Magazin
ČUDO S KRAJA 19. STOLJEĆA

Prvi biciklisti u Slavoniji: Velocipedisti poput izvanzemaljaca
Objavljeno 11. rujna, 2021.
ZABORAVLJENA PROŠLOST: JEDAN ENGLEZ I JEDAN MAĐAR ISPISALI SU POVIJEST PANONSKOG PEDALIRANJA...

Godina je 1885. u Kraljevini Slavoniji. Jedan Englez i jedan Mađar posvuda izazivaju opće čuđenje. Oni su, naime, prvi biciklisti u Slavoniji. U regiji koja je još uvijek bez struje i s lošim cestama, dvojac na biciklima prava je atrakcija, ujedno i prilika da Slavonci prvi put uživo vide to neobično prometalo na dva kotača.



Biciklističku pustolovinu pokrenuo je Englez Thomas Stevens. Slavonija pritom nije bila konačni cilj njegovog putovanja. Thomas je, naime, biciklom putovao oko svijeta, i to pune dvije godine i osam mjeseci. Njegov bicikl bio je posljednji krik tadašnje mode, tzv. velociped. Iako je bio nezgrapan i prilično nesiguran zbog lake mogućnosti prevrtanja, upravo je velociped utjecao na opću popularnost bicikala u svijetu.

Thomas, inače, od svoje sedamnaeste godine živi u SAD-u, gdje je stekao vještinu koja će ga proslaviti - vožnju bicikla. Za put oko svijeta imao je sponzore, a postao je velika senzacija već u Americi. Biciklom je prešao cijeli kontinent, od San Francisca do Bostona, a sljedeća je na red došla Europa. Na ruti od Engleske do Istanbula kretao se kroz tadašnju Austro-Ugarsku, u čijem sastavu je bila i Kraljevina Slavonija. Po završetku pustolovine napisao je knjigu, pa otud znamo što mu se događalo na putu. Knjiga nosi naziv Around the World on a Bicycle, a objavljena je 1887.-1888., u dva sveska.

Generalno je putovao sam, no kroz Slavoniju je imao i suputnika. Bio je to mađarski biciklist Svetozar Igali, koji mu se dobrovoljno pridružio u Budimpešti i pedalirao s njim do Beograda. Kako Igali nije znao engleski, a Thomas pak ni francuski ni mađarski, na putu su se uglavnom sporazumijevali gestama. Inače, Svetozarova obitelj bila je srpskog podrijetla, a potjecali su iz sela Somberek, u okolici Mohača. Svetozar je bio vrlo obrazovan, a bavio se novinarstvom, baš kao i Thomas. I on je o njihovim pustolovinama objavio putopis.

KROZ BARANJSKU RAVNICU


Kraljevinu Slavoniju posjetili su u lipnju 1885., kada je Thomasu bilo 30, a Igaliju 26 godina. No, prije Slavonije, pustolovni je dvojac propedalirao kroz Baranju, koja je tada u cijelosti pripadala Mađarskoj. Spomenut ćemo i mjesta koja su na tom terenu posjetili. Prvo je bilo Baranyavár, današnji Branjin Vrh, gdje su zastali u lokalnoj gostionici i naručili bijelo vino. Igali o baranjskom vinu piše: Bilo je tako dobro da moj suputnik nije mogao skriti divljenje. Interesirajući se odakle je vino, doznaje da je s brda oko Kneževih Vinograda.

Dok na ulici pijuckaju vino, oko njih se okuplja znatiželjno stanovništvo. Thomas začuđeno promatra žene i djevojke, iznenađen što im ispod pregače viri malo prave pravcate kože. Svom suputniku objašnjava kako su se engleske žene u to vrijeme pokrivene i do vrata i do članaka. Zanimalo ga je koje su narodnosti te žene, pa mu Igali objašnjava da su to Šokice katoličke vjere.

