Magazin
U ZEMLJI SULTANA

Progonjeni kršćanski monah iz Turske nažalost nije dupin
Objavljeno 17. travnja, 2021.

Današnja Turska pod vodstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana doživjela je, nažalost, civilizacijski pad u mnogim područjima. Posljedica je to njegove političke doktrine reislamizacije turske države, odnosno demontiranja političke baštine kemalizma, koju je iza sebe ostavio otac nacije Mustafa Kemal Atatüruk, ali i autoritarnog stila vladanja.

Navodni pokušaj vojnog udara 2016. godine odriješio je ruke Erdoğanu da odradi temeljitu čistku cjelokupnog pravosuđa s namjerom da posvuda u državna odvjetništva i sudove postavi svoje ljude, vjerne islamističkoj ideji. Povratak je to starom otomanskom načelu ovjekovječenom u čuvenoj narodnoj poslovici "kadija te tuži, kadija ti sudi". Odustajanjem od pravne države Erdoğan je uspio pravosuđe pretvoriti u udarnu šaku svoga režima, usmjerenu protiv svakoga tko bi bio prokazan kao državni neprijatelj. Naravno da se takav zaokret odrazio na stanje ljudskih prava, naročito pripadnika etničkih i vjerskih manjina u toj zemlji.

ASIRSKI GENOCID
Vijest koju je većina zapadnjačkih medija posve prešutjela tiče se sudbine redovnika Sirsko-jakobitske Crkve u jugoistočnoj Turskoj oca Aha kojeg je Erdoğanov sud osudio na dvije godine i jedan mjesec zatvora jer je navodno pomagao pripadnicima kurdske gerile. Sva krivnja oca Aha bila je u tome što je nepoznatim muškarcima koji su pokucali na vrata samostana dao kruh i vodu, smatrajući da je to njegova ljudska i kršćanska dužnost. Otac Aho je bio posljednji redovnik u samostanu u pokrajini Mardinu, gdje žive malobrojni pripadnici asirske kršćanske zajednice. Ispostavilo se da su neznanci dvojica pripadnika Kurdske radničke partije, terorističke organizacije koja se bori za slobodu i neovisnost Kurdistana. Veličina redovnikove geste sastoji se u tome što je pomogao pripadnicima naroda koji je u vrijeme mladoturskog genocida nad Asircima 1914. – 1924. zloupotrijebljen kako bi počinio pokolje nad nedužnim asirskim civilima u istočnoj Anadoliji. Kršćanski je pomogao dajući im nešto hrane i vode, a zauzvrat je osuđen za pomaganje terorizma.

Naravno da je presuda politička, usmjerena na širenje nespokoja među malobrojnim preplašenim Asircima, pripadnicima jedne od triju kršćanskih zajednica koje su Otomanski Turci te njihovi kurdski i čerkeski sluge tijekom Prvog svjetskog rata, ali i kasnije, gotovo doslovce istrijebili. Ostale dvije skupine kršćana koji su smetale sreći turskih muslimana su Armenci i pontski Grci. U Osijeku i danas žive potomci asirskih obitelji koje su potjerane u pustinju kako bi tamo umrle. To su bili tzv. marševi smrti. Rijetki su uspjeli preživjeti. U genocidu nad Asircima odnosno Kaldejcima ili Aramejcima, kako se još zovu, život je izgubila polovica njihove populacije. Riječ je o nasilnoj smrti otprilike 250 tisuća ljudi. Otac Aho nije provjeravao tko mu to kuca na vrata i nije brojao krvna zrnca. To je jedina njegova krivnja. Zato će i trunuti u zatvoru.

Protiv političke presude kršćanskom monahu svoj glas su digle medijski nevidljive udruge asirske dijaspore, a najglasnija osuda čula se iz usta člana švedskog parlamenta Roberta Hannaha koji je i sam podrijetlom Asirac. Kako je netko gorko komentirao na Facebooku, gdje smo za ovu vijest i saznali, da je otac Aho kojim slučajem pripadnik neke seksualne manjine ili možda dupin, vjerojatno bi na ovaj slučaj reagirala Europska unija. Ovako ništa.

