O božavam putovanja, to nije moja usputna zanimacija ili hobi, putovanja su dio mene, moja strast. Putovanja su me oplemenila i promijenila zauvijek, dala su mi novi i potpuno drukčiji doživljaj svijeta, ali i sebe same, svako mi je donijelo nešto novo. Upoznavanjem novih kultura, običaja i ljudi koji imaju drukčije vrijednosti od onih s kojima sam odrasla shvatila sam kako postoji beskonačan broj načina na koji mogu živjeti i znatno više opcija od onih koje mi uvjetuju obitelj, prijatelji i društvo u kojem živim. Zato se na mom noćnom ormariću uvijek nalaze putopisi i turistički vodiči, mobitel mi je preplavljen putničkim aplikacijama, a popis je mjesta koje želim posjetiti toliko dug da ga neću moći ispuniti ako se ne budem deset puta reinkarnirala.

Uvijek putujemo u vlastitom aranžmanu, ne volim organizirana putovanja jer se osjećam kao kofer. Samostalno putovanje počinjem s puno istraživanja, informiranja i planiranja kako bih mogla složiti realan plan i prioritete. Nakon toga, ovisno o vremenu i prioritetima, obavljam selekciju jer je nemoguće vidjeti i obići baš sve. Na kraju dobijem slobodu, fleksibilnost, vlastiti itinerar, nižu cijenu za bolje i više u usporedbi s turističkim agencijama.

Budući da puno vremena provodim istražujući, naravno da mi nije promaknula tajanstvena Kambodža. Moj odlazak nije prošao bez pitanja u stilu: Zašto ideš u Kambodžu? Gdje ti je to uopće? Je l‘ tamo sigurno, nije te strah da te otmu? Je l‘ se moraš cijepiti? Ne bojiš se otrovanja vodom i hranom?

Kambodža je zemlja iznimno bogate povijesti - od vremena Kmerskog Carstva do francuskog kolonijalizma te krvave nedavne prošlosti i Crvenih Kmera. Vladavina Crvenih Kmera zabilježena je kao jedan od najradikalnijih društvenih prevrata. Crveni Kmeri su 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća ukinuli religiju, novac, banke, tvornice, privatno vlasništvo, zatvorili sve bolnice i škole, zatvorili granice, zabranili TV i radio, a cjelokupno stanovništvo protjerali na selo zbog pročišćenja nacije i stvaranja potpuno agrarnog društva. Svatko tko se opirao toj politici bio je proglašen neprijateljem poretka i likvidiran. Računa se da je za četiri godine vlasti Crvenih Kmera, što zbog fizičkih likvidacija što zbog posljedica gladi i bolesti, stradalo 20 - 40 % stanovnika Kambodže. To je i danas izuzetno teška tema, te vrlo rijetko i malo žele govoriti o tim vremenima.

U Kambodžu je najlakše doći avionom iz Bangkoka, postoji i opcija autobusom, ali putovanje traje desetak sati, a kako avionska karta do Siem Reapa košta 50 dolara, a let traje sat vremena, nismo dvojili. Vizu smo platili na aerodromu i već pola sata nakon slijetanja izišli smo s aerodroma. Glavni je razlog našeg dolaska u Siem Reap šest kilometara udaljen Angkor - osmo svjetsko čudo! Budući da smo si uzeli vrhunski hotel s pet zvjezdica (koji smo platili manje nego kod nas onaj s tri zvjezdice), čekali smo vozača da nas pokupi. Nije nam smetalo što ga nema jer smo jedva čekali zapaliti, što mogu razumjeti samo pušači koji su izišli iz aviona (smijeh). Oko nas su se počeli skupljati tuk-tuk vozači pitajući koga čekamo i kamo trebamo ići. Nakon što smo im rekli da nam nema vozača i kamo trebamo stići, jedan od njih uvjeravao nas je da se ne brinemo i nazvao hotel. Nismo se ni snašli, a on je več natovario naše stvari i rekao da idemo s njim i da će hotel platiti vožnju. Sve nam se sljedeće dane kompletno osoblje hotela neprestano ispričavalo zbog nesporazuma s vozačem, a prva u dugačkom nizu isprika bila je masaža cijelog tijela za oboje čim smo se osvježili na bazenu.

