Magazin
TELEVIZIJSKI SPEKTAKL: THE BEAR - VELIČANSTVENI KAOS GASTRONOMIJE

Život je kuhinja
Objavljeno 13. kolovoza, 2022.
Pogledali smo hvaljeni FX serijal: Mahnita oda obitelji, marljivosti, gastronomiji i Chicagu...

Bullsi, Bearsi, Blackhawski, Cubsi i Yellow Socksi. Osim po svojim sportskim klubovima i njihovim vjernim navijačima, Chicago je poznat po svojim hot-dogovima (samo od govedine na lepinji od maka), deep-dish pizzama, poljskim kobasicama s ulice Maxwell, jazz-glazbi, ali i po svojoj arhitekturi (Sears Tower, zgrada Rookery ili Čikaški kulturni centar) te brojnim muzejima. Saul Bellow i Raymond Chandler, veliki američki pisci, rođeni su u Vjetrovitom gradu...



Generacijski prvo sam se naravno dosjetio Wilca, Kanyea Westa, Smashing Pumpkinsa ili pak njegova veličanstva Stevea Albinija, a onda su mi u ranu zoru počela dolaziti imena poput Muddyja Watersa, Sama Cookea, Herbieja Hancocka ili Ette James. Nažalost, već duže vrijeme Chicago je jedan je od najopasnijih američkih gradova u kojima vlada nasilje s jednom od najvećih stopa ubojstava. Naravno u četvrtima u kojima pretežno žive ljudi malih primanja.

S obzirom na to da je moja baka bila je glavna "kuvačica" (čitaj kuharica) u svome selu, možete sebi samo zamisliti kakvih je gastronomskih čarolija bilo u kući. Od kolača, poput žarbo šnita boljih od originala iz peštanskog Gerbeauda ili posnih kifli koje ni moja mama, ali ni teta nikada nisu iznova znale precizno reproducirati, preko variva, gulaša i svih drugih jela "na žlicu" do mesnih bakanalija, gledati moju baku kako "živi" u kuhinji bila je simfonija. S obzirom na to da sam djetinjstvo proveo kod bake, nije bilo posve čudno da sam poželio biti kuhar. Srećom, jedan drugi mudriji član obitelji odveo me je u kuhinju bistroa na autocesti (Novska ili Lipovljani, ne sjećam se točno, davno je to bilo) i pokazao iz prve ruke što to znači biti kuhar. Kaos koji smo tamo zatekli vrlo brzo me je ohladio od moje eventualne karijere kuhara.

SVIJET GASTRONOMIJE


Spojite dva prethodna odlomka ovog teksta i dobit ćete razlog zbog čega je i mene oduševio hvaljeni FX-ov serijal The Bear, koju je kreirao Christopher Storer. Drugi je ovo serijal, koji kao pokretačku snagu ima hranu, u posljednje dvije godine, nakon španjolske Foodie Love redateljice Isabele Coixet, koji me je toliko oduševio da sam ih oba pogledao u dahu. I zbog kojih sam se oduševljeno iznova bacio na eksperimentiranje u kuhinji. Prvi takav pokušaj dogodio se nakon mjesec dana samostalnog života, kada sam shvatio da neću moći zaraditi toliko novca naručujući dostavu iz restorane, čak i da radim tri posla. Daleko sam dogurao od tijesta s hrenovkama i kečapom do nasi gorenga. Za drugi pokušaj kriv je prvi Masterchef. Stoga prije nego što vas upoznam s radnjom serijala, slijedi upozorenje. Nemojte serijal gledati gladni, jer gotovo sigurno tijekom pet sati, koliko traje ovih osam epizoda, nekoliko ćete puta odlaziti put kuhinje tražeći nešto da prigrizete.

Glavni junak serijala je Carmen (Carmy) Berzatto, mladi kuhar, faca u svijetu visoke gastronomije, koji je donedavno vodio kuhinju u (neimenovanom) najboljem restoranu na svijetu, negdje u New Yorku. Glumi ga Jeremy Allen White, kojega prepoznajemo kao Phillipa "Lip" Gallaghera iz Besramnika, tolikim intenzitetom da sam nekoliko puta, dok se borio sa svojim osobljem, pomislio kako gledamo Seana Penna iz vremena "Sokola i snjegovića" ili možda "Izbliza", u kojemu mu je partner bio Christopher Walken. Očiju plavih kao "glečeri jezera Mičigen", rekao bi Dušan Kojić-Koja, i profila skinutog s kipa nekog rimskog cara kojega su smaknuli već u prvim danima vladavine, istetoviranih ruku, White je magnet s kojega ne možete skinuti pogled.

