Objavljeno 8. veljače, 2023.
Dugo se borio s opakom bolešću, a rat protiv tog „vraga u sebi“ nije mogao dobiti
Znali smo da je teško bolestan, znali smo da neće još dugo, ali nekako smo ipak vjerovali da taj trenutak neće doći tako skoro. Ipak, u pitanju je bio nesalomljivi i jedan, jedini Miroslav Ćiro Blažević. No iz Zagreba je u srijedu rano ujutro stigla tužna vijest. U 88. godini nakon duge i teške bolesti preminuo je bivši hrvatski nogometni izbornik Miroslav Ćiro Blažević. Dugo se borio s tim zloćudnim vragom u sebi, no on je metastazirao po cijelom tijelu i Ćiro je napustio ovaj svijet. I vjerojatno otišao na neko bolje mjesto na kojem će svojim forama, neiscrpnom energijom i karizmom šarmirati, kako bi sam rekao svekoliko pučanstvo, kao što je šarmirao i nas na zemlji.
Prvi put dijagnosticiran mu je karcinom prostate 2011. godine, no Blažević se othrvao opakoj bolesti. Godinu dana nakon toga operiran je i zbog melanoma u početnoj fazi. U rujnu 2019. teška se bolest još jednom vratila, a nažalost ovoga puta Ćiro nije izašao kao pobjednik. Kada je sredinom prosinca prošle godine u Zagrebu primao nagradu "Vladimir Beara" za doprinos razvoju sportske kulture i društvene tolerancije vidjelo se da nije dobro. U još lošijem stanju je bio prije 15-tak dana kada se ruku pod ruku sa sinom prošetao centrom Zagreba. Bio je svjestan da neće još dugo.
- Okupili ste se u velikom broju i ukazali ste mi veliku čast. Ali, ovo je moje posljednje obraćanje javnosti na jednom javnom skupu. Gotovo je. Nema više. Adio Ćiro. Brojim zadnje dane, svjestan sam toga, poručio je u prosincu Ćiro. Nakon što je dobio Bearinu nagradu nije imao više snage za nikakve razgovore s medijima, razgovore koje je inače uvijek rado vodio i koje nikad nije odbijao.
Ćiro je bio neponovljiva osoba. Njegovo trenersko umijeće, a prije svega karizma, osvajala je navijače i ljude gdje god je radio i u kojem god se društvu kretao. Službeno je rođen 10. veljače 1935. godine u Travniku, no Ćiro je nekoliko puta objasnio kako se njegov otac Mato malo više zadržao u kafiću pa ga je kod matičara upisao dan kasnije. No postoje i neke sumnje da mu 1935. Nije prava godina rođenja, jer jednom davno mu je trebalo da bude rođen baš te godine, pa se u papirima pojavila i ostala do danas 1935.
Nogometnu karijeru započeo je 1954. godine u travničkom klubu Bratstvo. Potom je preselio u zagrebački Dinamo, a 1955. odlazi u Lokomotivu, a zatim se vraća u Bosnu i Hercegovinu u Sarajevo, gdje igra do 1958. godine. U Hrvatsku se vratio 1958. godine, ali ovoga puta u Rijeku, gdje je igrao sve do 1961. godine. Potom godinu dana igra za švicarski nogometni klub Sion, a prvo mjesto trenera dobio je u niželigašu FC Vevey.
Trener svih trenera je u dugogodišnjoj trenerskoj karijeri vodio 19 klubova u Švicarskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Kini i Iranu, a trenirao je i pet reprezentacija - Švicarsku, Hrvatsku, Iran, BiH, kinesku U-23 vrstu. Naravno, najveći rezultat je ostvario s „kockastima“, pod njegovim ravnanjem Hrvatska je na Svjetskom prvenstvu 1998. Osvojila prvu medalju, broncu, a tih godina je i počeo kult Vatrenih koji traje do danas.
Ivana Liović
Neponovljive osamdesete
Ćirinu karijeru su obilježila dva velika rezultata, bronca s Vatrenima na SP-u u Francuskoj, ali i 1982. Kada je s Dinamom osvojio naslov prvaka bivše države.
- "Uvijek ’82. Nikada nije bilo dileme. Dinamo ’82 je na prvom mjestu, pa onda dugo ništa, pa moji Vatreni, kazao je Blažević o najvećim i najdražim trenucima u karijeri.
Trener svih trenera na klupu Dinama zasjeo je u prosincu 1980. godine nakon što je odstupio Ivan Đalma Marković dva kola prije kraja jesenskoga dijela prvenstva. Blažević je momčad potom odveo na australsku turneju u siječnju i veljači 1981. godine, a debitirao je na beogradskoj Marakani odigravši s Crvenom zvezdom 0:0. Bio je to senzacionalan remi s tadašnjim prvakom Jugoslavije jer je Dinamo u proljeće 1981. godine krenuo sa 14. mjesta. Na kraju je podigao momčad do petog mjesta. No, iduće sezone je uslijedila Dinamova eksplozija, a sve je kulminiralo nezaboravnim "plavim proljećem" 1982. kad je Dinamo predvođen Velimirom Zajecom, Zlatkom Kranjčarom, Markom Mlinarićem, Stjepanom Deverićem...protutnjao do naslova prvaka. Prvog nakon 24 godine čekanje. Godinu kasnije "modre" je vodio i do pokala pobjednika Kupa, posljednjeg Dinamova trofeja u bivšoj SFRJ.
Rekorder s reprezentacijom
Nezaboravna je bila 1998. i Francuska. Hrvatska je na tom SP-u otišla do bronce, a Ćiro je postao heroj nacije. . Ukupno je Vatrene vodio rekordna 72 puta, Zlatko Dalić na klupi reprezentacije ima dvije utakmice manje. Blažević je na hrvatskoj klupi debitirao 23. ožujka 1994. pobjedom protiv Španjolske s 2:0 u prijateljskoj utakmici u Valenciji. Uslijedile su sjajno odrađene kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Engleskoj 1996. u kojima je Hrvatska bila ispred Italije. Na EURO-u Vatreni su u premijeri pobijedili Tursku, potom detronizirali branitelje naslova Dance, izgubili od Portugala, da bi u četvrtfinalu ispali od kasnijih prvaka Nijemaca. Vrhunac Ćirina puta na hrvatskoj klupi bila je "francuska bronca". U svom premijernom nastupu na World Cupu „Ćirini sinovi“ osvojili su treće mjesto. U skupini smo bili drugi iz Argentine, a potom smo dobili Rumunjsku (1:0), u četvrtfinalu deklasirali Njemačku (3:0), izgubili od Francuske u polufinalu (1:2), te slavili s 2:1 protiv Nizozemske u utakmici za treće mjesto (2:1).