Erdoğanov režim to jako dobro zna, pa si daje oduška u dokrajčivanju neželjenih kršćanskih manjina u Turskoj. Populacija Asiraca u toj zemlji pala je na 25.000. Potomci preživjelih Asiraca uglavnom su se iselili na Zapad u drugoj polovici 20. stoljeća, bježeći zbog oružanog sukoba između Kurda i pripadnika turskog režima. Turska je zauzvrat iseljenim Asircima konfiscirala imovinu i prodala je trećim osobama. Bio je to završni čin etničkog čišćenja.

Preostali malobrojni kršćani u Turskoj žive u uvjetima brojnih ograničenja. Godine 2006. nasilnik je upao u katoličku crkvu u Trabzonu i ondje ubio talijanskog katoličkog svećenika. Bio je to navodno prosvjedni čin nakon što je jedan danski časopis objavio karikaturu muslimanskog proroka Muhameda. Godinu i pol kasnije uboden je nožem svećenik u Izmiru (nekadašnjoj grčkoj Smirni). Motivi su također bili vjerski. Posebne restrikcije trpi Ekumenski patrijarhat u Istanbulu kojemu je zanijekano pravo da obnovi rad svog sjemeništa. Sve je to osmišljeno kako bi se sa smrću Bartolomeja Ekumenski patrijarhat prirodno ugasio.

Kako funkcionira današnja Turska najbolje govori nedavni posjet predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela Ankari. Umjesto da u skladu s uobičajenim pravilima protokola omogući da svatko od gostiju koji su istoga ranga sjedne na istu vrstu stolica, Erdoğan je na fotelju pored sebe posadio muškarca, a Ursulu von der Leyen je ostavio da stoji. Žena se kasnije snašla, pa je sjela na trosjed sa strane. Gledano našim očima, puno veći prekršaj je napravio primitivac Michel ostavivši kolegicu da se snalazi, nego sultan Erdoğan koji se htio narugati Europljanima. Glupavi zapadnjački mediji ovaj su skandal brže bolje nedžentlmenski nazvali "sofagate", prikrivajući pravu prirodu spolne diskriminacije i kršenja pravila uljuđenog diplomatskog ponašanja. Incident iz Ankare pretvoren je u neozbiljnu lakrdiju, još jedan vic o "glupavoj plavuši".

DRUGOTNA URSULA
Sultan Erdoğan je htio poručiti kako je žena "drugotno biće", a s tim bi se rado složili i neki uvaženi katolički teolozi iz naših krajeva. Da je pravde, Charles Michel je za svoj kiks trebao ponuditi ostavku, a naš teolog je zaslužio da bude poslan u Afriku kao misionar da tamo okaje svoju oholost.

Revolucija koju je pokrenuo Erdoğan još nije završila. U nakani da poveže Crno i Mramorno more novim prokopom turski predsjednik je dao uhititi desetoricu umirovljenih admirala turske vojske koji su izrazili građansko protivljenje u otvorenom pismu. U novoj Turskoj nema mjesta za nekakva otvorena pisma kao ni za zabrinutost u svezi ekologije. Kažu promatrači da je to nastavak obračuna sa svima kojima je srcu draga ostavština velikog čovjeka Mustafe Kemala Atatürka. Erdoğan se odlučio narugati Atatürku i demokraciji. A Ursula von der Leyen? Ona je uvijek dobro došla, ako joj nije teško stajati pred sultanom.

Piše: Draško CELING
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DR. SC. ŽELJKO PAVIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET U OSIJEKU

Laž se i ne mora često ponavljati, dovoljno ju je dobro upakirati

2

TAJVAN: MALI OTOK U SJENI VELIKE KINE

Pacifička zona nervoze

3

DAVOR GJENERO, POLITIČKI ANALITIČAR S KRKA

Medijsku interpretaciju kaosa u državi stvara predsjednik Milanović