Pub Street je ulica u kojoj se druže posjetitelji iz svih krajeva svijeta, tu se spajaju nespojive ekipe svih mogućih naroda i rasa u fenomenalne provode. Jednostavna, autentična i šarmantna, puna uličnih prodavača hrane, pića, suvenira, masaža, raznih pečenih i pohanih kukaca, te glazba koja trešti sa svih strana iz raznih barova. Stigli smo taman u happy hour, pa smo za jedan dolar dobili litru piva i kambodžanski BBQ, koji se sastoji od neke vrste grilla na kojem smo sami sebi pripremili razne vrste mesa.

Općenito u Aziji, pa tako i u Kambodži, postoji kult jedenja izvan kuće, i to na uličnim štandovima. Ta je hrana uistinu jeftina i za pojmove zapadnog svijeta gotovo besplatna. Dvoje se ljudi može najesti za dva-tri dolara, pa čak i znatno manje, a izbor je nezamislivo velik. Kambodžanska je hrana šarmantna kombinacija jakih i živih okusa, malo slanog, kiselog, slatkog i gorkog u svakom obroku. Divna kombinacija kmerske, tajske, vijetnamske, indijske i kineske kuhinje.

Najpoznatija jela su amok curry, curry od ribe kuhan u listu banane, pržena riba zaslađena kokosovim mlijekom je bai cha, samlor machu trey je slatko-kisela riblja, ka tieu je sličan vijetnamskom pho.

Na kraju Pub Streeta nalazi se Night market, svojevrsni labirint u kojem se prodaje sve, od odjeće i obuće, nakita, svile, dragog kamenja, kućanskih potrepština, umjetnina, suvenira, originalnih radova mladih dizajnera i umjetnika, kopije poznatih svjetskih brendova pa sve do kućnih ljubimaca. Night market je idealno mjesto na kojem imate priliku vidjeti ili kupiti mnoštvo upotrebljivih ili neupotrebljivih stvari. Volim Night markete jer se nikada ne mogu načuditi količini bizarnih stvari koje se ondje prodaju. Sve je šareno, puno boja i jeftino. Majice kratkih rukava prodaju se za dva-tri dolara, a ljetne haljinice za pet dolara. Cijene su informativne, tako da se možete cjenkati, međutim, kada netko prodaje komad odjeće za tri dolara, nema smisla inzistirati na nižoj cijeni.

Iako je službena valuta rial, američki dolar potpuno je legalno sredstvo plaćanja, čak na bankomatu možeš izabrati želiš li dolare ili riale. Gotovo u svim restoranima i na štandovima cijene su istaknute u dolarima. Sve što je manje od dolara u obliku je papirnatih riala. Jednom nam je konobar izvratio pet dolara u rialima - to je bio prilično debeli bunt novca, pa smo imali problem gdje ga staviti i kako ga potrošiti. Jedan dolar iznosi 4000 riala. Jedini način da ih potrošite jest ostaviti ih kao napojnicu, pričekati da skupite 40 novčanica od 100 riala pa njima platiti koktel ili skupiti 30 novčanica od 100 riala pa kupiti kokos na štandu. Nije problem potrošiti, ali treba nositi torbu umjesto novčanika.

Politička je situacija u zemlji katastrofalna, narod još umire od neimaštine i gotovo svaki pojedinac nosi traume od komunističkog režima, Crvenih Kmera i masovnih ubojstva. Kambodža i dandanas osjeća posljedice u obliku korupcije, lošeg zdravstvenog sustava, nedostatka visokoobrazovanih i radnih mjesta. Neizrecivo su siromašni, velika većina ljudi ima manje od dolara dnevno, a na selu, u unutrašnjosti zemlje, situacija je još gora.

Budući da roditelji nemaju za osnovne životne potrebe, mnogo djece uopće ne ide u školu, nego čeka ispred hramova i salijeće posjetitelje. Većina nudi neke suvenire ili hranu i piće na prodaju, a turiste promatraju kao vreće novca. Stanovništvo Kambodže danas je izuzetno mlado, neobrazovano i siromašno, jedini izlaz vidi u turistima, koji za njihove pojmove imaju zbilja mnogo novca. Jednom nas je naš vodič (kojega smo unajmili na cijeli dan s dva bicikla i ručkom za 20 dolara) vodio na vožnju po prašumi. Mene je užasno boljela glava pa smo neplanski skrenuli u neko selo. Mještani su nas jako srdačno primili, jedna od mještanki mi je ubrala kokos s drveta, satarom odsjekla vrh, zabila neku trsku i rekla: - Popij, proći će ti glava. Onda je razvukla mrežu između dva drveta i rekla mi da odspavam koji sat. To sam i učinila, zaista sam usred prašume zaspala na dva sata, a muž je otišao s vodičem. Bilo je to neprocjenjivo, nestvarno iskustvo, ne znam kada sam prije i poslije toga tako mirno i čvrsto spavala, mogao me i tigar pojesti, ne bih znala. Tko zna, možda je i bio u blizini.

