Golema doza optimizma i mnogo vjere u Vatrene bilo je u Osijeku, ali i u svim slavonsko-baranjskim gradovima i manjim mjestima, uoči susreta osmine finala Svjetskog prvenstva u kojem su nas čekali Japanci. Iako su Plavi samuraji u skupini pobijedili nogometne velikane poput Njemačke i Španjolske, uvijek optimistični hrvatski navijači vjerovali su da ti brzonogi i uporni Azijci ne mogu dobiti Hrvatsku.

Nešto prije 16 sati slavonsko-baranjski šorovi ostali su pusti, tko god je mogao i stigao parkirao se pred TV ekranom. Ovo zimsko vrijeme uništilo je onaj pravi nogometni ugođaj i zajedničko gledanje na otvorenom, ali ekipe su se skupljale u kafićima, jer ipak nogomet u dobrom društvu, uz pivo i mnogo sočnih komentara, uvijek je nekako zanimljiviji. Bilo je na početku utakmice dobrog raspoloženja, ponekog povika na izbornika Dalića i njegov izbor početne momčadi, a kako je vrijeme odmicalo, optimizam je splašnjavao.

Kada je Maeda uoči odlaska na odmor zabio za Japance, u navijački puk uvukao se neki strah, jer nije Japan Kanada da Vatreni lako preokrenu. Bilo je grča i straha, ali i optimizma. Stalno se čulo - bolji smo, možemo mi to dobiti. Kada je Perišić krasno zabio za 1:1, navijači su eksplodirali, vjera se vratila i više nitko nije sumnjao da Hrvatska ide u četvrtfinale. Navijači s crveno-bijelim obilježjima vjerovali su i nadali se, čak i kad su Japanci zaprijetili u produžetku. Nakon preživljavanja produžetka, uslijedila je još veća drama, ona kod raspucavanja penala. Nije to bilo lako gledati, ali već smo se naučili. Ako smo preživjeli ono iz Rusije, možemo i ovo iz Katara, posebice zato što je završetak sretan. Uporni i neslomljivi Japanci nakon sjajnih Livakovićevih obrana nisu mogli skriti suze i očaj, no to su njihove brige, naše su slatke i vesele - Hrvatska je opet među osam najboljih momčadi svijeta. Nisu utakmice Vatrenih za one slabijeg srca i živaca, ali navijačka groznica u Hrvata se nastavlja i samo neka traje što duže. I. Li.