P rije petnaestak godina jednom je čovjeku, i danas živom, zdravom i relativno poznatom, bilo ponuđeno da preuzme vođenje jednog tjednika. Zajedno sa mnom, razgovoru je bio prisutan i moj prijatelj. Izdavač je ponudio stan u Zagrebu od osamdeset kvadrata, plaću od dvadesetak tisuća kuna i sve ostale pogodnosti. Taj čovjek, koji je tada radio za četiri puta manju plaću, živio u garsonijeri, obrazovan, odbio je unosan posao. Jednostavno, smatrao je da mu nije dorastao zbog više razloga koje je iznio te se, bez lažne skromnosti, zahvalio na ponudi i vratio u svoju garsonijeru. Iza njega u redu je stajalo petnaestak genijalaca koji su mislili ne samo da su dorasli tom poslu nego da bi bolje vodili i sam New York Times.

Taj je tjednik, kao i njegov gazda, danas propao, potuca se po sudovima, a genijalci koji, nakon što su pokazali svu raskoš svojega znanja, danas su nigdje. Onaj koji je odbio, da ne odajem identitet, i te kako je "negdje", ni danas mu ne manjka ponuda raznoga tipa... Sva tajna njegova uspjeha, za razliku od nesuđenog propalog poslodavca i ambicioznih propalih kolega, bila je i ostala jednostavna: Znao je što ne zna! Ili, još točnije, vidio je buduće suradnike koji su idologizirane neznalice u toj stvari kao i on, pa u strahu da neće naći pet ljudi pametnijih od sebe koji će anulirati njegove rupe u kompetencijama, zahvalio se na ponudi. Hrvatska, posebno u politici, ima jedan ozbiljan problem koji je ovu zemlju već dobrano došao glave, a kako stvari stoje, dokrajčit će je. Za razliku od obrazovnih sustava mnogih zapadnih zemalja gdje se od rane dobi djeca usmjeravaju prema onome što bi najbolje radila, pa i u politiku, u nas je politika, kompetentnost uopće, toliko izbanalizirana da svatko misli da može biti saborski zastupnik, eurozastupnik, ministar, gradonačelnik, župan(ica), nove stranke i "mesije" poput g. Nikice Gabrića niču kao gljive poslije kiše. Slika toga je ovih dana g. Peđa Grbin. Ljudima je skandal što jedan mlađahni esdepeovac pijan pjeva Čavoglave, ali nikomu nije skandal što je čovjek oskudnih kvalifikacija šef saborskog povjerenstva za Ustav, koji se ovih mjeseci toliko nalupetao da su mnogi njegovi bivši profesori kojima je tumačio ustavnu materiju jamačno na sedativima. Zbog takve banalizacije politike, što je opasno, od lokalnih razina do državnih, od javnih poduzeća do ministarskih fotelja, moć nad nama imaju ljudi koji, što manje znaju, to više hlepe za funkcijama presudnim za život društva i gospodarstva.

Prijezir ljudi prema politici i političarima, odbijanje kvalitetnih ljudi da se uključe, velika apstinencija birača, gorčina i beznađe, to je posljedica banalizacije politike koju su zaposjeli ljudi bez biografija, koji nikada u životu nisu ništa ozbiljno radili, pa su od brbljanja, oportunizma i demagogije napravili jedinu mogućnost egzistencijalnog uspjeha, čak lagodnog života. U tom smislu nije problem što se g. Grbin napio, to mu čak dobro stoji, simpatičan je u tome, već je li se otrijeznio, i je li bio trijezan kada je prihvaćao funkciju koja ga nadilazi. Prema svemu sudeći, nije. Njegovo pijanstvo, kao i mnogih u politici, puno je goreg tipa od onog koje se postiže alkoholom.