Arthur Conan Doyle proslavio se 1887. kada je prvi put objavljen roman o Sherlocku Holmesu. Prije toga bio je liječnik oftamolog, ali i sjajni sportaš skijaš, igrač kriketa, osnivač FC Portsmouth, čiji je bio vratar. Rođeni Škot, nakon što se proslavio detektivom iz londonske "Pekarske ulice" (Baker street nap.a), već s titulom Sir imao je čast 1908. godine izvještavati s Olimpijskih igara u Londonu.

Pisao je Sir Conan Doyle o čuvenoj maratonskoj utrci na Olimpijskim igrama u Londonu. Utrku je proslavio ulazak talijanskog trkača Doranda Pietria, koji je utrčao u završnicu na stadion suvereno ispred svojih konkurenata. I onda su počeli problemi. Pietri je pao prvi put ispred 75.000 gledatelja. Pa još četiri puta, svaki put su mu prilikom pada pomagali da se podigne. Završio je uz pomoć utrku kao prvi u vremenu 2:54,46, ali mu je za posljednjih 350 metara trebalo čak deset minuta. Nažalost, američka delegacija uložila je žalbu, jer je Talijan ušao u cilj uz pomoć drugih ljudi, pa je zlato poslije pripalo Johnnyju Hayesu. Legenda kaže kako je Conan Doyle bio jedan od onih koji je pomogao Pietriju tijekom njegove završnice. Čak su ga na čuvenoj fotografiji identificirali kao lik u slamnatom šeširu. Priča koliko god bila zanimljiva, ipak nije istinita. Conan Doyle je cijelo vrijeme sjedio na tribinama.

- Zatim se opet srušio! Ljubazne ruke spasile su ga od teškog pada. Bio je na nekoliko metara od mog mjesta. Usred sagnutih figura i hvatanja ruku ugledao sam izmučeno, žuto lice, ostakljene, bezizražajne oči, opuštenu crnu kosu prošaranu preko obrva - tako je pisao Sir Arthur Conan Doyle 25. srpnja 1908. godine, za Daily Mail. Prekjučer je prošlo 113 godina od toga teksta.

Znam dobro, mnogi poznati i priznati pisci i književnici željeli su biti sportski novinari, pisati o sportu i izvještavati sa sportskih događanja. Dosta je među njima velikih sportskih fanatika, no malo njima se poput Conanu Doyleu ispuni takva želja. A Olimpijske igre idealni su temelj i podloga za narativno novinarstvo. Kakve je priče samo jučerašnji dan ponudio na Olimpijskim igrama. Austrijska doktorica znanosti osvoji olimpijsko zlato na biciklu. Ili priča naše zlatne olimpijke Mateje Jelić. Rođena u Kninu ni dvije godine nakon oslobođenja, na juniorskom prvenstvu Hrvatske doživjela je tešku ozljedu s unutarnjim krvarenjem. U bolnici se tada poput nekog anđela pojavila Janica Kostelić, zagrlila ju i pružila riječi ohrabrenja da nastavi dalje. Od jučer je sve povijest. Mateja će, ne sumnjam, za koji dan ušetati u Knin ponosno kao pripadnici 4. gardijske brigade 5. kolovoza 1995. S druge strane, ne znam kako bi se književnici naviknuti pisati u "laboratorijskim uvjetima" snašli u olimpijskom ritmu. Gdje "maratonskih utrka" imaš svaki dan. A urednici u redakciji traže još. Imali smo, odnosno imamo mi velike genijalce u sportskom novinarstvu. Neven Bertičević prvi put je izvještavao s Olimpijskih igara još kada su brojke koje su pokazivale vrijeme bile "kvadratičaste". Kažu da je bolje priče znao izvući sjedeći u tiskovnom centru negoli mnogi novinari na terenu. I danas Neven prati iz svoga doma apsolutno sve. Posebna priča je legendarni i, nažalost, preminuli Tomislav Židak. Nezaboravan je njegov intervju s konjem u Ateni, 2004. godine, zbog kojeg studentima pokažem da Zoran Šprajc i nije bio tako originalan kada je u studio doveo "najpopularnijeg političara gospodina Nikog". Ili kako je Židak također legendarnog Žarka Susića, čovjeka s najvećim brojem akreditacija s Olimpijskih igara, kada su na istim Igrama 2004. izvještavali s bacanja kugle iz drevne Olimpije, a priupitao je: "Je li možda išao pronaći ključeve koje je izgubio kada su tu bile posljednji put Olimpijske igre!". Drago nam je da smo i mi mlađi mogli učiti od takvih bardova. Nevena, Žike, ili Žarka, a na našoj lokalnoj razini od Drage i Darka. Tjerali su nas iz redakcije (ili zvali van nap,a), jer u redakciji nećeš skupiti vijesti. Zato žalim današnje nove generacije sportskih novinara koje "bulje u ekran" skupljajući vijesti i surfajući po raznim portalima i društvenim mrežama, što je za redakcije mnogo jeftinije. No, ništa nema većeg u svijetu novinarstva od izvještavanja s terena. A otići na Olimpijske igre novinarski je Olimp. Naše lovorike, naše olimpijsko zlato. Svoj san doživio sam točno na današnji dan prije devet godina. Otvorenje Olimpijskih igara u Londonu. Isti dan, dosta godina ranije, ugledao sam svjetlo dana u osječkoj bolnici. Pa vi sada recite događaju li se u životu stvari slučajno?!