Lipnja 1885. bilo je prilično vruće. Igali o tome piše: U 3 popodne bila je tropska vrućina. U hladu je živa u termometru dosegnula 27 °C. Sljedeće zaustavljanje bilo im je u današnjem Kozarcu, tada znanom kao Keskend, ili Geisdorf. Ondje zalaze u seosku krčmu. Krčmar im za ručak najprije nudi jučerašnji obrok - kiseli kupus, na što se Igali buni i želi naručiti piletinu. Nehotice načuje i svađu između krčmara i njegove žene koja prigovara da dvojica lutalica sigurno nemaju novca za piletinu te da su im dovoljni kupus i kruh. Igali na to ponovo odlazi intervenirati, pa ih je uskoro na stolu ipak dočekao ukusan ručak.

Poslije prelaska pruge Villány - Osijek, stižu u Dardu. Zastaju kod lokalne pivnice, gdje im mještani objašnjavaju kako u Osijek vode dva puta - kraći, koji je uglavnom pjeskovit te duži preko Bilja koji je makadamski. Naši biciklisti odabiru duži i udobniji put. Dolaskom na most preko Drave Igali inicira zaustavljanje. Objašnjava Thomasu da upravo stoje na granici Mađarske, pa skidaju šešire i mašu njima. Igali je zapisao kako on maše svojoj dragoj domovini, a Stevens vjerojatno najgostoljubivijoj i najsportskijoj državi koju je otkrio i koju će otkriti na svome putu oko svijeta.

OSJEČKA ISKUSTVA


Od Budimpešte do Osijeka prešli su 262 kilometra. O prvom doživljaju grada Igali je zapisao: Pred nama je osječka tvrđava sa svojim opkopima, a desno Gornji grad s modernim redovima kuća. Sišavši s mosta, stupili su u tadašnju Kraljevinu Slavoniju. Na svome putovanju dvije su noći proveli u Osijeku te jednu u Šarengradu. Prve večeri susreli su se s jedinom dvojicom Osječana koji te 1885. znaju engleski. Bili su to urednici cijenjenog lista Die Drau - Julius Pfeiffer i Alexis Freund; a njima se pridružio i stanoviti gospodin Frank koji nije znao engleski, ali je također bio urednik u listu Die Drau. Kako se te večeri spustila obilna kiša, Stevens i Igali odlučili su provesti u Osijeku i sljedeći dan.

Prije odlaska na spavanje, Igali zatiče svog engleskog suputnika kako miluje zgodnu sobaricu. Igali je svjestan da je indiskretan što to spominje u svom putopisu, međutim Thomas vjerojatno nikad nije saznao da je u Mađarskoj netko čitao o njegovoj ljubavnoj zgodi. Zanimljivo, Thomas u svojoj knjizi zgodnu sobaricu uopće ne spominje.

Sljedeće kišno prijepodne Thomas provodi u pisanju, a popodne je na rasporedu šetnja Osijekom. Domaćini ih vode u razgledanje, najprije u Tvrđu. O slavi Tvrđe Thomas već tada piše u prošlom vremenu, budući da osječka tvrđava više nije prilagođena modernom oružju. Gospoda Frank i Freund pokazuju im još i vojno kupalište postavljeno u Dravi, obližnju krčmu te streljanu.

Sljedeća znamenitost je Gradski vrt, koji je tada zaista bio vrt, a ne stadion. Thomas Gradski vrt opisuje kao pravi labirint šetnica koje su ponegdje nadsvođene i jedva propuštaju svjetlost. Dok on nagađa što li Osječani rade u skrivenim kutcima Gradskog vrta nakon što se smrači, Igali mu uzvraća uzrečicom "Amour, lima", i komentarom da je njemu to mjesto baš romantično. U vrijeme njihova posjeta Gradskim vrtom šeću vojni časnici sa svojim damama, uživajući u rashlađenoj atmosferi nakon kiše. Gradom se već pronio glas o Englezu na biciklu, pa mnogi prilikom susreta prvo prilaze Igaliju, misleći da je on taj Englez.

Navečer ih domaćini vode u sinagogu, gdje se osječki židovi spremaju za proslavu Šabata. Pritom Thomas u sinagogi nehotice izaziva i manji incident. Naime, ulaskom u sinagogu spontano skida šešir, blaženo nesvjestan da u sinagogi muškarci moraju imati pokrivenu glavu. Odmah nakon toga, prema njemu skače desetak muškaraca otimajući se da mu što prije vrate šešir na glavu. Inače, ako se pitate zašto domaćini našim biciklistima nisu pokazali i (kon)katedralu - ona tada još nije bila sagrađena!

