Krajem prosinca i početkom siječnja mediji su krcati različitim prilozima koji se bave proteklom godinom, u inventurnom smislu, ali i godinom koja počinje, u smislu prognoza i predviđanja što nas čeka. Velik dio takvih tema u predblagdansko i postblagdansko vrijeme doima se poput vrtuljka na kojem se vrti sve ono što smo doživjeli i preživljali u proteklih 12 mjeseci, ali i vrtuljka na kojem su bliska sutrašnjica čini poput futurologije za dnevnu uporabu. Bilo kako god, niz je inventurnih aspekata i prognostičkih pretpostavki, pa se i ovom prigodom, nakon prošlog broja Magazina, bavimo upravo takvim, proširenim, pristupom onome što je bilo i onome što dolazi u mjesecima koji slijede. U povodu toga razgovarali smo s prof. dr. sc. Natašom Drvenkar s Katedre za nacionalnu i međunarodnu ekonomiju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku.
- Prošlu godinu, vjerujem, pamtit ćemo po važnim događajima koje bismo, s vremenskim odmakom, mogli smatrati jednim od ključnih u suvremenijoj hrvatskoj povijesti. Još vrednija financijska omotnica EU-a, postpandemijski oporavak, uvođenje eura, Schengen, geopolitički izazovi na nekoliko fronti, inflacija, završne aktivnosti oko članstva u OECD-u i, u svemu tome, povoljan kreditni rejting i stabilan gospodarski rast Hrvatske samo su neki od tih događaja.
U daljnjem nabrajanju pozitivnih aspekata možemo ići i malo ili više unatrag, pa navoditi i uspoređivati pojedine elemente, postotke, statističke podatke... U tom smislu, koje biste izdvojili kao posebno važne?
- Primjerice, minimalna plaća veća je 40 % od porasta prosječne netoplaće od 2009. do 2016. godine.
Prema paritetu kupovne moći, u 2022. iznos minimalne plaće u Hrvatskoj bio je veći nego u sedam država članica Europske unije: Bugarskoj, Latviji, Slovačkoj, Estoniji, Češkoj, Mađarskoj i Grčkoj. Roditeljske naknade su utrostručene u šest godina, zajamčena minimalna naknada podignuta je za sve kategorije, u rasponu od 20 % do 100 %. Uvedena je nacionalna naknada za starije osobe, osobna invalidnina povećana je za 40 %, naknada za status roditelja njegovatelja ili njegovatelja podignuta je za 60 %, doplatak za pomoć i njegu povećan je za 20 %, netoplaće su između 2016. i 2022. godine realno narasle za 14,4 % unatoč rekordnoj inflaciji (još od stabilizacijskog programa 1993. godine).
Osim toga, valja istaknuti kako je u Republici Hrvatskoj bilo čak 43 % više doseljenog stanovništva 2021. godine nego 2016., a odseljenog 2,3 % više. Ono što je nama posebno važno, u ovom kraju, jest da je Panonska Hrvatska prosječno imala rast doseljenosti od 57 %, a odseljenost je 2021. godine u odnosu prema 2016. negativna (-26 %). Pri tome, primjerice, u Vukovaru je 24 % veća zaposlenost 2021. godine nego 2016., Zadru 22 %, Bjelovaru 17 %, Virovitici 14 %!
Što se tiče šireg EU konteksta, iznova se nameće pitanje o jednom važnom aspektu. U prethodnom prilogu za Magazin, između ostalog, kazali ste kako kohezijska politika Europske unije mora ostati "strateški važna" politika s jasnim ciljevima (uravnoteženi regionalni razvoj) i izdašnim (financijskim) instrumentima sa što jasnijim kriterijima... Što je u tom pitanju/pitanjima učinjeno protekle godine i što u svezi s kohezijskom politikom očekivati u idućoj, 2024., i gdje je tu Hrvatska? S tim u vezi, posljednja vijest s kraja 2023. kaže da Hrvatska ovjerava milijardu eura iz Operativnog programa Konkurentnost i kohezija, objavilo je Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova EU-a...
