O novoj "ekološkoj" enciklici pape Franje jednom drugom prilikom, dok se eksperti "ispucaju". No prigoda je prokomentirati neke "kolateralne efekte" koje je ona probudila, ni kriva ni dužna, a to je parazitska sklonost profesionalnih prodavača panike koji svaki poremećaj, bio on ekonomski ili klimatski, promatraju ili interpretiraju u apokaliptičnom tonu: Eto, svijet samo što nije propao.

I onda, kada vas zastraše, apliciraju na EU fondove za "smanjivanje straha"... Evo primjera kako se "znanstveno", ali ekološki, bez štete za okoliš, obogatiti.

Rimski je klub prorekao sredinom prošlog stoljeća kako su zalihe nafte na zemlji na izdisaju, da bi posljednja kap "crnog zlata" trebala isteći do 2000. godine, točnije 1992. godine, da nakon toga nastupa apokalipsa, jer se nismo priredili za alternativna rješenja. Eto, 2015. je, nafte ima k'o šodera, dapače, bušit će i tu u Slavoniji i na Jadranu, ako apokaliptičari dopuste, a mnoga alternativna rješenja već su sada na djelu, pa su sve manje "alternativna". Sada apokaliptičari, kao neka vrsta adventista, ovaj katastrofični događaj pomiču za polovicu ovoga stoljeća. Napišite projekt, i vi se možete obogatiti na ovom novom proročanstvu odgođene apokalipse. Klimatske promjene, globalno zatopljenje ili zahladnjenje, također su s područja znanstvene odmjerenosti postali apokaliptična literatura o smaku svijeta. Zelena mafija na širenju ove panike sasvim dobro zarađuje. Uglavnom, bez imalo sustezanja tvrdi se da je za sve to kriv čovjek i pohlepni kapitalizam. Hoće li nas satrat' sunce ili led u skoro vrijeme ne znam, znam samo da je Grenland u 12. stoljeću bio naseljen, da se tamo obrađivala zemlja i uzgajale ratarske kulture. Znam da je Europu u srednjem vijeku potamanila višedesetljetna suša, pri čemu su najveći zagađivači bili kovači i ljudi okupljeni oko vatre. Ipak, priroda se nikada nije čudno ponašala kao danas? Hm! Ako je tako, ne znam što bih s ovim citatom: "A što opet bijaše s onom zimom što je tako nevjerojatnom žestinom bjesnjela, da se snijeg užasne visine zadržavao čak na glavnom trgu četrdeset dana, dok Tiber bijaše zamrznut; kad bi se takvo što dogodilo u naše dane, što bi ti rekli?!»

Tako piše Aurelije Augustin (De civitate Dei; 3, 17, 3) prije 1600 godina o zimi koja je pogodila Rim polemizirajući, ne doduše s problematikom globalnog zahladnjenja ili zatopljenja, već s poganskim tvrdnjama da su sve te klimatske promjene božja kazna. Danas je znanstveni diskurs u biti isti, opet se radi o kazni božice prirode zbog ljudskih grijeha. Mislim da se kršćani ne bi trebali uopće upuštati u ekološka pitanja, kako to pomodno čini akademska i ina javnost. Ekologija je ideologija, izvana zeleno, iznutra crveno, kao lubenica. Dodvoravanje modama i "znanosti" je znak manjka vjere u Boga i viška vjere u EU fondove i projekte. Sveti Franjo, premda ga uvlače u tu ekološku priču, nije razvijao ekologiju, nego ekofiliju, stanje ljubavi prema stvorenom koje, među inim, suodređuje i čovjek. Kršćani stvoreno i tako shvaćaju kao prijelaz, kao propadljivost, ali su se dužni brinuti za okolnosvjetsko. No ne trebaju se miješati, u toj brizi, s profesionalnim prodavačima strahova kojima je ekologija biznis i koji svednevice pjevaju: Bit će uskoro propast svijeta...