Portal naših dragovoljaca donosi ovih dana zanimljive brojke: “Šira javnost kojoj mediji podastiru isključivo priču o tome kako su branitelji teret proračuna, ne zna podatke kako je iz ukupnog proračuna Ministarstva (branitelja), za skrb o stradalnicima Drugog svjetskog rata u 2013. g. isplaćeno 159.458.742,15 kn, u 2014. g. 73.716.269,99 kn, te u prvoj polovici 2015. godine 95.150.000,00 kn.” Govorimo dakle samo o skrbi, bez mirovina, koje im se isplaćuju iz mirovinskog fonda.

Ista ta javnost ne zna da Ministarstvo financira i projekte udruga stradalnika Drugog svjetskog rata (a ne samo braniteljske), za koje je, primjerice, samo u 2015. odobreno 640.000 kuna, od čega je tek 10.000 kuna odobreno za Monografiju o žrtvama Macelja 1945., a 30.000 kuna za zaštitu dostojanstva i interesa civilnih žrtava. Partizanske udruge koje se nazivaju antifašističkim dobile su 70.000 kuna na ime katalogizacija i valorizacija umjetničkih djela i drugih predmeta i dokumenata u svom vlasništvu, 200.000 kuna za program izdavaštva te 180.000 kuna za ljetnu školu mira!!!

Ljudima je dosta priča o ustašama i partizanima, “okrenimo se budućnosti” već je pomodni slogan, kao da je budućnost fetiš, a ne tek jedno od tri vremena, uključujući i prošlost, zapravo nerazjašnjena prošlost, koja nam nije samo ideološki nego, kako se vidi, i ogroman financijski teret. Fascinantno je u tom smislu što više od sedamdeset godina od završetka Drugog svjetskog rata imamo na desetke tisuća partizanskih mirovina, ali u njihovu reviziju, za razliku od braniteljskih, nitko od službenih institucija nije išao, pri čemu je epitet lažnjaka ostao rezerviran na paranoično-opsesivan način samo za hrvatske branitelje.

Slično je i s takozvanim antifašističkim neprofitnim medijima, kojima je ovih dana ministar Hasanbegović poslao “jasnu poruku” raspustivši uistinu problematično tijelo, koje je, među inima, valorizirao jedan nepostojeći portal stavivši ga ispred postojećih, kao i što su “neki” dodjeljivali novac portalima na kojima su i sami bili autori. Bez ikakvih sankcija, koliko znam.

U ovom kontekstu bila je znakovita i izjave Zdenka Duke, kada su se portali koji nisu dobili novac s državnih jasala požalili, da se, otprilike, strpe dok njihovi dođu na vlast. Duku zbog te izjave ne treba osuđivati, već mu zahvaliti što je “institucionalno” potvrdio ono što svi ionako već znaju, da iza ideoloških prijepora “naših i vaših” zapravo stoje kune, i da oni koji bi se “okretali budućnosti” to iskreno ne žele, jer bi ostali bez kruha.

Puno je tinte proliveno o Hasanbegovićoj izjavi o antifašizmu kao floskuli, što je moguće sasvim suvislo znanstveno argumentirati, a u znanosti nema tabua. Osobno, u antifašističkom smislu, nikada ne bih želio biti u istom društvu sa Staljinom i inim antifašistima sličnoga tipa. No ovaj naš antifašizam kojim mašu klinci na portalima i partizanski penzioneri koji su u rat otišli, očito, odmah nakon što im je majka otpuštena iz rodilišta, nije zapravo nikakva floskula. On je sasvim konkretna antifašistička mutacija zvana valutni antifašizam. Tom antifašizmu je dr. Hasanbegović stao na kraj, i tu je sva tajna njihova antifašističkog kmečanja i harange protiv njega.