- Nedavno održano Vijeće ministara, nadležnih za kohezijsku politiku, priredilo je Zaključke o budućnosti Kohezijske politike, koji su, objedinjeno, definirali zajednički stav, a pri tome su uključili i stavove našeg ministarstva (MRRFEU). Ono što se ističe kao prioritet, podrazumijeva nastavak jačanja administrativnih kapaciteta, što bolju pristupačnost (regijama, županijama, gradovima i općinama, otocima te, svakako, ljudima), što kvalitetnije upravljanje, neutraliziranje negativnih demografskih utjecaja, sinergiju svih politika EU-a te, možda najvažnije (posebice za nas), ostanak i opstanak izvornosti kohezijske politike, čime upravo ta ekonomska politika EU-a ostaje strateški važna politika s jasnim ciljevima (smanjivanje regionalnih ekonomskih neravnoteža) i izdašnim financijskim instrumentima sa što jasnijim kriterijima. Posebno se naglašavaju ruralna područja, područja zahvaćena industrijskom tranzicijom, regije suočene s teškim i trajnim prirodnim nepogodama ili demografskim teškoćama s motom "Leaving no one behind" i "Do no harm to cohesion"! Tako da bi, prema predviđanjima, kohezijska politika nakon 2027. godine morala ostati strateški važna, financijski dovoljno snažna uz svojevrsne "rezerve" za slučaj kratkoročnih poremećaja i kriza, poput onih koje su se nedavno dogodile, te proceduralno jednostavnija. Nemojmo zaboraviti kako je udio kohezijske politike u javnim ulaganjima EU-a porastao s razine od oko 34 % (2007. - 2013.) na oko 53 % javnih ulaganja iz programskog razdoblja 2014. - 2020., a u Hrvatskoj za oko 70 %. Ne zanemarivo, sredstva kohezijske politike čine oko 17 % BDP-a Hrvatske!
Na jednom od vaših predavanja govorili ste i o važnosti suradnje znanosti i gospodarstva, izazovima tržišta rada, ali i o inflaciji, eurizaciji, Schengenu i (prjetećoj) recesiji. Euro samo prihvatili, u Schengenu se osjećamo sigurno, no što što je s ostalim aspektima koja sam naznačio, na tržištu rada imamo golemih problema, a ni od inflacije još nismo u cijelosti zaštićeni...? Vaš komentar na sve navedeno?
- Demografski izazovi uistinu su alarmantni, a upravo mi na ovim prostorima tome svjedočimo. Nažalost, taj problem ima svoja konfliktna uporišta. Naime, s jedne strane, demografski izazovi djelomično su rezultat "nagrade za napredak" u razvijenim zemljama, jer je "moderno" imati manju obitelj, malo smo "sebičniji", ali je i "logistički teško" imati veću obitelj (unatoč znatno naprednijoj socijalnoj infrastrukturi). S druge pak strane, demografski su izazovi rezultat "kazne za spori napredak i brži napredak drugih" jer stanovništvo, u potrazi za zaposlenjem, boljim radnim uvjetima "bježi", pa je opet "logistički teško" imati veću obitelj. Globalizacija i jedinstveno tržište EU-a omogućili su pokretljivost i "gledanje u dvorište susjedu", pa je mladima lakše putovati, prikupljati iskustva i donijeti odluku o preseljenju (što nije uvjetovano političkom i ekonomskom represijom kao u nekim prošlim vremenima).
Sve to donosi svoje prednosti, ali ne smijemo zaboraviti kako postoje regije koje u kratkom roku, zbog objektivnih razloga, ne mogu pružiti mladima "sve odjednom". Ne zaboravimo, podignut je limit za poreznu olakšicu studentima s 2000 eura na 3185, u krizi je spriječen rast cijena hrane u studentskim centrima od 20 %, udvostručena je studentska satnica, s 2 eura na 4,38 eura, stipendije su povećane sa 159 na 200/300 eura, zabilježen je rast strukovnih, socioekonomskih i STEM stipendija, bilježi se znatan rast ugovora na neodređeno (42 %), rasli su iznosi za samozapošljavanje mladih, ujedno mladi su oslobođeni plaćanja poreza do 25 godina, a prepolovljeno je onima od 26 do 30 godina, znatno su rasle rodiljne naknade (uz istovremeno jačanje infrastrukture za mlade obitelji), bolji je i dostupniji pristup internetu.
