Osijek
GROZNICA SUBOTNJIH TRENINGA

Liječnice, profesorica i kineziterapeutkinja angažirale trenericu i plešu, čak se i natječu
Objavljeno 23. lipnja, 2022.
Za ove bi odlučne žene bilo najtočnije reći da su plesne veteranke-početnice, što jest oksimoron, no ne u njihovu slučaju

Izlazak iz zone komfora već je pomalo izlizana sintagma, no u slučaju četiriju prijateljica koje su u četrdesetima odlučile učiniti baš to - potpuno je autentičan. Radiologinja Tajana Turk, kardiologinja Sandra Šarić, obje docentice na osječkom Medicinskom fakultetu, Jelena Verner, izvanredna profesorica na Pravnom fakultetu i vlasnica HD Centra za savjetovanje i poduku, te Maja Diklić Dačić, pravnica i kineziterapeutkinja, vlasnica Eccentric Health Centra, ne prihvaćaju ograničenja tipa "u tim godinama", nego su odlučile plesati jazz dance u svojoj plesnoj grupi! I ne samo to, nego ih je njihova trenerica nagovorila da odu na svoje prvo (međunarodno!) natjecanje, gdje su plesale u kategoriji veteranki (40+) i doživjele uspjeh.


"Moje žene"


Ipak, za ove bi odlučne i uporne žene bilo najtočnije reći da su plesne veteranke-početnice, što jest oksimoron, no ne u njihovu slučaju. Naime, jedino se Jelena nekada davno bavila plesom, za ostale, iako su sve sportski tipovi, plesanje je bilo rezervirano za svadbe i partyje. Sve dok ih Maja nije okupila kako bi s trenericom Ivanom Crnković doista (pro)plesale. Ivana ih zove "moje žene" jer su svi ostali njezini učenici i učenice djeca i mladi.


"Prije dvije godine rekla sam Maji kako mi uopće ne fale izlasci, nedostaje mi samo plesanje. Maja na to ispali kako već dugo razmišlja o tome da okupi nekoliko žena svoje dobi i da angažira plesnu trenericu. To mi je bila sjajna ideja, pa smo nakon nekoliko mjeseci uspjeli dobiti Ivanu koja je prezaposlena, jako tražena trenerica. Ona nam je osmišljavala koreografije, a mi smo joj na našim subotnjim treninzima svako malo zakukale: - Ma, neeeeema šanse! No, s vremenom, uz puno truda, znoja i smijeha, došle smo do točke kada je trenerica zaključila da se možemo i natjecati", prisjeća se Tajana.

Kada su Maja, Tajana i Jelena počele plesati s još nekoliko žena, na treninzima je uvijek netko nedostajao i pomalo su se osipale. Zbog pandemijskih ograničenja potom su imale stanku, da bi se opet okupile, s tim da se Sandra priključila tek kada je odustala druga Maja koja je bila u "originalnoj postavi". "Bilo nam je najvažnije da su u ekipi sve žene otvorenog duha kako bi nam na treninzima uvijek bila pozitivna atmosfera", kaže Maja.

Plesale su svake subote, učile koreografije, razne plesne tehnike, spoznale su brzo da nije isto plesati na izlasku ili kod kuće dok nitko ne gleda - i onda odjednom učiti korake i plesom prkositi umoru nakon radnog tjedna prekrcanog odgovornim poslom i drugim obvezama. Bilo je čak zahtjevno organizirati da se sve četiri nađu na istom mjestu u isto vrijeme na dva sata, čemu sam i sama svjedočila kada sam ih odlučila okupiti za razgovor uživo. Na kraju s nama ipak nije mogla biti Sandra, no imala je dobru "ispričnicu", valcer s jednim od sinova na školskoj priredbi doista nema alternativu.