Dvojac biciklista večer provode u dvorištu hotela Kasino, zgrade današnjeg HNK, gdje desetak glazbenika svira slavonske napjeve. Thomas piše o slavonskom nacionalnom instrumentu - tamburici. Hvali glazbenike, hvali da odlično pjevaju, no dodaje i da ga se ipak više dojmila ciganska glazba u Mađarskoj.

Inače, u Osijeku 1885. još nema nijednog bicikla, iako Thomasov domaćin, g. Freund, tvrdi da je on baš naručio jedan. Na području današnje Hrvatske u to ih je vrijeme bilo svega nekoliko, i to u Zagrebu, Karlovcu, Samoboru, Jastrebarskom, Varaždinu te u selu Jurketinec pokraj Varaždina.

Bilo kako bilo, s idućom zorom Thomas i Igali odlaze iz Osijeka. Lagano voze kroz Donji grad, a onda ih dočekuje neugodno iznenađenje. Kako je dan ranije pala obilna kiša, cestu zatiču gotovo neprohodnu. Dodatni problem je što se cesta Osijek - Trpinja tek gradi. Cipele im do članaka tonu u blato. Thomas naglas komentira da je cesta kao u Afganistanu! Da bi izbjegli blato, skreću na livadu te guraju bicikle kroz travu koja seže sve do koljena. Uza sve nevolje povijaju ih i ljutiti psi, no ipak su se uspjeli probiti do usamljene čarde nazvane Klisa.

KLISA, TRPINJA I VUKOVAR


U čardi su za obrok dobili slanine i crnog vina, a ondje su već bili okupljeni lokalni pastiri. Ugledavši dva nepoznata lica, najprije prilaze strancima kako bi s njima zbijali šale, no nakon što jedan pastir ugleda natpis United States, America, i pročita ga svojim pajdašima, svi odreda podižu šešire s poštovanjem. Thomas o njihovoj reakciji piše da je Amerika zemlja za koju je čuo svaki potlačeni seljak Europe i gleda je s poštovanjem.

Nakon osvježenja, taman kad su pomislili da je najgore iza njih, put se u jednom trenutku potpuno prekida. Dolaze do potoka iznad kojeg se most tek gradi. Zbog toga su ponovno osuđeni gurati bicikle preko oranice, tražeći sljedeći najbliži most. U Trpinju stižu nakon ukupno 25 kilometara guranja bicikla te ulaze u lokalnu gostionicu. Stevensovu pozornost zaokupi slika na zidu, pa mu Igali prevodi ćirilični natpis: Kraljević Marko ubija tiranina Musu Kesedžiju. Dok poslije odlaze iz sela, u vrtovima opažaju oznojene seljake koji pjevaju.

Do Vukovara cesta više nije tako blatna, što je obradovalo naš dvojac. Na glavnoj ulici jedan stariji gospodin preporučuje im gostionicu Kod Lava. Igali o Lavu piše kao o čistom mjestu s dobrom kuhinjom. Ondje ručaju. Igali bi također želio posjetiti grofa Eltza, budući da imaju pismo preporuke koje im je u Osijeku napisao urednik Frank. Thomas, međutim, želi nastaviti put točno u 15 sati, pa ta ideja otpada.

Nakon prelaska Vuke, cesta se opet sužava. Iako je na karti označena kao državna, cesta ponovno nije nasuta te je usto izrovana od tragova kola i konjskih kopita, tada jedinih prometala. U Sotinu uspijevaju i zalutati. Kako tada nema putokaza, naši su biciklisti promašili skretanje za Ilok. To su shvatili tek kad ih je lokalni seljak upozorio da se kreću prema Tovarniku. Skretanje s rute tako im je pridodalo dodatnih 12 kilometara. Ipak, na tome dijelu Igali komentira lijepu prirodu, pašnjake, Frušku goru i Dunav.

Thomas pak piše kako svakodnevno prolaze selima gdje ljudi nisu vidjeli bicikl, pa je najčešća reakcija da se svi sjate pred njih - činovnici, vlasnici trgovina, kupci, svi sve ostavljaju i izlaze na ulicu kako bi se divili biciklima. Thomasovim riječima: Majke jure po svoju djecu, djeca po roditelje, i svi se sjure po sestre, rođake, tetke, prije nego nestanemo u daljini i postane prekasno.

