Postoji jedno važno umijeće bez kojeg ni privatni, ni poslovni, a ni politički život nije moguć. Dapače, pretvara se u pakao. To se umijeće zove - znati biti bivši.

Svijet je prepun bivših žena bivših muževa, i bivših muževa bivših žena. Oni koji ne znaju biti bivši, uglavnom postaju nasilnici, gnjavatori, cvilidrete. Kada me danas, kao višestrukog bivšeg u raznim područjima, neki ranjeni muž traži mišljenje, ono je banalno: Ako ti netko zavede i preotme ženu, ne možeš ga gore kazniti nego da mu je ostaviš. Postaneš bivši.

Umijeće zvano znati biti bivši nemoguće je bez humora. Humor, ponajprije na svoj račun, znači imati distancu od samoga sebe, znati da drugi nisu tvoje vlasništvo, da nisu igračke ni stvari, nego slobodna bića vlastitog tijela, duha i duše.

Tako je jedan muž koji je postao rogonja, kojeg je žena ostavila zbog drugog, rekao (na moje velike uši): "Neudana žena ima mnogo mana, udana samo jednu – muža. Moja je samo jednu manu zamijenila drugom."

Strepjeti nad gubitkom bilo koga ili čega, bilo partnera bilo statusa u društvu, ponajprije je glupo, jer i tako nitko nikoga ne može sačuvati ako drugi to ne želi, a ljubomora je najgori izdanak te vrste straha. Kao i paranoja u poslu. Osobno smatram da je udovica jedina žena koja zna gdje joj se trenutačno nalazi muž.

Umijeće zvano znati biti bivši iznimno je važno ne samo za privatno područje nego i za javno. Bez umijeća biti bivši nemoguća je demokracija. Diktatori i diktature svoj temelj imaju upravo, između ostaloga, u činjenici da vlast ili vladar ne zna biti bivši. Potom, cijeli represivni aparat svoj korijen ima u toj nesposobnosti, pa mu je temeljna svrha spriječiti da vlast ili vladar postane bivši. Čak i nakon smrti. Kada je Tito umro, spjevana je pjesma koju sam slušao svaki dan na razglasu u vojarni dok sam služio JNA, pa je dobro zapamtih: "Ako ima večnosti, i ako večnost ima ime, ime večnosti je Titovo ime." Kao i slogan: "I posle Tita – Tito." Ni danas, mnogima, taj diktator nije bivši.

U Stjepanu Mesiću ima nešto titovsko, totalitarno. Na najavu da će vladajući ukinuti ured bivšeg predsjednika počeo je prijetiti da će im zagorčati život, da će ponovno na izbore, i što sve ne. Čudno je i kako najednom gubi smisao za svoj poznati humor kada je u pitanju činjenica da je prošlost.

S obzirom na naslov ovoga teksta, jamačno mi nije na pameti zazivati ničiju smrt, pa tako ni njegovu. Sasvim suprotno, želim mu puno zdravlja i dug život.

Budući da sam izbliza pratio njegov politički rad, u jednom se momentu zapitah što bih mu, kada bi mi neki urednik naručio tekst nakon njegove, ne daj Bože, smrti, naveo kao najveću manu. Je li to zazivanje progona šezdesetih protiv sastavljača "Deklaracije o položaju i imenu hrvatskog jezika", je li to svjedočenje na suđenju Blaškiću, je li to protuzakonito dilanje dokumenata Haagu, je li to faza ustašovanja (u nedjelju izjavi "tko pjeva ustaške pjesme je ustaša", je li to mislio i na sebe?), nacističke izjave o Srbima i blatnim opancima...

Ništa od toga. Samo jedno. Nikada nije znao biti bivši. Sve druge štete koje je nanio sebi i drugima, sve to kameleonstvo od ustaše do partizana posljedice su toga: Ne zna biti bivši. Red je da mu se u tome pomogne...