajnih osječkih palača i vila, među kojima se osobito ističe raskošna jednokatna uglovnica obitelji Gillming-Hengl, nastala prema projektu bečkog arhitekta Ernsta von Gotthilfa.