Poslije je došao moj muž pa smo sjeli s mještanima i razgovarali. Ondje smo se upoznali s prelijepom djevojčicom koja ima osam godina, ne ide u školu i prodaje magnete da pomogne roditeljima, ali zato govori izvrsno engleski (kao, uostalom, i velika većina mladih i starih). Pitala nas je za našu djecu i da joj ju pokažemo na fotografijama. Muž joj je pokazao slike sa skijanja, nije se mogla načuditi snijegu, kaže, nije ga nikad prije vidjela. Onda je htjela da joj pokažemo gdje živimo. Otvorenih je usta gledala slike i pitala - Je l‘ vi ovdje živite? To je vaša kuća? Samo vi, nitko drugi? Pa to je palača!

Za posjet u kompleks Angkor planirali smo unajmiti tuk-tuk na cijeli dan. Dogovorili smo s vozačem da će nas sutra ujutro u ranu zoru, prije izlaska sunca, čekati ispred hotela, cijeli nas dan voziti po kompleksu i usput nam biti vodič - sve to za pet dolara. Moj muž ne bi bio moj muž da mu se nije steglo srce na tu cifru, pa mu je dao deset dolara i rekao da ne treba kusur. Čovjek je bio lud od sreće. Međutim, u međuvremenu smo si našli bolju opciju, da obiđemo kompleks biciklima i s pravim vodičem, jer ćemo na taj način moći obići neke dalje i skrivenije hramove, koji nisu u uobičajenim turama, a zaista ih vrijedi vidjeti. Sada je trebalo otkazati tuk-tuk vozaču. Izišli smo iz hotela, a on je bio ispred, odmah je došao do nas: - Madam, tuk-tuk? Borna mu je rekao da ga ipak nećemo trebati sutra i da se dogovori s nekim drugim. Bio je tužan, iz džepa je izvadio onih deset dolara, međutim, Borna mu je rekao da zadrži novac. Ja vam tu transformaciju iz duboke tuge u neizmjerno zadovoljstvo ne mogu opisati nikakvim riječima. Nakon toga taj je mladić sve dane do našeg odlaska stajao ispred našeg hotela i čekao hoćemo li ga trebati, nije vozio nikoga dok god smo mi mogli izići iz hotela i možda zatrebati vožnju.

I tako u ranu zoru, prije izlaska sunca, vodič i nas dvoje sjeli smo svatko na svoj bicikl i krenuli prema biseru Kambodže. Nadobudno smo se uputili na rutu dugu 50 kilometara na temperaturi od 35 stupnjeva i vlazi od 90 %.

Ludi dan, ludi mi, a vodič se samo smije i misli: "Blesavi bijelci." Toliko je bilo vruće i sparno da je moj Borna desetak puta skinuo i iscijedio majicu, mislim da smo oboje izbacili iz sebe litre i litre vode i izgubili kalorija više nego uz najzahtjevniji kardiotrening. U jednom smo trenutku stali pokraj nekog stabla, a vodič je rekao da pogledamo kako je korijenje tog drveta izišlo iz zemlje, što znači da su se ondje nastanile zmije, i to ni manje ni više nego kobre!

Angkor slovi kao najveći religijski kompleks na svijetu, s više od tisuću fascinantnih hramova, a do početka 90-ih godina prošlog stoljeća nije ni postojao na turističkoj mapi svijeta. Stoljećima je bio zaboravljen i zapušten, tako da je džungla s vremenom počela gutati neke dijelove kompleksa. Ponovo ga je otkrio Francuz Henri Mouhot. koji ga je smatrao veličanstvenijim od svih građevina stare Grčke i Rima.

