Svijet je proslavio Dan zombija, iako i nema nekog razloga da se on posebno obilježava kada su osobe i događaji koji simboliziraju mrtva vremena naša svagdašnjica. Da ste 1990. godine pali u komu i probudili se ovaj tjedan u Hrvatskoj, što biste vidjeli? Suzanu Mančić kako izvlači kuglice lota, Jovanku Broz, Žikinu dinastiju i Bitku na Neretvi, Komunističku partiju Hrvatske, obitelj Perković i teme o Udbi i emigraciji, Peđu Grbina kao reinkarnaciju Aleksandra Rankovića, istog direktora HRT-a i Televizije Zagreb Gorana Radmana...

Svjetski dan zombija u Hrvatskoj nije filmska fikcija, nego reality show koji je dodatno medijski zabetoniran prijenosom ukopa Titove udovice, ličke čobanice Jovanke, koja je u govoru srpskog premijera Dačića beatificirana kao djevica i mučenica. U Njemačkoj je znanstveno-patološki već detaljno obrađen fenomen zvan "Ostalgie", žal za DDR-om, popraćen televizijskim showovima, predmetima i estetikom iz bivšeg propalog sustava, kao i filmovima u kojima se kmeči za dobrim starim vremenima socijalizma, kao da su Stasi i Honecker bili dobre vile iz bajke. Tu je i neokomunistička stranka s istim "Ostalgie" predznakom "Die Linke", koja je, za razliku od liberala, uspjela ući u Bundestag i kojoj, suprotno predrasudama, članstvo ne čine ishlapljeli starci i "komunjare", nego i mladež rođena devedesete godine koja je po lijevom radikalizmu zašiljenija od "prvoboraca" iz prve polovine dvadesetog stoljeća. Većinu članstva ne čine polupismeni lumpenproleteri, nego visokoobrazovani ljudi i studentarija. U Češkoj Komunistička partija na posljednjim izborima postaje treća politička snaga u zemlji s programom kojeg se ne bi postidio ni Hruščov, budući da obnavljaju hladnoratovsku retoriku (izlazak iz NATO-a), zagovaraju (re)nacionalizaciju te "revolucionarni teror" prema kapitalistima, "tajkunima", što je bratski češki narod obilato nagradio. Ova zombizacija društva nije, dakle, neki ekskluzivni Hrvatski i postjugoslavenski fenomen, ona je prisutna u svim postkomunističkim zemljama Europe, zemljama koja imaju svoje Suzane Mančić i "Karaule" Ante Tomića – Raspudića, "Trabant" i "Jugo 45", kada je bilo "sve za raju, jarane", i svoje "povjesničare" Tvrtke Jakovine koji, što su mlađi, to su stariji. Ovu mitomaniju i medijsko-politički ples zombija može se tumačiti na sto načina.

Meni je najdraže ono "metafizičko" objašnjenje na tragu Romera i njegovog istoimenog filma o zombijima: "Kada u paklu ponestane mjesta, Zemlju će preplaviti zombiji." No treba li ovu zombizaciju hrvatskog društva shvaćati ozbiljno? I da i ne. Jer zombiji su ljudi bez vlastitih ideja pa kopaju po kantama za smeće ljudske povijesti ne bi li svoju suhu maštu popunili kakvom crvljivom relikvijom. Stoga, za početak, treba prozvati Svevišnjeg da u paklu proširi kapacitete i poštedi nas reality showa u kojem je svaki dan Svjetski dan zombija. Ako pak Svevišnji ne uspije, onda treba zamoliti Željka Pervana, ili nekog sličnog da pomogne pa neka se narod bar malo nasmije.