Uglavnom, Carmy se vratio u Chicago nakon samoubojstva svog starijeg brata Mikeyja, nakon što mu je oporukom prepušten njegov udio u obiteljskom restoranu, Original Beef of Chicagoland, od milja zvanom Beef. Tragedija je uzburkala svijet koji se vrti oko Beefa, iako vjerovnici restorana za to ne mare. Carmy, snalažljivi poslovni čovjek, otplaćuje dug prodavaču govedine prodajom kolekcije dizajnerskog trapera, plus skupljanjem novčića izvađenih iz zanemarenih arkadnih konzola u blagovaonici. Ali nije siguran što učiniti u vezi s tristo tisuća koje je Mikey posudio od njihova ujaka Cicerona, sumnjivog biznismena (Oliver Platt, istovremeno beskrajno simpatičan i zastrašujući), koji bi mogao biti tip sklon nekome slomiti noge, pa makar on bio dio obitelji.

Beef je simpatično nepretenciozno mjesto, u kojemu se još uvijek čuje zvonjava kovanice iz arkadnih igara iz 80-ih, ponizno uslužni restoran za "radnog čovjeka". Ali "radni čovjek", saznajemo tijekom nekoliko epizoda, nažalost naručuje samo jedan sendvič koji podijeli, ponaša se odvratno prema osoblju koje dolazi u svim bojama i oblicima, a koji trebaju zaraditi za plaću. Zato su nužne promjene, ne samo menija nego i svih uključenih u rad Beefa, doznajemo to iz usta mlade, crne sous-chefice Sydney (glumi ju Ayo Aebiri) koja se izruguje starijem, bijelom, muškom menadžeru, rođaku Richieju (maestralni Ebon Moss-Bachrach), koji u takvom okruženju ne radi ništa, osim što tamo boravi. I upravo u tim međuljudskim odnosima glavnih likova, plesu u kojoj jedni pokušavaju nametnuti novitete i napredak, a drugi se slijepo drže radne "socijalističke" tradicije prema kojoj ne treba unositi nikakve promjene jer sve odlično (ne)funkcionira, krije se najveće bogatstvo ove serije.

A onda u jednom trenu, u drugoj epizodi, taj već spomenuti par, Sydney i Richie, zapleše jedan od tih brojnih tanga koji se vodi između starih i mladih snaga u restoranu, dok Van Morrison pjeva svoju Saint Dominic‘s Preview sa stihovima Shammy cleaning all the windows/Singing songs about Edith Piaf‘s soul, i oni postaju ljudi od krvi i mesa, a ne scenarističke karikature koje se razbacuju riječima kao da su nevažne. A tu je i sveprisutni Jon Bernthal, kao pokojni brat Mikey, koji se pojavi u jednoj od dojmljivijih scena u filmu.

Jer iako je The Bear, s pravom hvaljen zbog nevjerojatno realističnog prikaza života restorana, upravo zbog svojih nekoliko doista živopisnih likova koje smo imali prilike upoznati u prvoj sezoni (naravno, FX već je najavio planove za njezine nastavke), serija me je nekoliko puta podsjetila na ludilo koje smo imali prilike upoznati u filmu "Točke pucanja" u kojemu Stephen Graham jednostavno oduševljava kao i svaki put kada mu daju priliku u filmu ili seriji.

UKUSNI SOUNDTRACK


The Bear je gotovo savršeni televizijski proizvod. Uzimajući u svoj recept brojne igrane i dokumentarne serije o kuharima ili kuhinjama koje imamo prilike gledati na gotovo svim kanalima, od Bourdaina, preko Ramseyja sve do Macchija ili Špičeka, serijal u sve to dodaje savršeno pogođenu jušnu žlicu međuljudskih odnosa, trauma i ovisnosti, s prstohvatom sjajno doziranih redateljskih i snimateljskih dosjetki (cijela sedma epizoda snimljena je u jednom kadru). I za kraj tu je uvijek "svježi peršun" koji se posipa po gotovom jelu, koje je u ovom slučaju soundtrack na kojemu možemo pronaći Wilco, R.E.M., Serengeti, LCD Soundsystem, Counting Crowse, The Crystalse, Refused, The Breederse, Budos Band, Pearl Jam, Radiohead ili pak Sufjana Stevensa, Davida Byrnea i Briana Enoa...

Nikola Kučar
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana