Idealni podložnik totalitarnog režima nije niti uvjereni nacist, niti uvjereni komunist, nego osoba za koju razlika između stvarnosti i fikcije, između istine i laži, više ne postoji. Ovo razmišljanje Hannah Arendt savršeno objašnjava stanje u Hrvatskoj 21. stoljeća gdje su rasprave o totalitarnom zločincu Titu i njegovoj "historijskoj ulozi" na naslovnicama dnevnih novina.

U Hrvatskoj je granica stvarnosti i fikcije odavno nestala, pa je podložnost utvarama i prijevarama prirodno stanje nacije u nekoj vrsti kolektivne halucinacije u kojoj čak i masovni ubojice postaju poželjni oblici neutažene pohote za pravdom.

"Dobra stara vremena" Titovog doba, kada je Fimi medija ili Afera planinska bila stvar koja se podrazumijevala, jer krasti tuđu imovinu i imati kontrolu nad medijima širokom lepezom povlastica za "društveno političke radnike", zvane novinari, bijaše državna politika, a ne ilegalna djelatnost. U tom smislu, "načelo realnosti", freudovski govoreći, kada je Tito u pitanju, u Hrvatskoj danas ne postoji. Tek "načelo ugode", oralne i analne, otvore u koje mnogima i danas prodire njihova fantazma "izgubljenog raja" kojeg je Tito ne samo simbol, već imperativ restauracije i podloga kritike aktualne, ma kako krhke i manjkave, demokracije i slobode ostvarene unatoč Titovim Savama koje ipak ne teku uzvodno. Biti apologet Tita danas, jednako kao i Pavelića, Staljina, Hitlera..., naprosto je bolesno. No, kao i svaka bolest, pa tako i titomanija, mora imati stanište pogodno za svoj razvoj, što je 35 godina nakon njegove smrti nevjerojatno. Jedno od tih staništa je Perkovićevo naslijeđe, naslijeđe udbaša čija djeca, nakon što su se "iskupila" raspadom Titove privatne kapitalističke tvrtke zvane Jugoslavija nekakvim sudjelovanjem u osamostaljenju, no odbijaju u RH primiti, kao i očevi, antibiotik, pa se onda Njemačka upetljala sa svojim sustavom sanitarne kontrole. No drugo stanište je mnogo komičnije. To je spasonosna primjena postmodernog relativističkog duha na balkanski način, gdje su komunistički dogmatisti preuzeli diskurs postmodernih relativista i primijenili ga na balkanski način. U jednom – Tita ovdje spašava Nietzsche, a ne Marx! Kada Nietzsche veli kako ne postoje činjenice, samo interpretacije, onda to u balkanskoj ćevap – postmodernističkoj mentalnoj strukturi znači da su svi jednako u krivu i u pravu.

Ako je tako, onda Tito ima živjeti još tisuću godina od Vardara pa do Triglava, onda je nepostojeća granica između zbilje i fikcije, između laži i istine, najpogodnije područje za razvoj "maršalove bakterije". U takvom balkanskom kontekstu krilatica kako povijest treba prepustiti povjesničarima znači isto kao i dječje vrtiće dati na upravljanje registriranim pedofilima, jer jedino oni, pedofili, razumiju razvojnu psihologiju, kao što i Tvrtko Jakovina ili Hrvoje Klasić razumiju povijesni razvoj i okolnosti. Svibanj je mjesec kada nam se stalno događa vječno vraćanje istog, ustaše i partizani. Nema tu više ni uvjerenih komunista, ni uvjerenih fašista u Hrvatskoj, tek masa "stručnjaka" koja nastoji maznuti koju paru na fikcijama i "interpretacijama" da si mogu kupiti porciju balkanskih ćevapa, pa makar napravljenih od gnjilog mesa amputirane Titove noge.