"Na natjecanje smo otišle neopterećene plasmanom, znajući da nemamo nikakvog natjecateljskog iskustva. Uronile smo u to s entuzijazmom", otvorena je Maja. Jelena i Tajana dodaju kako su u Novi Sad otišle ranije, u hotelu su još malo vježbale i priuštile si masažu. Imale su nove savršene trikoe, a angažirale su lokalnu frizerku i make up artisticu kako bi ih dotjerale za izlazak pod reflektore. I stale su hrabro pred suce iz cijelog svijeta i prepuno gledalište. Došao je trenutak da pokažu ono što su naučile. I još važnije od toga - da dokažu kako "žensko pleme" može sve što zamisli.


Sve je do energije


"S trenericom smo se nalazile jednom tjedno, no to nam nije bilo dovoljno za natjecanje, jednostavno naša točka nije sličila ni na što. Zato smo plesale i same, snimale se i slale jedna drugoj snimke. Kao u filmovima, vježbale smo kad god bismo stigle u atomskim skloništima, teniskim dvoranama, kongresnim i školskim dvoranama, gdje god bismo uspjele pronaći prikladan prostor. Dolazile bismo s posla ravno iz bolnice, nakon dežurstava, s putovanja, edukacija..." otkriva Tajana, a Jelena kroz smijeh dodaje kako su na početku bile "kao metle". "No na kraju smo omekšale, oslobodile taj zarobljeni dio u sebi. Ja sam sebe počela doživljavati kao plesačicu", ističe.

"Imaš viziju savršenstva i ona te opterećuje. No publika koja te gleda ne haje za tu tvoju viziju, ona vidi i prepoznaje energiju. Zbog toga su svi počeli pljeskati i plesati s nama. Fantastično! Tu smo noć jedva zaspale od uzbuđenja, pamtit ćemo to iskustvo cijeli život", prisjeća se Maja uz glasno odobravanje ostalih. Nedavno su za svoju "povijesnu" koreografiju, u Eurodomu, snimile i spot, no još je u montaži.

Najvažnije od svega, ove nepokolebljive “čagerice” s treninga uvijek odlaze ispunjene neopisivom srećom. Njihova energija proizlazi iz međusobnog razumijevanja, prijateljstva, pozitivne energije i nepatvorenog veselja. Dočekale su me baš takve, sretne što su zajedno, s čašom pjenušca kojim smo nazdravile njihovoj odluci da popuste mojem višemjesečnom navaljivanju i (po)kažu drugim ženama iznad četrdesete da godine nisu prepreka, nego motivacija. Let’s Dance!

Ivana Rab Guljaš
Foto: Dražen Žigić

JELENA VERNER (44) SVEUČILIŠNA PROFESORICA

ŽIVOT SE UVIJEK POBRINE DA SE U NJEGA VRATI ONO ŠTO VOLIMO

 

JELENA VERNER, doktorica društvenih znanosti (polje ekonomija), izvanredna je profesorica na Katedri gospodarskih znanosti Pravnog fakulteta u Osijeku i vlasnica obrta HD Centar (www.humandesignjelena.com). Mama je dvojice sinova. Ističe svoju veliku ljubav prema izučavanju sustava Human Design, kroz koji, tvrdi, svatko upoznaje sve svoje talente i darove s kojima je došao na svijet, a nekako ih je tijekom odrastanja i odgoja, putem, potisnuo.

"Moja životna filozofija definitivno ima svoj ogromni SHIFT iz onoga što sam učena vjerovati i što sam odgojem slijedila u sve ono što me vodilo više meni samoj, a to je meni donio Human Design, transformirao je apsolutno sve postulate koje sam imala o sebi, životu, odnosima i poslovima. Teško mogu zamisliti bilo koji životni trenutak bez dubine kojom plovim kroz sva znanja koje ovaj divni alat nudi kako bismo bolje upoznali sami sebe i odbacili sve maske koje smo naučili stavljati kroz život, vraća nas nama samima, vraća nas onoj prirodnoj esenciji zbog koje smo ovdje i uči nas kako voljeti sebe", objašnjava.

