Mozaik
NEBOJŠA SLIJEPČEVIĆ REDATELJ KRATKOG FILMA U KONKURENCIJI CANNESA

Nadam se da će se u dilemi junaka prepoznati svi gledatelji, bez obzira na nacionalnost
Objavljeno 17. svibnja, 2024.
Stravična je to priča, no u njoj se skriva jedna duboka humanistička poruka

Nemam očekivanja. Ovaj film je već odabirom u službenu konkurenciju osigurao svijetlu festivalsku budućnost, vidjet će ga puno ljudi - rekao nam je u ekskluzivnom intervjuu mladi hrvatski filmaš Nebojša Slijepčević, čiji je film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" uvršten u službenu konkurenciju kratkog filma 77. Filmskog festivala u Cannesu.

- Vjerojatno će mi i malo olakšati put do idućeg filma. Skinut mi je i mali teret s leđa. Kad sam se prije nekoliko godina počeo ozbiljnije baviti igranim filmom, više puta sam čuo skeptične komentare da bi bilo bolje da se držim dokumentaraca. Vjerujem da sad toga više neće biti - dodaje Nebojša Slijepčević, koji je karijeru započeo kao jedan od autora hvaljenog televizijskog serijala "Direkt", a u filmskim i festivalskim krugovima proslavio se hvaljenim i nagrađivanim dokumentarcima "Gangster te voli" i "Srbenka", koji su prikazani na nizu regionalnih i međunarodnih festivala.

“Čovjek koji nije mogao šutjeti" bavi se ratnim zločinom srpskih paravojnih jedinica koje su 1990-ih u Bosni i Hercegovini iz vlaka Beograd - Bar izvukli i pogubili 19 Muslimana. Iako je vlak bio krcat putnicima, suprotstavio im se samo umirovljeni časnik Tomo Buzov, koji je također ubijen.

- Glavni razlog zbog kojeg sam radio ovaj film je što sam u toj priči prepoznao situaciju koja je izvanvremenska i izvanprostorna. Uvjeren sam da se svi često nalazimo u sličnim situacijama, da često okrenemo glavu na drugu stranu kad svjedočimo nasilju, čak i kad je rizik puno manji nego onaj u kojem se našao Tomo Buzov - kaže nam naš sugovornik kada smo ga pitali što ga je privuklo da baš ovu tragičnu priču iz ratnih 1990-ih kada se dogodilo mnogo ratnih zločina pretvori u kratki film.

- Glavna misao ovog filma i režijska uputa koju sam davao i glumcima i ostatku ekipe je da zamisle da radimo film koji se zbiva sada, nama. Da nije tako, bilo bi opravdano pitanje zašto ja, nekakav nečistokrvni Hrvat iz Zagreba radim film o zločinu Srba nad Muslimanima u Bosni? Otkud mi pravo da se bavim tim slučajem? Nadam se da će se u dilemi glavnog junaka prepoznati svi gledatelji, bez obzira na nacionalnost - kaže Slijepčević.

Šira javnost nije upoznata s ovim tragičnim događajem i danas malotko zna za Tomu Buzova. Zašto je tomu tako?

- On je pravi, autentični heroj, ali gotovo je potpuno prešućen i nepoznat. Film je inspiriran stvarnim događajem u kojem je Buzov zbog svog junačkog čina izgubio život. Godina je 1993., mjesto radnje je Bosna, srpska paravojska ulazi u civilni vlak i legitimira putnike, te odvodi one muslimanskih imena. Tomo Buzov, umirovljeni kapetan JNA, rođeni Hrvat, suprotstavlja se otmičarima, iako sam nije bio direktno ugrožen. Zbog toga odvode i njega, i ubijaju ga, kao i ostalih 19 otetih putnika. Buzov je mogao napraviti ono što su napravili svi ostali putnici u vlaku, ono što bi napravila velika većina nas, pognuti glavu i praviti se da ništa ne vidi. Da je tako postupio, vjerojatno bi i danas bio živ. Stravična je to priča, no u njoj se skriva jedna duboka humanistička poruka. Razlog zašto je Tomo Buzov zaboravljen od svih strana je jer se ne uklapa ni u jedan od nacionalističkih narativa. Tomo se nije borio ni za Hrvatsku, ni za Srbiju, ni za Bosnu i Hercegovinu, stradao je na strani ljudskosti. Ako ovaj film pomogne da više ljudi o njemu čuje, bit ću sretan.

Pet je godina bilo dugo ovo kreativno-produkcijsko putovanje, što nije malo za kratki film, no s druge strane riječ je o vrlo osjetljivoj temi i istinitom događaju. Jesu li pripreme, financiranje i snimanje išli glatko i prema planu i što se pokazalo kao najveći izazov?

- Glavni izazov u pripremi filma bio je proces financiranja. Ne zato što bi ovaj film bio posebno skup ili zahtjevan, nego zato što su sredstva za film koja je u Hrvatskoj moguće skupiti sramotno mala. Znam da se gledatelji često pitaju zašto su hrvatski filmovi uglavnom komorne drame: vjerujte, to nije zbog nedostatka ambicije ili talenta naših redatelja, nego zbog skromnih budgeta. Producenti i ja smo odmah na početku priprema odlučili da nećemo raditi velike kompromise, da nećemo ulaziti u snimanje dok nemamo dovoljno novca. Srećom, Danijel Pek i Katarina Prpić su vrhunski producenti i uspjeli su spojiti koprodukciju čak četiri zemlje, osim Hrvatske tu su i Francuska, Bugarska i Slovenija. No taj proces je trajao dugo.