Kako se približava večer, biciklisti ulaze u Šarengrad. Smještaj nalaze u jedinoj gostionici u selu. Pritom se nadaju izbjeći komarce, koji, kako Thomas piše, vrebaju zakasnjele putnike. Subotnja je večer pa iz glavnog dijela gostionice odzvanja graja lokalnih muškaraca koji ondje piju i pjevaju. Igaliju, naravno, nije teško otići do krčmara i žaliti se. Daje mu pola sata da utiša veseljake, ili će se njih dvojica udaljiti prema Iloku. Vjerovali ili ne, upalilo je.

Bicikle preko noći unose u spavaonicu ne želeći da im ih tko dira. Thomas je na putovanju već doživio da ljudi komentiraju kako je njegov bicikl od srebra, a ne od nikla, pa ne želi riskirati. Nakon jutarnjeg buđenja, opazili su da im mještani s ulice znatiželjno proviruju kroz prozor. Stranci na biciklima usred Šarengrada 1885. očito su bili prevelika atrakcija da bi se pazilo na diskreciju.

A tko su točno ti znatiželjni ljudi? Thomas o njima piše: Mnogi stanovnici ovog dijela Slavonije su Hrvati, ljudi koji su čuveni po svojoj naklonosti prema bogato ukrašenim nošnjama. Dok mi u ovo sunčano nedjeljno jutro pedaliramo kroz njihova sela, gomile seljaka koji se okupljaju pred nama u svoj raskoši svoje najbolje odjeće - predstavljaju svakako najslikovitiji prikaz na koji smo dosad nabasali.

Thomas muškarce opisuje kao kršne, a žene kao vrlo zgodne, nježne i sanjiva pogleda. Takve dvije djevojke ih zaustavljaju u Iloku, odjevene u narodnu nošnju na putu prema crkvi. Viču im "Stop! Stanite!", a kad ih Igali upita: "Čime vas možemo uslužiti?", one se samo hihoću. Thomas navodi kako on mora biti taj koji se prvi penje na bicikl i nastavlja vožnju, dok Igali oteže u društvu tamnookih ljepotica.

Nakon Iloka Thomas i Igali voze kroz Srijem do Zemuna te potom iz tadašnje Austro-Ugarske skelom prelaze u Srbiju. Nakon posjeta Beogradu Igali se vraća kući, a Thomas nastavlja prema Bliskom istoku. Bila je to avantura koja je ušla u povijest, a i danas bi bila priličan pothvat. Zanimljivo, Igali se 1911. također preselio u Ameriku, u Kaliforniju, gdje se obogatio, pisao za novine te biciklirao do kraja života...



Piše: Tomislav VUKOVIĆ
Thomas piše: Mnogi stanovnici ovog dijela Slavonije su Hrvati, ljudi koji su čuveni po svojoj naklonosti prema bogato ukrašenim nošnjama...

Stevensovu pozornost zaokupi slika na zidu, pa mu Igali prevodi ćirilični natpis: Kraljević Marko ubija tiranina Musu Kesedžiju....

Lipnja 1885. bilo je prilično vruće. Igali o tome piše: U 3 popodne bila je tropska vrućina. U hladu je živa u termometru dosegnula 27 °C. Sljedeće zaustavljanje bilo im je u današnjem Kozarcu...

Možda ste propustili...

IZV. PROF. DR. SC. DAJANA BARBIĆ, EKONOMSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Pronaći rješenje koje će zaštititi potrošače - ako je potrebno, i od njih samih

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

RAZGOVOR: ANA RIMAC SMILJANIĆ/SANDRA PEPUR/JOSIP VISKOVIĆ

Posljedice potpisivanja
na brzinu ili jednog klika
mogu biti vrlo skupe

2

REPORTAŽA: KAKO SAM OSVAJAO MONT BLANC

Život je kratak,
trčanje ga čini dužim

3

EUROPSKI RAZGOVORI: ŽELJANA ZOVKO, EUROZASTUPNICA

Za sredstva iz Europske unije i EU projekte koji se mogu ostvariti, samo je nebo granica!