Kao certificirani Human Design analitičar, kaže, pomaže ljudima da bolje upoznaju sebe i prepoznaju kroz koje to segmente u sebi jako osjećaju druge, nekada se poistovjećuju s tim što osjete i misle da su to oni, pa posljedično osjećaju krivnju, stid, strah i sram. "A zapravo tu je njihova ogromna mudrost o drugima kada se odmaknu od priče našega uma, koji nas cijeli život uvjerava upravo u suprotno! Moja životna filozofija definitivno ide u smjeru prepuštanja rijeci života da me vodi, uz povjerenje i bez pružanja otpora situacijama koje dolaze u život na način da ih karakteriziram kao ‘dobro‘ ili ‘loše‘, nego je svaka došla kao dar koji mi u ovome trenutku života baš treba i jedino sada mogu istinski čuti poruku koju mi nosi. Poruka je najčešće satkana za svakoga od nas na jedinstven način, jer je svatko od nas, kroz leću Human Designa, totalno drukčiji i jedinstven", ističe Jelena, koja vodi privatne konzultacije, tečajeve i coaching za one koji žele više učiti o HD sustavu te razne online edukacije.

U svjetlu Human Designa doživljava i svoj povratak plesu. "Trenirala sam latino i standardne plesove kroz osnovnu i srednju školu i ta je ljubav prema pokretu baš uvijek bila utkana u svaku moju stanicu, samo joj životne okolnosti i sva ona ‘očekivanja‘ društva nisu davala prostora. No život se uvijek pobrine da sve ono što iz srca osjećamo i volimo vrati na našu životnu stazu kada smo to spremni ponovno zagrliti", promišlja. I.R.G.

SANDRA ŠARIĆ (45) LIJEČNICA

IAKO SAM RADOHOLIČARKA, NA TRENINGU SVE STANE OSIM PLESA

 

SANDRA ŠARIĆ doktorica je medicine, spec. kardiologije i docentica na Medicinskom fakultetu u Osijeku. Zaposlena je na Zavodu za bolesti srca i krvnih žila KBC-a Osijek. Hobiji su joj ples, rolanje i fitness.



Za sebe kaže kako je posve sigurno od onih osoba koje uvelike definira ono što rade. "Moj posao nije posao, nego poziv. Dugo sam kardiolog, no tek sada, iz ove perspektive, nakon puno godina, mogu reći da sam najsretnija kada stanem u salu, pokraj pacijenta koji ovisi o intervenciji koju će učiniti moj tim. Na tom sam istom poslu naučila da ne postoji JA, ni MOJ uspjeh, nego postoji tim, moj tim, koji se sastoji od više ljudi, a ishod liječenja, pa i pacijentov život, ovisi o najsitnijem detalju koji radi svaki od nas. Nema većih i manjih među nama, neovisno o tituli, u tom smo poslu jedno i isti", govori o svom poslu kardiologinja koja sebe naziva radoholičarkom. "Uvijek postoji još nešto što trebam odraditi, još jedan pregled, još jedna intervencija, još ovo, još ono…"



Ples je jedina aktivnost koja je uspjela naći malu "nišu" u Sandrinu životu. "Zanimljiva je priča kako sam počela plesati. Neko sam vrijeme slušala moju dragu prijateljicu Jelenu kako oduševljeno priča o plesu, o nečemu poput MTV dancea, s mladom prekrasnom trenericom punom pozitivne energije. Pomislila sam: - To je to!!! Moram ići! No Jelena mi je u nekoliko navrata rekla kako je grupa popunjena. Osim toga, dobro me poznaje i sumnjala je da bih našla vremena za to. Uvjeravala sam ju da hoću pa sam dospjela na listu čekanja. Jednog me dana nazvala i rekla: - Od ove subote ideš s nama na ples! Bila sam sretna kao malo dijete", prisjeća se.