Je li bilo jednostavno prikupiti sve relevantne činjenice o ovom tragičnom slučaju i u kojoj je mjeri film autentičan, tj. blizak stvarnom događaju?

- Scenarij sam napisao prije tri godine. Prije pisanja proučavao sam opsežnu dokumentaciju o tom slučaju, pročitao sam više od tisuću stranica zapisnika sa suđenja jednom od otmičara. Na početku sam bio opsjednut autentičnim prikazom događaja, osjećao sam golemu odgovornost prema žrtvama zločina i njihovim obiteljima koje će gledati film. Ali što sam dublje ulazio u temu, sve više sam shvaćao da je nemoguće saznati što se točno događalo u tom vlaku. Onda sam odlučio odmaknuti se od stvarnosti, tako da su neki likovi izmišljeni, ali osnovna radnja je točna. Snimanje je trajalo četiri dana. Jednu od uloga odglumio je i veliki francuski glumac Alexis Manenti. Bio sam oduševljen kad je pristao nastupiti u filmu, no onda se pojavio problem s usklađivanjem termina. Alexis je imao samo šest slobodnih dana krajem siječnja, i sve probe i snimanje morali smo obaviti tih dana. I Goran Bogdan je stigao na set ravno sa snimanja jedne serije, te odmah nakon završetka našeg snimanja odjurio na novi angažman. Ali i s Alexisom i s Goranom razgovarao sam o ulogama mjesecima prije snimanja, bili su maksimalno pripremljeni i puno su mi pomogli da scenarij podignemo na višu razinu. Obojica su veliki profesionalci, i sjajni ljudi. Općenito, imao sam veliku sreću s glumcima, nema slabe uloge. Posebno bih izdvojio mladog glumca Silvija Mumelaša, koji je vrlo upečatljivo odigrao jednu iznimno tešku rolu. U samom snimanju najveći izazov bio je prostor. Cijeli film odvija se u vlaku prepunom putnika. Želio sam stvoriti dojam klaustrofobije, pa smo odlučili snimati polagane duge kadrove u kojima kamera ponekad radi okrete i od gotovo 360 stupnjeva, i otkriva cijeli prostor. Sve to zahtijevalo je pomnu pripremu, i mnogo vježbe.

Je li ovo (i) priprema za dugometražni igrani film o istom događaju što bi ujedno bio i vaš dugometražni igrani prvijenac?

- Ne, nije mi namjera snimati dugi film prema ovom događaju. Mislim da je upravo ova kratka forma idealna za ono što sam htio dočarati gledatelju. Ali da, namjera mi je režirati dugometražni igrani film. Trenutno pišem scenarije za čak dva dugometražna igrana filma, jedan će biti satira o snimanju dokumentarnog filma, a drugi je adaptacija jednog sjajnog domaćeg romana. To je sve što bih trenutno rekao o tim projektima, jer je put do realizacije dug i neizvjestan, i velika je vjerojatnost da se nijedan neće ostvariti. Ako se obistine predizborna obećanja Domovinskog pokreta koji upravo dolazi na vlast, a koji je u svom programu najavio i "reformu HAVC-a", ne vjerujem da ću ikad doći u priliku da snimam dugometražni igrani film, bar ne u Hrvatskoj.

Kao redatelj i scenarist osjećate li se komfornije kad radite dokumentarne ili igrane forme?

- Prije sam se osjećao puno komfornije kao dokumentarist. Više mi je odgovarala šutljiva promatračka pozicija, odgovarala mi je uloga interpretatora stvarnog svijeta. Najviše sam volio raditi sam, kao snimatelj i redatelj u jednom. Malo sam se i bojao glumaca, ostalo mi je to od Akademije. U vrijeme kad sam studirao, nismo imali predmet rada s glumcima, tada se valjda smatralo da se to ne može naučiti, nego je to stvar režijskog talenta. A ja sam nekako izišao s ADU-a u uvjerenju da taj talent nemam. Posljednjih godina sve se promijenilo, danas uživam u procesu rada s glumcima i osjećam da sam sazrio za igrani film. Ne mislim pritom da je igrani film kompleksniji od dokumentarnog. Naprotiv, na ovom igranom filmu manje sam se umorio nego na ijednom dokumentarnom koji sam snimio. Dokumentarni film zahtijeva mladenačku energiju i snalažljivost, luda je to adrenalinska avantura kojoj ću se sigurno vratiti. Ali dokumentarni film sa sobom nosi i specifično psihološko i emotivno opterećenje. Dokumentarci se bave stvarnim ljudima, i to redatelju nameće ogromnu odgovornost. Igrani film traži mirnoću, strpljenje, i još neke druge vještine koje se stječu s godinama. I novac, puno novca.

Stjepan Hundić

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

NAJPOPULARNIJA ŠVEDSKA GRUPA SVIH VREMENA

Bjorn iz ABBA-e: Naš bend ima tako glupo ime

2

DESTINACIJA DOBRE GLAZBE

Na Jarunu počinje
INmusic, trodnevna
svečanost rock glazbe

3

STIGLA VODA!

Turistima Capri opet dostupan