Upravo zato poseban naglasak buduće kohezijske politike, na čemu se inzistira, trebao bi biti (i dalje) usmjeren na pitanja socijalne inkluzije i tržišta rada. Konkretno, razvoj tehnologije ističe se kao opasnost za tržište rada, ali taj razvoj može i mora biti usmjeren kao "pomažući" element za što bržu tranziciju ekonomske strukture te time i tržišta rada, nadgradnju znanja i vještina, prekvalifikaciju i, svakako, poboljšanje IT infrastrukture (čime ruralna i ostala područja s razvojnim izazovima mogu postati itekako atraktivna).
U nekom općem zaključku, što očekivati u 2024. godini, prije svega na ekonomskom, gospodarskom, poduzetničkom planu? Drugim riječima, je li više razloga i argumenata da budemo optimistični ili pesimistični, gledajući u navedenom kontekstu? Koja bi i kakva bila vaša poruka za 2024.?
- Kohezijska politika sa svim svojim instrumentima (fondovi EU-a), ali i "pravilima igre" pomogla je Hrvatskoj da se ekonomski (ali i društveno) transformira. Pomogli su da Hrvatska postane "veliko gradilište" u nizu segmenata, ali su i pomogli da se naši ljudi osnažuju znanjima i vještinama strateškog (efikasnog) planiranja, uzročno-posljedičnog razmišljanja, usredotočenosti na probleme (a onda i ciljeve) te "učenje iz pogrešaka", koje rezultira mudrošću usmjerenom razvoju. Ne iznenađuje stoga što je Hrvatska sa 61 % BDP-a po stanovniku EU-a u 2013. godini dosegnula razinu od 73 % prosjeka EU-a, dok je stopa zaposlenosti (koja se često zanemaruje u odnosu prema stopi nezaposlenosti) na razini od oko 69 %. Fondovi EU-a pridonijeli su makroekonomskoj stabilizaciji i rastu Hrvatske te otpornosti na nedavne krize (pandemija COVID-a, inflacija, posljedice ukrajinskog rata...). Iznos ovjerenih izdataka je na razini od oko 80 % alokacije OPKK-a, a nova financijska perspektiva omogućila je Hrvatskoj 25 milijardi eura, što je najviši iznos sredstava "čije trošenje tek slijedi".
Moja preporuka za 2024. godinu bila bi, možda prema nekima samo floskula, da ulaganje u znanje i vještine te osobna odgovornost nikada nisu bili važniji, jer sve to, "upakirano" s optimizmom, dobrom voljom i vjerom, može uroditi plodom. Pred nama je razdoblje u kojem se "mašta" mora spojiti s "kapitalom". Ali i razdoblje koje "neće samo tako stati", zbog svih multiplikativnih efekata kohezijske politike. Hrvatska se razvija. Hrvatska se mijenja. Hrvatska je prekrasna zemlja, a čak se i manje razvijene sredine mijenjaju nabolje (možda ne brzinom kojom bismo uvijek htjeli) i pružaju sve više prilika.
Unatoč nekim strahovima vezanim uz ekonomske teškoće tradicionalnih nam tržišta, nemojmo zaboraviti kako je EU jedna od najrazvijenijih ekonomskih sila svijeta, kako su prave "krize" u Uniji detektirane tek nedavno (nakon dugog niza godina blagostanja), a kako smo mi žilavi jer smo morali živjeti pod raznim krizama svoje novije povijesti i to nas čini otpornijima (možda netko može reći, skromnijima). Snaga ujedinjenosti i prepoznavanje prilika kroz naše različitosti šansa je koju ne smijemo propustiti. To smo već dokazali u proteklih trideset i nešto godina, otkako je hrvatske neovisnosti, uključujući i deset godina članstva u Europskoj uniji.