Ples je ispunio sva Sandrina očekivanja. "Dinamika ekipe, veselje, jednom kad tamo dođeš i počneš pratiti trenericu Ivanu, zaboraviš ne sve. Ta dva sata nema posla, nema rada, nema obveza, nestaju problemi, nema moranja, samo čista zabava i uživanje", ne skriva oduševljenje.



Ističe kako je s plesnim partnericama našla novu dimenziju povezanosti. Svaka ima svoj život, svoje obveze, ali kada se nađu zajedno, u plesu osjeća kako za sve njih sve ostalo staje. "Poseban je osjećaj razumijevanja koje imamo jedna prema drugoj, bez pritiska i forsiranja uvijek se sve dogovorimo", kaže Sandra, mama dvaju sinova, koji su je jako bodrili prilikom priprema za Dance fest. "Upoznali su novu stranu svoje mame", zaključuje. I.R.G.

Foto: Marina Vojnović

MAJA DIKLIĆ DAČIĆ (44) KINEZITERAPEUTKINJA

MOTIVIRA ME CJELOŽIVOTNI RAST. ŠTO ŽELIM, TO STVORIM

 

MAJA DIKLIĆ DAČIĆ diplomirala je pravo, ali je, vrlo brzo nakon što je primila diplomu, shvatila da to nije njezin životni poziv. Počela je raditi kao trenerica, upisala je kineziterapiju u Splitu i stekla zvanje kineziterapeutkinje, no sebe opisuje i kao savjetnicu i poduzetnicu. Vlasnica je Eccentric Health Centra, u kojem radi sa suprugom Igorom Dačićem. Obožava družiti se sa svojim psima, čitati knjige, šetati, planinariti, slušati glazbu, putovati i - plesati.



 

"Strašno sam znatiželjna i jako volim upoznavati nove ljude, nova mjesta, učiti nove vještine. Izrazito mi je bitna moja sloboda (u poslu i u odnosima), osjećaj prostranosti, širine, priroda... Volim se družiti s ljudima koji su otvorena uma, bez predrasuda, od kojih mogu naučiti nešto novo. S onima koji ne kukaju, nego čine. Jako sam romantična. Volim sva godišnja doba. I hodanje po blatu", kaže osmjehujući se.



Ističe kako obožava podučavati svoje klijente o različitim tehnikama koje im pomažu u poboljšanju kvalitete života i zajedno s njima pratiti rezultate. "Kroz taj proces rastemo i jedni i drugi, jako uživam u tome. Volim podučavati druge ljude jednako kao i učiti od drugih. Cjeloživotni je rast moja velika motivacija. Kad bih morala u jednoj rečenici opisati svoju životnu filozofiju, ona bi glasila: Ako nešto želiš, onda si to i stvori", odlučna je. Tako je bilo i s plesanjem.



Iako je kao klinka trenirala atletiku, kod kuće je puštala kasete i smišljala svoje koreografije. Kao odrasla razmišljala je često o tome kako bi, da krene u život ispočetka, bila plesačica. "Obećavala sam si kako ću, kad odem u mirovinu, naći trenericu i plesati. No onda me je jednog dana prije četiri i pol godine, nakon stresnog fokusa na posao, na trenere, na edukacije, na klijente, na organizaciju poslovanja, samo onako, odjednom ‘šusnulo‘. I sama sam sebi rekla: - Kakva vražja mirovina?! Tko zna što sutra donosi. Neću čekati. Hoću plesati sada!"



Javila se prijatelju Matiji Biliću i njih je dvoje neobavezno plesalo godinu dana. "Ja bih od njega učila plesne korake, a on od mene vježbe za zdravlje kralježnice. Osjećala sam se kao da sam u nekom filmu. Uhvatila bih se kako plešem na ulici kada nitko ne gleda. No onda se zbog mojih obaveza, posla i edukacija više nismo mogli nalaziti. Međutim, znala sam da me ples čeka. Prije dvije godine opet sam krenula u potragu za trenerom, ali ovaj sam put pronašla i nekoliko predivnih žena koje sam osjetila kao svoje sestre po energiji - i plešemo." I.R.G.

