Budući da su ovo prvi redci moje prve kolumne u Glasu Slavonije, bit ću slobodna predstaviti se. Obrazovanjem sam magistra prava koja je, između ostalog, pet godina bila zaposlena u osječkom Savjetovalištu za potrošače, pružajući besplatnu pravnu pomoć tisućama hrvatskih potrošača godišnje, u izvansudskim sporovima čija se vrijednost kretala od nekoliko desetaka kuna pa sve do nekoliko desetaka tisuća eura.

Savjetovališta za potrošače u Hrvatskoj, nažalost, više ne postoje, voljenim pravom sada se bavim na novom radnom mjestu, ali izdašno znanje i iskustvo stečeno u području zaštite potrošača i dalje je tu, zbog čega sam odlučila nastaviti održavati gostujuća predavanja pri fakultetima, školama i drugim zainteresiranim subjektima, surađivati s medijima, uređivati popularnu facebook-stranicu Prava potrošača te volonterski, u svoje slobodno vrijeme, i dalje savjetovati građane, pomažući im da na tržištu zaštite svoj novac i dostojanstvo.

Vjerujem da cicija nisam, no to je prvo pitanje koje čujem od mnogih potrošača koji se, naime, pribojavaju hoće li oni "ispasti cicije" upute li mi svoje potrošačko pitanje (a kamoli ako poduzmu i pokoji daljnji korak prema ostvarivanju svojih prava). Dobra vijest je da - "cicija" nije nitko - tko poštuje zakon i očekuje da se zakon poštuje u odnosu na njega.

Upravo ta bojazan da ćeš "ispasti cicija" jedan je od zabrinjavajućih pokazatelja na koliko niskim granama počiva zaštita potrošača u Hrvatskoj u usporedbi s ostalim državama Europske unije. Osviještenost se pomiče naprijed, doduše puževim korakom, no mnoge je građane još uvijek nekako sram zauzeti se za sebe, još uvijek svoj potrošački upit izgovaraju ispod glasamnoge je građane još uvijek nekako sram zauzeti se za sebe, još uvijek svoj potrošački upit izgovaraju ispod glasa, osobito ako je riječ o nižoj vrijednosti proizvoda ili usluge. Zašto je tako?

Rijetkost je da potrošači od trgovaca dobiju nešto besplatno, što znači da gotovo uvijek proizvod ili uslugu kupuju. Svojim novcem koji su (uglavnom) teško zaradili i dvaput odvagnuli koliko će i na što će ga potrošiti. Što pritom očekuju? Očekuju proizvod koji će biti ispravan i služiti svojoj svrsi, što je, rekla bih, krajnje razumno i ljudski.Jednako je razumno i ljudski imati na umu da su nedostatci i pogreške također mogući jer i trgovci su samo ljudi, a svijet je daleko od besprijekornog mjesta cijepljenog od svake manjkavosti. Pokaže li se nakon kupovine nedostatak, pristalica sam toga da nikada nije sramota odreagirati te da uvijek treba odreagirati civilizirano, što je ujedno iskušan recept kako nastali problem najučinkovitije riješiti.Bilo da je riječ o oštećenju novih balerinki po pedeset kuna ili tenisica čija cijena premašuje tisuću; bilo da je riječ o prljavoj čaši u kafiću, jogurtu kojemu je u trenu kupnje istekao rok trajanja ili skupocjenoj kuhinji izrađenoj po mjeri prepunoj nedostataka; nevažno je. Nije sramota trgovca pristojno upozoriti na nedostatak. Nije sramota odbiti pomiriti se s nedostatkom proizvoda za koji izdvajaš svoj novac. Nije sramota zatražiti pravo koje ti po zakonu pripada. I, u krajnjoj liniji, nije sramota obratiti se Dunji Maletić u potrazi za savjetom.

Znate što je sramota? Kao i zbog svake životne nepravde, sramota je ne odreagirati. Spustiti glavu, šutjeti, "ne talasati". Ne nužno zato što ćeš za tih nekoliko kuna propasti, već zato što svojom pasivnošću (ne)posredno pridonosiš tim niskim granama na kojima je zaštita potrošača i u mentalitetu građana i u hrvatskoj praksi. Promjena i napredak prema kvalitetnijem društvu počivaju na onom osnovnom: reakciji.