Situacija prva: "U nezavidnoj sam situaciji pa sam odlučio obratiti Vam se za pomoć. Lani smo se supruga i ja složili da nam je potrebna nova kuhinja. Stara, dotrajala kuhinja odslužila je svoje pa smo htjeli nešto novo i modernije. Počeli smo obilaziti salone namještaja, gdje su nas šokirale cijene, koje su samo za drveni dio naše nevelike kuhinje, bez uređaja, dostizale i šezdeset tisuća kuna. Mi taj novac, nažalost, nemamo pa smo, u potrazi za nešto nižom cijenom, počeli kontaktirati pojedinačne majstore. Naletjeli smo na simpatičnog gospodina koji je tvrdio da može ispuniti sve naše želje, po dogovoru je došao premjeriti prostor, nakon čega je odredio prihvatljivu cijenu od dvadeset tisuća kuna, uz akontaciju od trideset posto. Napomenuo je da bi to bila cijena bez računa, na što smo bez razmišljanja pristali, sretni što ju možemo uklopiti u svoj budžet. Nakon čega kreću problemi. Obećani rok isporuke od mjesec i pol dana isprva je produžio na četiri, a onda na osam mjeseci (!). U međuvremenu smo majstora vrlo teško uspijevali dobiti na telefon jer izbjegavao je javljati se na pozive. Kad nam je napokon montirao kuhinju, a mi isplatili punu cijenu, tek tad se stvar komplicira; od naknadno uočenih pogrešnih dimenzija elemenata, okrnjenih rubova, neuredne obrade, klimavih ručkica drukčijih od onih koje smo odabrali pa sve do mjehurića koji su se pojavili na radnoj ploči nakon samo mjesec dana upotrebe. Pogađate, ‘simpatični‘ gospodin više uopće nije bio simpatičan, prestao nam se javljati na pozive, a onaj jedini put kad se javio samo je arogantno procijedio neka ga ostavimo na miru jer nemamo račun te da on nama nikada nije radio kuhinju, to više što nema registriranu firmu ili obrt pa ništa ne možemo dokazati. Pomozite nam, očajni smo!"

Situacija druga: "Pozdrav, imam problem. Prije nešto više od godinu dana u našoj poznatoj trgovini kupila sam vrlo skup mobitel s jednom godinom jamstva, dogodio se kvar, ali servis odbija besplatno ga popraviti jer je jamstvo isteklo. Čula sam da potrošači imaju pravo na reklamaciju u roku od dvije godine, ali u trgovini mi kažu da ja nisam potrošač jer sam mobitel kupila na račun bratove firme (kako bih prošla jeftinije). Mogu li što učiniti?"

To su dva primjera s kojima se, u različitim inačicama, učestalo susrećem u svojoj praksi, a koji potvrđuju da je uistinu moguće ostati bez potrošačkih prava (osim ako se oštećeni kupci ne odluče na sudski spor kako bi dokazali svoja prava, što se u praksi uglavnom ne događa jer građani zaziru od troškova, trajanja i neizvjesnosti sudskog postupka te im je već poslovično poljuljana vjera u hrvatsko pravosuđe). Mnogi od njih prije kupnje ne uzmu u obzir taj naoko bezazlen detalj koji im poslije može uvelike zakomplicirati život, pokažu li kupljeni proizvod ili usluga svoje nedostatke. Pritom, naravno, što je više novca izdvojeno, to je bolnije otrježnjenje do koje ubrzo dođe pa u pokušaju uštede ispadne da je bila, narodski rečeno, skuplja pita od tepsije.

U prvoj su situaciji supružnici svjesno naručili kuhinju "na crno", od obične fizičke osobe koja nema registriranu firmu ili obrt i ne izdaje račun, kako bi prošli jeftinije. Isto je i s kupnjom bez računa preko oglasnika ili privatnih profila na društvenim mrežama - najčešće iza njih stoje obične fizičke osobe bez firme ili obrta. Zapamtite, svakom takvom kupnjom NE DOLAZI do sklapanja potrošačkog ugovora jer ne kupujete od trgovca pa se samim time i ne primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača, koji bi vas, u suprotnom, štitio čcijelom lepezom svojih odredbi. A što je uopće potrošački ugovor? Zakon o obveznim odnosima određuje ga kao ugovor koji fizička osoba kao kupac (potrošač) sklapa izvan svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti s fizičkom ili pravnom osobom koja kao prodavatelj (trgovac) djeluje u okviru svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti. Da bismo, dakle, govorili o potrošačkom ugovoru, s jedne strane treba biti fizička osoba kao kupac, a s druge registrirani poslovni subjekt kao trgovac.

Pri čemu dolazimo do druge situacije, kad proizvod jest kupljen od registrirane firme (trgovca), ali nije ga kupila fizička osoba (potrošač), nego je kupljen na račun neke firme, a firme se ne smatraju potrošačima pa se zato i ne primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača, kao ni odredbe Zakona o obveznim odnosima o potrošačkim ugovorima.

Na golemu sramotu vladajućih, Hrvatska je već niz godina na samome dnu ljestvice osviještenosti i zaštite potrošačkih prava građana u Europskoj uniji pa stoga i nije čudno što mnogi građani ne znaju za navedene činjenice, jer je edukacija o tom pitanju mizerna. Pritom mislim na edukaciju potrošača, ali i trgovaca; održavajući svoja gostujuća predavanja trgovcima, udruženjima građana, kao i učenicima osnovnih škola, sve do studenata na fakultetima, uočila sam da svi oni tapkaju kao guske u magli, lišeni nekih osnovnih znanja i informacija, koje nemaju od koga dobiti. To rezultira stotinama i stotinama tisuća kuna koje potrošačima godišnje odu u vjetar, samo zato što nisu znali svoja prava i kako ih pravovremeno zaštititi.

Provjera podataka o prodavatelju prvi je preduvjet sigurnosti. Drugi je račun kao dokaz kupnje. A treći je svijest da, ako zvuči predobro (čitaj: prejeftino) da bi bilo istinito - najčešće nije istinito.