TAJANA TURK (43) LIJEČNICA

MOJ ME POSAO FASCINIRA, NO NIJE JEDINO ŠTO ME DEFINIRA

 

TAJANA TURK doktorica je medicine i doktorica znanosti, spec. radiologije i subspecijalistica intervencijske radiologije, zaposlena na Kliničkom zavodu za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju KBC-a Osijek. Docentica je na Medicinskom fakultetu u Osijeku.



 

"Svoju struku jako volim, željela sam biti intervencijski radiolog još otkako sam na drugoj godini fakulteta prvi put čula da takvo što postoji. Koliko god taj posao bio psihički i fizički zahtjevan, doista sam zahvalna što imam priliku raditi nešto u čemu baš uživam i što me fascinira. S druge strane, ne želim da je posao isključivo ono što me definira kao osobu. Vjerojatno zbog toga stalno tražim nove izazove. Upravo fizički izazovi, kroz sport i pokret, pružaju odličan balans tom neizbježnom stresu mog posla. Ne mislim da drugi trebaju biti moje kopije, ni da je način na koji ja živim univerzalno dobar za sve. Možda će moja djeca biti skroz drukčije osobe, možda će biti puno mirnijeg duha. Željela bih samo da iz mog primjera vide kako si sama mogu stvoriti dobru budućnost, kako ne trebaju trpjeti ono što ih čini nesretnima, kako uvijek mogu naći neko svjetlo", kaže.



Tajana se bavi plesom (prethodnih iskustava nije imala), vježbanjem na sve moguće načine, long-distance hikingom, tenisom, windsurfingom i skijanjem. "Upisala sam i tečaj klavira prije godinu i pol, računam da ću za nekih 20 godina znati svirati dovoljno dobro da sviram unucima", šali se na svoj račun, dodajući kako je prije trčala polumaraton, a u mladosti se bavila padobranstvom.



"Puno radim, stalno sam u nekoj akciji i dan mi uvijek prebrzo završi. Druženje s ‘mojim ženama‘ nekako me promijenilo. Maja i Jelena (Sandra je više poput mene) naučile su me malo zastati i opustiti se. Mislim da su mi baš trebale u životu. Sandru znam otprije, kroz posao. Maju sam upoznala kada sam, prije nekoliko godina, počela vježbati u njezinu studiju, a Jelenu sam upoznala na plesu. Od natjecanja u Novom Sadu dosta smo skupa i to uvijek budu baš vesela druženja. Mislim da je tome razlog što nas povezuje nešto tako pozitivno kao što je ples", ističe.



Kaže kako voli biti sretna. "U ovoj, ‘zrelijoj‘, životnoj dobi naučila sam samu sebe radovati se svim sretnim trenutcima koje planiram. Bilo da su to skroz male stvari (ručak kod mame), veće (poput plesa subotom), bilo jako velike (putovanje s djecom). Doista vjerujem da je uživanje u svim detaljima ono što čini nečiji život bogatim, ispunjenim", otkriva svoju životnu filozofiju. I.R.G.

Možda ste propustili...

OBILJEŽEN SVJETSKI DAN IZBJEGLICA

Specijaliteti ukrajinske kuhinje

KONGRES O RAZNOLIKOSTI DOMAĆIH ŽIVOTINJA

Bjelovarski husari obavili smotru u Osijeku

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

PROJEKT “MISLIMO O MOŽDANOM”

Prevenirati bolest i prepoznati prve njezine simptome

2

DOBRE VIJESTI NA DAN GRADSKE ČETVRTI NOVI GRAD

Gradit će se novi dječji
vrtić na Uskim njivama

3

FESTIVAL SLIKOVNICE ČUVARI PRIČA

“Putnici” na Čudesnome
putovanju umjesto vozne
karte imali maštu i osmijeh