Često je ponavljana činjenica kako su najveći sportski uspjesi u hrvatskoj stvar obiteljskih projekata, a ne sustava koji bi postavila i vodila država.

Goran Ivanišević je obiteljski projekt, Ivica i Janica Kostelić, Blanka Vlašić..., mogli bismo do ujutro nabrajati najveće uspjehe hrvatskog sporta i sportaša koji su za imidž Hrvatske u svijetu napravili više nego svi političari zajedno, naprotiv oni su nam u mnogim slučajevima bili sramota. Veliki uspjeh Marina Čilića na US Openu samo je nastavak ove "tradicije" i poruka da, dok se radujemo Marinovom sportskom uspjehu, istovremeno trebamo strepjeti nad državom u kojoj možete uspjeti samo izvan sustava, ili protiv sustava.

Taj golemi sustav s mnoštvom agencija za kopanje ruda i gubljenje vremena postavljen je tako da se u njemu prema vrhu ne penju najbolji, nego najpodobniji, najudvorniji, djeca onih koji su već "unutra", dok oni siromašni koji ne mogu platiti ispite, kako je isplivalo u onoj aferi na Sveučilištu u Zagrebu - moraju učiti. Država tako stvara dva paralelna svijeta: one koji uče i mukotrpno se, iz ničega, bore da bi postali ćilići i janice, i one koji parazitare na takvima, bili oni poduzetnici ili sportaši, znanstvenici ili novinari. Da biste dakle postali kostelići ili ćilići, ne morate pobijediti samo svoje sportske rivale, nego i vlastitu državu, njen sustav bez sustava, babe šalteruše i ine birokrate kojima je jedina briga kako međusobno distribuirati novac koji im "oni koji moraju učiti", jer ne mogu platiti "ispite", svednevice uplaćuju. Njihovo je dizati poreze, a ne stvarati nove vrijednosti, njihovo je donositi zakone za sebe i za svoje, njihovo je propisivati pravila koja samo njima idu na ruku, njihovo je izmišljati svaki dan još tisuću nepotrebnih birokratskih mjesta kako bi deponirali svoju rodbinu i prijatelje. Oni su ona Hrvatska koja ne živi u hrvatskoj stvarnosti, ona Hrvatska koja će Ćilićev i Janičin uspjeh slaviti kao svoj, previđajući da su njihovi uspjesi zapravo u početku bili teška i mukotrpna pobjeda nad njima, da je lakše razbiti Federera 3:0 bez izgubljenog seta nego nekog baju, birokrata u jednoj od zabačenih općina, koji dila državnu zemlju osobama koje se nikada nisu bavile zemljoradnjom, da je lakše razbiti konkurenciju u svjetskom skijaškom kupu u zemlji koja nema skijališta, poput Ivice i Janice, nego mrežu koju je birokracija ove države isplela oko vratova onih kojima bi trebali služiti, da je lakše osvojiti Wimbledon neko preko natječaja doći do mjesta spremačice u gradskom poglavarstvu bilo kojeg grada u Hrvatskoj.

Pobjeda Marina Ćilića u New Yorku, osim trenutačne i razložne euforije ovog napaćenog naroda dobila bi svoj puni smisao ako se obitelji Ćilić, Ivanišević, Kostelić, Konjuh, Vekić... počnu uzimati kao kriterij kakve reforme ovoj državi trebaju, da bi nakon šampionske pobjede u obrambenom ratu osvojili "Grand slam" u miru, da cijela Hrvatska postane Marin Ćilić, jer će sustav funkcionirati tako da će to Hrvatima postati navika, a ne mukotrpna žrtva i patnja vrijednih i hrabrih obitelji i njihovih privatnih projekata. Do tada u Marinovo ime nek' se ori: Kamen, krš i maslina, vino, ganga, Neretva!