Idu izbori, drugim riječima, počinje zlostavljanje obećanjima. U toj se prigodi, osim u lovu i ljubavi, kako veli izreka, najviše laže. Mnogi će politički akteri donijeti svoju viziju Hrvatske. No, s druge strane, kao birač, zapitah se kakva bi bila moja vizija Hrvatske koja bi bila kriterij izbora, glasovanja za nekoga. Pala mi je na pamet ceremonija otvorenja posljednjih Olimpijskih igara u Londonu.

U kvartu u kojem se nalazi olimpijski stadion u Londonu gdje je održana spektakularna i skupa ceremonija otvaranja 40 posto mladih je nezaposleno. Unatoč tome, koliko sam mogao vidjeti u njihovim medijima, nisam primijetio grintanje tipa što će nam taj spektakl u vrijeme duboke krize. Štoviše, ceremonija otvaranja bila je svojevrsni (politički) program za novi početak.

Analizirajući ceremoniju otvorenja (koju snimih), iskristalizirala su se tri uvjeta za izlazak iz krize koji nisu ekonomske naravi, već se tiču duha naroda. Prvi je ponos na vlastitu povijest i kulturu, i tzv. visoku i tzv. nisku. Tu je bilo mjesta i za Shakespearea i za Mr. Beana, i za Pink Floyd i industrijsku revoluciju. Drugi je istovremena sposobnost za autoirniju kao lijek za razorni cinizam ili mitomaniju u koju se ponos može prometnuti, što je kulminiralo s uvođenjem kraljice, prvog simbola ponosa nacije, koja s Jamesom Bondom stiže na olimpijski stadion. Svaka čast toj baki ledenog lica na jednoj od najduhovitijih rola bilo kojeg "vladara" u povijesti uopće. Odmak od vlastite veličine ili "veličine" koju autoironija daje, preduvjet je za lakoću koja potom daje zamah najkreativnijim dosezima. I treći faktor koji je krasio ceremoniju otvorenja jest pokazana sposobnost da se svi osjete dijelom jedne jedinstvene nacionalne povijesti, njenih uspona i padova, razočaranja i nadanja, koja se u svom ponosu i snazi simbolički nastavlja uvođenjem djece na scenu. I sve to bez ikakve patetike, vedro, neusiljeno i ležerno.

Hrvatska je, mnogi će primijetiti, depresivno, sumorno društvo. Kako i ne bi kada prema vlastitoj prošlosti ne gaji osjećaj ponosa, već ili sramote, ili zbunjenosti, ili ravnodušnosti. Otužne su ulice naših gradova za Dan državnosti ili bilo koji drugi blagdan, bez barjaka, bez sve one simbolike kojom se izriče ponos nacije koja drži do sebe. Svaka stranka ima svoju hrvatsku povijest kojom se diči, krivotvori, ideologizira.

Autoironiju, pak, zamijenio je sveprisutni cinizam prema svakom autoritetu, svjetovnom ili crkvenom svejedno, kao u tijesnoj štenari svatko svakog ujeda i destruira. Zato i osjećaj da pripadamo, da se osjećamo dijelom jedne jedinstvene nacionalne povijesti, izostaje. Može se glasovati za ljevicu ili desnicu, može se "tipovati" na Milanovića ili Karamarka, no osjećaj pripadnosti i zajedništva prema vlastitoj tradiciji i povijesnom nasljeđu čini tek jedno društvo sposobnim za pobjede, pogotovo u vremenima ekonomske krize koja je zapravo izvedenica predekonomskih faktora koji presudno određuju ekonomiju. Od velikih nacija treba učiti, a ceremonija otvorenja Olimpijade bila je upravo ta vrsta "kateheze". Jer podijeljena kuća, veli Lincoln, nikada neće stati na noge.