Preah Pisunlok, kako mu je pravo ime, sagrađen je u 12. stoljeću kao hinduistički hram posvećen bogu Višni i čini vrhunac klasičnog stila arhitekture Kmerskog Carstva. U 16. stoljeću taj je hram postao budistički i takav je sve do danas.

Kralj Jayavarman II., osnivač Kmerskog Carstva, pokrenuo je veliku tradiciju izgradnje hramova kojima su kraljevi zahvaljivali bogovima na velikodušnosti i istovremeno podsjećali narod na to kolika je moć njihova vladara. Svakom je kralju cilj bio zasjeniti svog prethodnika što blještavijim hramom. Kraljevi su većinom bili hindusi, te su ukrašavajući svoje hramove kipovima glavnih bogova naglašavali svoju povezanost s božanskim svijetom. Najveći i najsjajniji takav hram podigao je Suryavarman II. (1113. - 1150.). Danas je znan pod imenom Angkor Wat, a simbolizira planinu Meru, na kojoj su, prema hinduističkoj legendi, živjeli bogovi. Angkor Wat uvršten je na UNESCO-ovu listu zaštićene baštine 1992. godine.

Svaki je hram zanimljiv i specifičan na svoj način. Cijeli kompleks odiše harmonijom između džungle i arhitekture. Angkor Wat najveći je i najimpresivniji od svih. Okrenut je zapadu, što je neobično, jer je taj smjer obično vezan uz smrt u hinduističkoj kulturi. Sastoji se od šest do deset milijuna kamenih blokova, a svaki teži više od 1,5 tona. Pretpostavlja se da su za izgradnju korišteni slonovi, kokosova užad, koloturi i skele od bambusa. Hram Bayon ističe se divovskim licima mekanog, tajanstvenog osmijeha i snenog pogleda. Promatraju prolaznike, proviruju iza uglova, kroz prozore, uporno odolijevajući zaboravu. Hram Ta Prohm omotan je plaštem džungle i na svakom je koraku vidljiva njegova tiha borba s debelim korijenjem i dugačkim granama golemog drveća. Fuzija džungle i arhitekture izaziva strahopoštovanje. Drveće raste iz zidova, korijenje ih istovremeno razara i sprječava da se ne uruše, a zvukovi džungle upotpunjavaju pomalo nadrealnu atmosferu. Popularnost je stekao kao originalni ambijent za snimanje filma Tomb Raider s Angelinom Jolie kao Larom Croft.

Budući da smo za boravka u Kambodži bili u Aziji već dva tjedna, dosta nam je odjeće već bilo prljavo, pa smo odlučili odnijeti stvari u praonicu. Ovdje imate praonice na svakih nekoliko metara, a cijene su zanemarive. Imam osjećaj da u Aziji nitko kod kuće ne posjeduje perilicu, sušilicu ili peglu. Sistem je vrlo jednostavan, kao i većina stvari s ove strane svijeta. Donesete svoju odjeću u praonicu, kažete u kojem ste hotelu i oni vam ju isti dan vrate. Ali kako?! Znači, ujutro smo odnijeli hrpetinu odjeće u praonicu, a kada smo se vratili u hotel, na krevetu nas je čekala sva odjeća, oprana, opeglana, mirisna i plastificirana. Da, svaki je komad odjeće bio zasebno plastificiran, svaka majica, gaćice, čarape... Nešto doista nevjerojatno - puna dva kofera, svaki 20 kila, a sva odjeće oprana, opeglana, plastificirana u tri sata za samo pet dolara.

Ujutro u 7 sati imali smo avion. Kako je doručak počinjao od 8, a mi smo na aerodromu morali biti u 5, pitala sam mogu li nam ujutro nešto jela spakirati da ponesemo. Mislila sam bananicu i pecivo. Kada smo ustali i sišli iz sobe, dočekalo nas je poredano sve osoblje hotela, a doručak je bio potpuno postavljen, čak je kuhar stajao ondje da nam ispeče jaja ako ih poželimo. I tu nije bio kraj, nakon doručka nas je menadžer hotela osobno povezao na aerodrom, čekirao nas, poklonio nam šalove i mahao za nama dok god smo mu bili u vidokrugu. Sve to samo zbog onog nesporazuma s vozačem pri dolasku. Sjeli smo u avion i odletjeli na Phuket, ali to je već neka druga priča.



"Jednom godišnje otputujte nekamo gdje nikada prije niste bili", rekao je Dalaj-Lama.